Geografija, povijest i geopolitika Ukrajine – detaljan pregled

Danima promatramo kako je na desetke kilometara dugačak konvoj ruske teške vojne opreme zapeo pred Kijevom i usporava invaziju Putinove Rusije na Ukrajinu. Kada izuzmemo slabu logistiku ruskih generala (nedostatak goriva, hrane i motivacije ruskih vojnika), ostaje logično pitanje – zašto se vojska kreće u ranjivim konvojima po cestama? Tu dolazimo do geografije – područje kojim ruska vojska najbrže može doprijeti do Kijeva podlijega „rasputici“ – kaljuži koja tamo nastupa najčešće od sredine ožujka, a izazvana je proljetnim otopljavanjem. Iz tog razloga Rusi na sjeveru Ukrajine ne mogu koristiti polja, nego isključivo ceste, najmanje narednih mjesec do mjesec i pol dana.

Na jugu Rusima ide puno bolje, a tu opet svoju ulogu ima geografija. Krim i općenito južna Ukrajina je znatno suše područje i tamo Rusi nemaju većih problema sa širokim napredovanjem. Naravno, osim prirodno-geografskih uvjeta, poput spomenutih klimatskih i pedoloških faktora, značajan je i reljef Ukrajine, njezina prirodna bogatstva, ali i brojna druga društveno-geografska obilježja (npr. sastav i koncentracija stanovništva, energija i gospodarstvo, geografsko okruženje i dr.).

Ukoliko uistinu želimo razumjeti prostor i procese koje se odvijaju u njemu, uz geografiju je svakako potrebna i pomoć povijesti, odnosno geopolitike – znanstvene discipline koja analizira odnose politike, povijesti i socijalne znanosti s geografijom. U članku koji slijedi promatramo Ukrajinu: od njezine veličine, geografskog smještaja, granica, geološke osnove, reljefnih, klimatskih i hidrogeografskih obilježja, stanovništva i gospodarstva, pa do povijesnog razvoja i geopolitičkog značaja. Saznajte više o Ukrajini kroz tekst koji slijedi i prateće tematske karte. Sigurni smo da ćete pronaći puno zanimljivih i vrijednih informacija za razumijevanje svakodnevnih vijesti koje nam stižu iz Ukrajine.

Veličina, smještaj i granice Ukrajine

Ukrajina s 603.628 km² površine obuhvaća prostor u koji bi se moglo smjestiti 10,7 površina Republike Hrvatske, ali i tri Velike Britanije. Radi se o površinski najvećoj državi Europe, ukoliko promatramo državne teritorije koji se u potpunosti nalaze na europskom kontinentu. Ukrajina zauzima 5,7% površine Europe.

Prirodno-geografski je smještena na jugozapadnom dijelu Istočnoeuropske nizine, a okružena je sa sedam država: Rusijom (granica u dužini od 1.576 km), Moldavijom (939 km), Bjelorusijom (891 km), Rumunjskom (531 km), Poljskom (428 km), Mađarskom (103 km) i Slovačkom (90 km). Od navedenih sedam država, četiri su članice Europske unije i NATO saveza: Poljska, Slovačka, Mađarska i Rumunjska. Između najudaljenijih istočnih i zapadnih granica Ukrajine je oko 1.320 km, a između najsjeverenije točke zemlje i rta na jugu krimskog poluotoka 885 km.

Ukrajina ima izlaz na Azovsko i Crno more. Poluotok Krim je izuzetno slabo povezan s ukrajinskim kopnom, obzirom da je na uskom predjelu koji ga drži za kopno prevladava močvarno tlo s mnoštvom plitkih laguna i svega dvije prometnice. Krim je od manjeg ruskog poluotoka Tamanjsk s istočne strane odvojen uskim tjesnacem preko kojeg je prije nekoliko godina sagrađen most, a kako bi Rusija imala jednostavan pristup poluotoku Krim kojeg je anektirala od Ukrajine 2014. godine. Spomenuti tjesnac je jedini pristup Azovskom moru koje se pruža istočno od Krima.

Geološka osnova

Geološki gledano, Ukrajina je građena od prekambrijske kristalične osnove koja je prekrivena sedimentima taloženim od silura do tercijara. Za pleistocena (kvartara), najveći je dio zemlje prekriven praporom. Ukrajinski teritorij obuhvaća različite tektonske jedinice koje prikazuju kompliciranu geologiju.

Reljefna obilježja Ukrajine

Reljefno, prevladava nizinski reljef s prosječnom visinom od 175 metara nad morem, a on je ispresjecan brojnim rijekama i uzvisinama. Gorsko područje obuhvaća svega 5% teritorija, a nalazi se na zapadnim (Karpati) i južnim (Krimska gora) rubovima zemlje. Od uzvisina, kojima je smjer pružanja uglavnom sjeverzapad-jugoistok, ističe se Volino-Podilska uzvisina s najvišim vrhom od 471 metra, koja je smještena između gornjih tokova lijevih pritoka Dnjestra i doline Buga. Druga veća uzvisina nalazi se između Buga i srednjeg toka Dnjepra, a zove se Pridnjeparska uzvisina (323 m n.v.). Na jugoistoku zemlje su manje uzvisine: Priazovska (324 m n.v.) i Donjecka uzvisina (367 m n.v.), dok u sjeveroistočni dio Ukrajine sežu ogranci Srednjoruske uzvisine.

Sjeverom Ukrajine prostire se južni dio Polesja – močvarna nizina prekrivene pretežito fluvioglacijalnim i aluvijalnim sedimentima, mjestimično s morenskim brežuljcima. Prema jugoistoku Polesje postupno prelazi u Pridnjeparsku nizinu koja se pruža uglavnom duž lijeve obale srednjeg toka Dnjepra. Nizina je u zapadnom dijelu ravna i terasasta, a u istočnom blago valovita.

Na jugu je primorska ravnica Crnog i Azovskog mora – Primorska nizina – koja zahvaća i sjeverni dio poluotoka Krima. Na južnom dijelu Krima izdiže se Krimsko gorje s najvišim vrhom Roman-Koš 1.545 m n.v. Sastoji se od tri usporedna planinska lanca između kojih su plodne doline s razvijenim krškim oblicima.

Najviši dio Ukrajine čine Karpati, koji se u Ukrajini pružaju od sjeverozapada prema jugoistoku u dužini od 270 km i širini do 100 km. Najviši Ukrajinski vrh pripada Karpatima – Goverla, 2.061 m n.v. U jugozapadnom predgorju ukrajinskih Karpata prostire se aluvijalna Zakarpatska nizina visine 100 do 120 metara nad morem.

Obala Crnog i Azovskog mora je niska, raščlanjena zaljevima i limanima, te pješčanim kosama, osobito u zapadnom dijelu Azovskog mora (Arabatski sprud). Izuzetak je južna obala Krimskog poluotoka koja je strma i stjenovita.

Klima Ukrajine

Klima Ukrajine je umjereno kontinentska, a na južnoj obali Krima suptropska, odnosno sredozemna. U siječnju, na južnoj obali Krima prosječna temperatura iznosi 2-4°C, u jugozapadnom dijelu Ukrajine -2°C, a u sjeveroistočnom dijelu zemlje temperatura u siječnju se spušta na -7 do -8°C. Srpanjska temperatura se na južnoj obali Krima i na jugozapadu penje do prosječnih 22-24°C, a u sjeverozapadnom dijelu Ukrajine na 18-19°C.

Godišnja količina oborina smanjuje se od 700 mm na sjeverozapadu do 300 mm na jugoistoku. Krimska gora ima godišnje 1.000 do 1.200 mm oborina, a Karpati 1.200 do 1.600 mm. Najviše oborina je ljeti i u jesen.

Vode Ukrajine

Najgušću mrežu rijeka u Ukrajini nalazimo u Polesju, Karpatima i Donjeckom kraju. Glavnina rijeka koje teku kroz Ukrajinu pripadaju slijevu Crnog i Azovskog mora, dok tek 4% pripada Baltičkom slijevu. Najveća rijeka je Dnjepar (ukr. Dnipro). Dugačka je 1.204 km i ima brojne pritoke (npr. Pripjat, Desna). Dnjepar je nakon Volge, Dunava i Urala četvrta najduža rijeka u Europi. Čak in na kartama sitnog mjerila moguće je prepoznati rijeku Dnjepar, obzirom da se na njoj od sjevera do juga nalazi cijeli niz brana i akumulacijskih jezera. Ostale veće rijeke Ukrajine su Dnjestar (ukr. Dnister), Bug, Sjeverni Donjec i Prut. Ukrajini pripada i dio ušća Dunava. Jezera u Ukrajini su uglavnom mala, a najviše ih je u Polesju, u naplavnoj ravni Dnjepra i Dunava, te u primorju. Brojna su umjetna (akumulacijska) jezera.

Korištenje zemljišta u Ukrajini

Šume pokrivaju oko 14% površine Ukrajine i raširene su pretežito u zapadnom dijelu zemlje, na obroncima Karpata. Istočnije prevladavaju šumo-stepe i travne stepe. Stepska područja s plodnom crnicom velikim su dijelom obrađena – poljoprivredne površine čine oko 71% Ukrajine. Oko 80% poljoprivrednih površina čine oranice, od čega dvije trećine poljoprivredno bogata crnica (černozem). Poljoprivredno zemljište u Ukrajini je u vlasništvu pojedinaca i dano je u zakup poljoprivrednim tvrtkama na tri ili pet godina. Brežuljkasti dijelovi poluotoka Krima obrasli su šumom, a južno primorje sredozemnom šumom i šikarom.

Stanovništvo Ukrajine

Prema službenom popisu stanovništva iz 1989. godine, tada je na području Ukrajine živjelo 51,7 milijuna stanovnika, odnosno u prosjeku 85,6 stanovnika po četvornom kilometru. Najgušće su bili naseljeni industrijski razvijeni Donjecki ugljeni bazen s 202 st./km², a slijedila je Kijevska oblast (160 st./km²) i industrijsko područje uz Dnjepar. Najrjeđe je bila naseljena Hersonska oblast (44 st./km²), Polesje (oko 50 st./km²) i Karpati.

Glavninu stanovništva 1991. godine činili su Ukrajinci (72,6%), a slijedili su ih Rusi (22,2%). Najveći udio ruskog stanovništva živio je na Krimu – oko 60% stanovništva, u istočnom dijelu Ukrajine i u gradovima. Općenito, udio Rusa u Ukrajini je povećan s 9,2% 1938. Godine na 21,1% 1089. Od ostalih naroda, najviše je bilo Bjelorusa (0,9%), Židova (0,7%), Moldavaca (0,6%) i Tatara (0,4%).

Od 1990-ih Ukrajina doživljava pad stanovništva. On je povezan s visokom stopom emigracije, relativno visokom stopom mortaliteta, odnosno niskom stopom nataliteta. Sa službenih 51,7 milijuna stanovnika 1989. godine, Ukrajina je pala na 43,4 milijuna stanovnika (procjene za 1.1.2022. godine).

Najnoviji službeni podatci navode da u Ukrajini živi 78% Ukrajinaca, 17% Rusa, 0,6% Bjelorusa, 0,5% krimskih Tatara, 0,4% Bugara, 0,3% Mađara, Rumunja i Poljaka, te 0,2% Židova. Ukrajina je zemlja u kojoj živi brojčano najveća ruska dijaspora u svijetu.

Ukrajina trenutno zauzima 35. mjesto na popisu zemalja prema ukupnom broju stanovnika. Gustoća naseljenosti u Ukrajini je 75 stanovnika po četvornom kilometru. Srednja dob u Ukrajini je 41,2 godine.

Službeni jezik Ukrajine je ukrajinski jezik, premda ruskoj jezičnoj zajednici pripada oko 30% stanovnika Ukrajine. Mnogi Ukrajinci su dvojezični: u mnogim područjima Ukrajine ljudi govore ruski ili ga razumiju. Ruski jezik je najčešći prvi jezik u Donbasu i na Krimu u Ukrajini, a prevladavajući jezik u velikim gradovima u istočnim i južnim dijelovima zemlje. Jezik odigrava značajnu ulogu u invaziji Putinove Rusije na Ukrajinu. Obzirom da se na posljednjem službenom popisu stanovništva u Ukrajini, provedenom 2001. godine, više od 50% stanovništva na Krimu i u dijelu Donbasa identificiralo kao govornici ruskog jezika kao prvog, materinskog jezika, Putinu je omogućena retorika obrane prava govornika ruskog u tim područjima. Službeno, zbog toga je i započeta invazija na Ukrajinu 24. veljače 2022. godine, a još je važnije da je to tako predstavljeno ruskom narodu u Rusiji.  

Stanovnici Ukrajine su pretežito pravoslavci, a u zapadnom dijelu zemlje i grkokatolici. U Ukrajini žive i rimokatolici, protestanti (u Zakarpatskoj Ukrajini) i Židovi (Kijev). Kršćana je ukupno oko 80% u Ukrajini, od čega je 60% pravoslavaca.

Glavni grad Ukrajine je Kijev s 2,9 milijuna stanovnika. Ostali veći gradovi su Harkiv (1,4 mil.st.), Odesa (1 mil.st.), Dnipro (1 mil.st.), Doneck (0,9 mil.st.), Zaporižžja (0,7 mil.st.), Lavov (0,7 mil.st.), Kryvyj Rig (0,6 mil.st.), Mikolaiv (0,5 mil.st.), Sevastopol (0,5 mil.st.), Mariupol (0,4 mil.st.) i Lugansk (0,4 mil.st.). Udio gradskog stanovništva Ukrajine je oko 90%, a većina gradskog stanovništva Ukrajine – 67,8% 1993. – živjela je u području Donjeckog bazena, te u porječju srednjeg toka Dnjepra. U međuvremenu, smatra se da je visoko urbanizirane regije Donečku i Lugansku oblast od 2014. do 2021. godine napustilo oko 1,5 milijuna stanovnika – dio u Rusiju, a dio u ostale regije Ukrajine. Istovremeno, u sukobima je život uzgubilo oko 15.000 osoba.

Zbog povijesno teških geopolitičkih prilika do sada se navode tri velika iseljenička vala Ukrajinaca. Prvi pod carskom vlašću Rusije od 1890. do 1906. godine, drugi pod sovjetskim režimom između 1920. i 1930. godine, i treći pod njemačkom okupacijom između 1940. i 1945. godine. Povezano s ovim valovima iseljavanja, broj Ukrajinaca je u Sjevernoj Americi porastao sa 450.000 1917. godine na 1,6 milijuna 1959. godine. Potkraj 1970-ih u današnjoj Ruskoj federaciji živjelo je oko 3,7 milijuna Ukrajinaca, a oko 0,9 milijuna u Kazahstanu, što je posljedica sudjelovanja Ukrajinaca u slavenskom etničkom širenju na sovjetski istok.

Prema velikom istraživanju iz 2019. godine, više od polovice Ukrajinaca vidjelo je budućnost Ukrajine u Europskoj uniji, a samo 13% u zajednici s Rusijom. Najveća pro-EU potpora je na zapadu Ukrajine (71%), a slijede središnje pokrajine (60%). U međuvremenu, južne i istočne oblasti podupiru ulazak Ukrajine u EU tek s 32%, odnosno 34%. Drugo najpopularnije mišljenje na jugoistoku je nepristupanje niti EU, niti ruskoj Euroazijskoj uniji (jug: 21%, istok: 30%). Na trećem su mjestu pristaše integracije s Rusijom s 24% na jugu i 27% na istoku zemlje.

Kratka povijest Ukrajine do 1990-ih

Na području današnje Ukrajine prvo su živjeli Kimerijci, pa Skiti i Sarmati, uz Crno i Azovsko more nicale su grčke kolonije, a u doba seobe naroda to područje su zaposjedali Goti, Huni, Bugari, Avari, istočni Slaveni i Hazari. Slaveni se spominju pod imenom Anta, koji su od 4. do 6. stoljeća između Dnjestra i Dnjepra organizirali plemeski savez. Skandinavski Varjazi su u drugoj polovici 9. stoljeća utemeljili prvu jaču državnu tvorevinu – Kijevsku Rusiju – koja se uzdignula za kneževa Olega, Igora, Svjetosava, Vladimira, Jaroslava Mudrog i Vladimira Monomaha.

Kijevska Rusija je poslije slabila i naposljetku pada pod udarcima mongolske najezde u 13. stoljeću. Mongolski jaram je na dugo vrijeme zaustavio gospodarski i kulturni razvitak, a od 12. stoljeća se, usporedo s ruskim (velikoruskim) i bjeloruskim narodom, počinje formirati ukrajinski narod. Narodna svijest se učvrstila kod Ukrajinaca od 17. do 19. stoljeća, kada su odbacili sve strane i lokalne nazive (Ruteni, Rusini, Malorusi).

Nakon mongolske invazije, u 13. stoljeću je veći dio ukrajinskih zemalja potpao pod vlast litavskog kneza: Kijevski i Černigivski kraj, Volinija i Podolija. Zapadne Volinije, Galicije i zapadne Podolije domogli su se poljski feudalci krajem 14. i početkom 15. stoljeća. Zakarpatska Ukrajina ostala je pod vlašću ugarskih kraljeva koji su je zauzeli u 11. i 12. stoljeću, a Bukovina je u 14. stoljeću ušla u sastav Moldavske kneževine.

Potkraj 15. i početkom 16. stoljeća oko Dnjepra su se naselili ukrajinski kozaci, koji su odigrali znatnu ulogu u otporu tursko-tatarskom i poljskom pritisku. Ipak, kada su se 1569. godine sjedinile Poljska i Litva, veći dio ukrajinskih zemalja došao je pod poljsku vlast.

Nakon mongolske invazije na Rusiju, veći dio Ukrajine kontrolirala je Litva, a nakon Lublinske unije (1569.) Poljska unutar, što je ovdje ilustrirano 1619. godine.

Oslobodilački rat protiv Poljaka započeo je 1648. godine, koji je šest godina kasnije doveo do sjedinjenja Ukrajine s Rusijom te rusko-poljskog rata. Primirjem 1667. i mirom 1686. godine, Poljska je zadržala dio Ukrajine zapadno od Dnjepra.

U carskoj Rusiji Ukrajinci nisu stekli društvenu i narodnu slobodu, ogranilena im je autonomija, a pokušaj odcjepljenja tijekom švedsko-ruskog rata 1708.-1709. godine, a pod vodstvom Ivana Stepanovića Mazepe, nije uspio. Pri prvoj podjeli Poljske, Austrija je 1772. godine dobila Galiciju, a 1775. godine Bukovinu, dok je Rusija stekla zemlje između Dnjepra i Buga (1774.), Krim (osvojen od Turske 1783.), odnosno zemlje između Buga i Dnjestra (1791.). Pri drugoj podjeli Poljske 1793. godine i poljski dio Ukrajine došao je pod rusku vlast.

Carska Rusija je 1863. godina obznanila nepostojanje ukrajinskog jezika. Kako je ruska moć slabila, zapadnoeuropske sile sve su više podržavale ukrajinsku nezavisnost. Nakon pada carizma, u ruskom građanskom ratu između 1917. i 1921. godine, a pod njemačkim i poljskim utjecajem, suprotstavljene su dvije Ukrajine: Autonomna Republika Ukrajina (kijevska; nacionalistička) i Sovjetska Republika Ukrajina (harkovska; komunistička). Veliki dio južne Ukrajine istodobno je nadzirao anarhist Nestor Mahno sa svojom seljačkom vojskom. Nakon poraza antiboljševičkih snaga 1922. godine, cjelovita Ukrajina je integrirana u Sovjetski Savez i podijelila sudbinu ostalih njegovih članica pod boljševičkom diktaturom i terorom. Ukrajinu je osobito pogodila umjetno stvorena glad između 1932.-1933. godine, kada je pomrlo mnoštvo Ukrajinaca. Radilo se o specifičnom obliku genocida kojem je Staljin podvrgnuo stanovništvo sovjetske Ukrajine, ali i sjevernog Kavkaza te područja oko donjeg toka rijeke Volge. Prema određenim istraživanjima i dostupnim dokazima smatra se da je samo na prostoru Ukrajine umrlo između 3 i 7 milijuna ljudi.

Na temelju sovjetsko-njemačkog pakta iz 1939. godine, a nakon sloma Poljske, zapadna Ukrajina (istočna Galicija i zapadna Volinija – oko 88.000 km²) došla je pod sovjetsku vlast i bila sjedinjena s Ukrajinskom SSR. Iduće godine su joj se pridružile dotadašnji teritoriji Rumunjske Besarabija (33.700 km²) i sjeverna Bukovina (oko 6.000 km²).

U Drugom svjetskom ratu Nijemci su okupirali Ukrajinu, a nakon rata je Ukrajini 1945. pripojena do tada čehoslovačka Zakarpatska Ukrajina (12.800 km²). Ovim okrupnjivanjem teritorija Ukrajine neposredno prije i nakon Drugog svjetskog rata, komunistička Moskva je dodatno povećala svoj geopolitički utjecaj, proširivši se do ključnih geostrateških zona istočne i srednje Europe – istočnoeuropske nizine, panonske zavale i donjeg Podunavlja. Godine 1954., sovjetski predsjednik Nikita Hruščov, rođeni Ukrajinac, darovao je Ukrajini Krimski poluotok u sklopu proslave 300. godine ruskog sporazuma s kozacima. Pripajanjem Krimskog poluotoka, Ukrajina je stekla i dominantno vojno-prostorno i geoprometno značenje u crnomorskom dijelu SSSR-a. Ukrajinski teritorij je povećan sa 445.000 km² 1938. godine na 603.700 km² 1954. godine – za oko 36%.

Geoekonomski potencijali Ukrajine oduvijek su bili važan motiv u dominaciji Moskve nad Kijevom. Ukrajina je zahvaćala najveći dio plodnoga „černozjemskog“ tla u SSSR-u pa je često bila zvana i „sovjetskom žitnicom“. U SSSR-u, Ukrajina je sudjelovala s oko 2,7% državnog prostora, ali kako je više od polovice ukrajinskog teritorija obradivo tlo, ono je davalo i do 46% ukupne poljoprivredne proizvodnje SSSR-a. Ukrajina je sadržavala i oko jedne četvrtine istraženih sovjetskih ležišta željezne rude (gradovi Kryvyj Rig, Kerč i dr.) te ugljena (Doneck, Dnipropetrovsk i dr.).

Ležišta u Krivom Rogu (Kryvyj Rig) već su 1886. godine bila željeznicom povezana s Donjeckim rudno-industrijskim bazenom (Donbas). Potkraj 1980-ih iz Donjeckog bazena se dobivalo oko 25% sovjetske proizvodnje ugljena. S površinom od 60.000 km² (nešto većom od površine Hrvatske), to je bio najveći ugljeni bazen u europskom dijelu SSSR-a te jedno od najvećih industrijskih središta u svijetu. Do raspada SSSR-a Ukrajina je posjedovala oko 20% sovjetske industrije, a u ukupnom državnom dohotku sudjelovala je s oko 25%.

Povoljni geografski i gospodarski čimbenici te kasniji strateški interesi koncentrirali su u Ukrajini oko 20% stanovništva SSSR-a. Tako je Ukrajina bila najgušće naseljena sovjetska republika s 85,6 st./km² 1989. godine.

Za raspada komunističkog sistema i SSSR-a, Ukrajina je proglasila nezavisnost 24. kolovoza 1991. godine, koja je potvrđena referendumom 1. prosinca iste 1991. godine, na kojem se 90% birača izjasnilo za nezavisnost.

Promatrajući cijeli kontekst, za raspad SSSR-a zalagao se i tadašnji predsjednik sovjetske Rusije Boris Jeljcin. On je želio stvoriti konfederaciju – savez suverenih država sa prijestolnicom u Minsku. No, poslije odluke Ukrajine, odustao je od te ideje navodeći da su posljedice te odluke očigledne: „ozbiljno narušavanje geopolitičke ravnoteže u svijetu, eskalacija sukoba u bivšem SSSR-u… Sada imamo državne granice, nacionalne valute i vojske, kao i druge probleme.

Povijest ukrajinskih odnosa s Rusijom od 1990-ih

Predsjednici Rusije, Ukrajine i Bjelorusije su 8. prosinca 1991. godine potpisali Bjelovješki sporazum kojim je prestao postojati SSSR. Generalni sekretar Komunističke partije i glavni čovjek SSSR-a Mihail Gorbačov nije se protivio ovakvoj odluci.

U razdoblju nakon raspada SSSR-a, odnosi Ukrajine i Rusije su se mijenjali, ali nikada nisu bili jednostvani. Pregovaralo se na razne teme, od granica do cijene plina, a političari se neprestano spore oko toga da li se Ukrajina treba približiti više Rusiji ili Zapadu.  

Od stjecanja nezavisnosti 1991. godine, Ukrajina pokušava izaći iz interesnog područja Moskve. Prvi ukrajinski predsjednik Leonid Kravčuk (1991.-1994.) rekao je da nema nikakvih separatističkih tendencija u Ukrajini te da je Ukrajina samo protiv jednog faktora – postojanje iznad nje države koja bi preuzela upravljanje, donošenje zakona i prinuđivala Ukrajince da joj se potčinjavaju.

Ukrajina je već početkom 1992. godine odbila prijedlog Moskve o jedinstvenim oružanim snagama, pograničnim jedinicama te zajedničkom novcu – ruskoj rublji. Stekavši novi status, Rusija i Ukrajina su se suočile s problemima. Prvi je bio jaka ekonomska kriza u obije zemlje. Sovjetska industrija zasnivala se na međusobnoj zavisnosti i povezanosti tvornica. Uspostavljanjem granica, taj sistem je srušen. Drugi problem bio je status Crnomorske flote. Kijev i Moskva su u nekoliko navrata pokušali podijeliti ono što je ostalo od sovjetske mornarice. Tada je nekoliko ratnih brodova podiglo ukrajinske zastave i otplovilo u Odesu. A drugi su, protivno odluci Ukrajine, nastavili služiti Rusiji. Oružani sukob je tada izbjegnut za dlaku.

Godine 1993. Ukrajina uvodi carinsku kontrolu prema Rusiji, a 1994. postiže sporazum o zajedničkoj granici. No, ruskom utjecaju ostaje podložna zbog gospodarske i energetske ovisnosti – Rusija je 1994. godine obustavila isporuku plina Ukrajini te ukazala na dug od 3,2 milijarde dolara.

Nakon nezavisnosti, Ukrajina je bila prisutna i u globalnim geostrateškim odnosima, a zbog nuklearnog oružja koje je naslijedila raspadom SSSR-a. U pregovorima s Rusijom i SAD-om 1994. godine, Ukrajina je pristala na potpuno uništenje svog nuklearnog oružja, predao je rakete Moskvi, a zauzvrat je dobila jamstvo svoje državne sigurnosti i teritorijalne cjelovitosti od službenog Washingtona, Londona i Moskve. Obavezali su se da neće ugrožavati Ukrajinu, kao ni primjenjivati silu na štetu njezinog teritorijalnog integriteta i političke nezavisnosti.

Godine 1997., Rusija i Ukrajina su se konačno dogovorile o podjeli Crnomorske flote. Kijev je dobio 18% plovila, uglavnom starih i u lošem stanju. Prema tadašnjem dogovoru, ruski dio crnomorske flote mogao je ostati na ukrajinskom Krimu najkasnije do 2017. godine.

Rusija i Ukrajina su 2003. godine potpisale sporazum o državnoj granici. Međutim, demarkacija na terenu nije bila provedena. Krim je bio jasno označen kao dio Ukrajine. Ali, već nakon nekoliko mjeseci, došlo je do sukoba oko kontrole nad Kerčenskim tjesnacem koji spaja Crno i Azovsko more. Rusija je počela graditi branu sa svog teritorija prema prevlaci Tuzla, koja je bila dio Ukrajine. Zemlje su se ponovno našle na korak od potezanja oružja.

Utjecaj Moskve izražen je preko ruske manjine u Ukrajini čiji geopolitički zahtjevi još od početka 1990-ih variraju od autonomnih težnji, preko federalizacije do separatizma. Rusko jezično područje u Ukrajini obuhvaća prije svega Krim i jugoistočne oblasti Rusije. Već prije spominjani referendum o neovisnosti Ukrajine 1991. godine u ovim regijama nije bio podržan.

Nacionalno-prostorni odnosi i političke različitosti dijele Ukrajinu na tri glavna geopolitička područja: južno i istočno kao prorusko, zapadno (Galicijsko) kao srednjoeuropski orijentirano područje, i središnje kao zona ravnoteže, umjerenih reformi i realpolitičkih odnosa prema Rusiji. Unutrašnje geopolitičke odnose 1990-ih su opterećivale i teške gospodarske prilike. Unatoč velikim prirodnim bogatstvima, oko 80% ukrajinskog stanovištva 1990-ih i početkom 2000-ih živi u siromaštvu.

Ukrajinci su 2004. godine birali novog predsjednika. Izlazne ankete predviđale su pobjedu Viktora Juščenka, koji se zalagao za bliže odnose sa zapadom. Međutim, izborna komisija je obznanila kako je uz minimalnu razliku pobijedio Viktor Janukovič, porijeklom iz Donbasa, koji se zalagao za zbližavanje Rusiji. Tisuće Ukrajinaca izašlo je na ulice u znak protesta zbog krađe izbora. Nosili su narančasto – boju prdizborne kampanje Juščenka.

Nakon nekoliko mjeseci protesta, izborna komisija je organizirala treći krug glasanja, u kojem je pobijedio Juščenko. Odnosi Rusije i Ukrajine su se pogoršali. Uskoro su počeli tzv. plinski ratovi , a sporilo se o cijenama i uvjetima. Rusija je nekoliko puta obustavljala isporuke. Većina prirodnog plina koja je Rusija dostavljala 1990-ih u Europu prolazila je plinovodima kroz Ukrajinu. Zbog plinskih ratova Ukrajine i Rusije u mešuvremenu su sagrađene alternativne rute (npr. Sjeverni tok 1 i TurkStream), zbog kojih je Ukrajina izgubila svoju dominantnu rolu u tranzitu te je sveukupno količina ruskog prirodnog plina 2021. godine u tranzitu kroz Ukrajinu iznosila svega 30% one količine iz 2001. godine.

Četiri godine nakon pobjede Juščenka 2004. godine, Rusija je u kolovozu 2008. godine zaratila s Gruzijom, a Ukrajina je otvoreno podržala Tibilisi. Rat u Gruziji trajao je svega 5 dana, ali je snažno utjecao na odnose Ukrajine i Rusije. Moskva nije zaboravila kako su ukrajinski vojni savjetnici pomagali Gruziji. Kijev je uputio molbu u Bruxelles da Ukrajina uđe u program priprema za pristupanje Sjevernoatlantskom savezu – NATO-u. Tadašnji predsjednik SAD-a George W. Bush lobirao je za primanje Ukrajine u NATO savez, objašnjavajući da se tu radi o interesu članica NATO saveza, kao i Ukrajine i Gruzije.

Šest godina nakon poraza, 2010. godine Viktor Janukovič pobjeđuje i postaje novim predsjednikom Ukrajine. Kako se zalagao za poboljšanje odnosa s Rusijom, oni su se nešto popravili, međutim Janukovič je 2013. godine počeo govoriti o potpisivanju Sporazuma o pridruživanju Europskoj uniji. Rusija je počela vršiti pritisak na Ukrajinu, koji je uključivao i trgovinske sankcije. Ukrajinske vlasti su na kraju saopćile da će odložiti pripreme za potpisivanje sporazuma s EU. Na glavnom trgu u Kijevu – Trgu nezavisnosti (Majdan), počele su demonstracije. Nakon što je policija razbila prvi protest, demonstranti su počeli iznositi Političke zahtjeve.

U veljači 2014. godine protesti na Majdanu završeni su pucnjavom na demonstrante i bijegom Viktora Janukoviča u Rusiju. Moskva nije priznala novu vlast u Ukrajini, koju su činili lideri opozicije. Kroz nekoliko dana, „momci u zelenom“, bez oznaka na uniformama, zauzeli su zgradu parlamenta na Krimu i zračnu luku u Simferopolju. Ubrzo se ispostavilo da su to bili ruski vojnici. Krim je praktički izoliran od ostatka Ukrajine. Na poluotoku Krim održan je referendum 16. ožujka 2014. godine. Na biračkim mjestima nije bilo međunarodnih promatrača, ali je bilo ruskih vojnika. Prema službenim podatcima, 97% svih koji su izašli na referendum glasalo je za pridruživanje Krima Rusiji. Ruski predsjednik Putin je tada izjavio: „Odluku sam donio nakon što se stanovništvo izjasnilo. Nismo se pripremali za ovakav razvoj događaja.“. Brojne svjetske sile nisu priznale ovaj krimski referendum.

Par tjedana nakon krimskog referenduma, u Donecku su započele paravojne akcije sa zahtjevom da se proglasi nezavisnost od Ukrajine. Rus Igor Stelkov i njegove snage započeli su zauzimati institucije u Slavjansku i ostalim gradovima Donjecke oblasti. Ukrajina je pokrenula antiterorističku operaciju. Tako je počeo rat u Donbasu koji je do ruske invazije na Ukrajinu u veljači 2022. odnio gotovo 15.000 ljudskih života. Rusija ovaj sukob naziva građanskim ratom i poriče da ima ikakve veze s tim. Ukrajina, zapadne zemlje i mnoga novinarska istraživanja pokazuju da Rusija pruža vojnu i ekonomsku pomoć separatistima u Donbasu.

Odnosi Kijeva i Moskve nastavili su se pogoršavati. Ukrajina je prestala kupovati ruski plin, mnogi trgovinski sporazumi su raskinuti, a uvedene su i sankcije. Parlament Ukrajine proglasio je Rusiju agresorom. Za obične ljude postalo je sve teže putovati, ukinuti su izravni letovi i vlakovi. U Kijevu je na vlast 2019. godine došao Vladimir Zelenski. Bio je popularan i u Rusiji te se očekivalo kako bi se odnosi dviju zemalja mogli poboljšati. Isprva je tako i bilo: vođeni su pregovori, države su razmijenile zarobljenike te potpisale čak i petogodišnji ugovor o tranzitu ruskog plina kroz Ukrajinu. Međutim, tu je stalo s poboljšanjem odnosa. U jednom obraćanju Zelenski je rekao: „Ako se sretnem s gospodinom Putinom, reći ću mu: Konačno ste vratili naš teritorij, koliko ste još novaca spremni da platite za to što ste nam oduzeli teritorij i pomagali ljudima koji su krivi za eskalaciju na Krimu i u Donbasu?“.

Početkom 2022. godine odnosi Rusije i Ukrajine su dotaknuli novo dno. Usprkos višemjesečnim tvrdnjama upućenim više puta cijelom svijetu da Rusija neće napasti Ukrajinu, ruska vojna invazija na ovu zemlju započela je 24. veljače 2022. godine. Ukrajina je, realno, još uvijek vrlo daleko od pristupanja NATO savezu, ali čak i maglovita perspektiva da se to dogodi stvara velike tenzije u Moskvi. Unatoč tome što nije članica NATO saveza, Ukrajina je prema vrijednosti oružja kojeg dobiva od SAD-a na visokom četvrtom mjestu od svih država svijeta. Problemi, uz rat iz kojeg će proizaći milijuni raseljenih, tisuće ubijenih, uništeno gospodarstvo i velike štete, ostaju isti: granice, plin i vojno-politički savezi. Dok uvodi neviđene sankcije, Zapad i dalje besramno kupuje rusku naftu i plin uobičajenim tempom i na taj način neizravno financira Putinovu Rusiju i invaziju na Ukrajinu.

Na kraju svatko postavlja pitanje: Kako će ovaj rat završiti? Unatoč divljaštvu po Ukrajinskim gradovima i nedavnim izjavama ruskog predsjednika da je cilj osvojiti cijelu Ukrajini, dio geopolitičara smatra da će se Putin zadovoljiti pripajanjem ukrajinske zemlje na obali Crnog mora Rusiji. Ukoliko dođe do aneksije ovog dijela Ukrajine, Rusija također aneksira prava na sve sirovine koje pronađu u njegovim morskim zonama. Postoje znakovi da Crno more sadrži mnogo bogatstva. Energetske tvrtke kao što su ExxonMobil, Chevron, Shell, Repsol i Petrochina počele su pokazivati relativno velik interes za suradnju s Kijevom na istraživanju tog područja. Energetske tvrtke već su pronašle zanimljiva nalazišta u ruskoj zoni Crnog mora, u blizini Novorossiyska i u rumunjskim zonama. Trans Euro Energy je čak pronašao komercijalno održive rezerve plina ispod kopna Krima. Možda se usitinu gospodarski o tome, a geopolitički o svemu o čemu smo pisali, uključujući i širi geopolitički kontekst – prave uzroke eskalacije sukoba u Ukrajini (na ovu temu preporučujemo članak „Uzroci rata u Ukrajini: pregled geopolitičke situacije“).

Svakako, uvijek treba imati na umu i to da za Rusiju (i to ne samo ovu Putinovu), Ukrajina nikada neće biti strana zemlja. O tome je pisao i američki državni tajnik iz hladnoratovskih 1970-ih Henry Kissinger u vrlo zanimljivom članku još 2014. godine. Rusi smatraju da je njihova nacionalna povijest započela u području koje se nazivalo Kijevska Rusija. Odatle se proširila ruska religija. Kissinger navodi kako je Ukrajina stoljećima bila dio Rusije, a njihove su se povijesti i prije toga ispreplele. Neke od najvažnijih bitaka za rusku slobodu, počevši od bitke kod Poltave 1709. godine, vođene su na ukrajinskom tlu. Crnomorska flota – rusko sredstvo za demonstriranje moći na Mediteranu – temelji se na dugoročnom najmu u Sevastopolju, na Krimu. Kissinger je tada sugerirao istinsko pomirenje i suradnju sukobljenih strana u traženju rješenja, i kompromis u kojem bi Ukrajina trebala 1.) imati pravo na slobodan izbor svojih gospodarskih i političkih saveza (uključujući i Europu), 2.) odustati od pridruživanju NATO savezu i na međunarodnom planu zauzeti položaj poput Finske, koja je neovisna, surađuje sa Zapadom, ali i pažljivo izbjegava institucionalno neprijateljstvo prema Rusiji, 3.) biti slobodna stvoriti bilo koju vladu izraženu voljom njezina naroda, a koja bi vodila ka pomirenju različitih dijelova zemlje, i 4.) ojačati autonomiju Krima i dogovoriti se s Rusijom oko statusa Crnomorske flote u Sevastopolju.

Gospodarstvo Ukrajine

Već od ranih 1990-ih, kao najzapadnija bivša sovjetska država, Ukrajina je bila razapeta između težnji prema tržišnom gospodarstvu, tj. europskom Zapadu, i golemog administrativnog gospodarstva (i susjedne Rusije).

Kada je 1991. godine Ukrajina proglasila nezavisnost, brojem stanovnika bila je velika poput Francuske, ali je imala svega jednu desetinu francuskog bruto nacionalnog proizvoda (BNP). Pokrenut je niz reformi i dubokih promjena gospodarstva Ukrajine, ali s kaotičnim učincima. Tijekom prve dvije godine BNP je padao 15-20% godišnje, a stalno povećanje cijena završilo je 1993. godine hiperinflacijom. Razlog ovako velikog pada bio je golemi proračunski manjak uzrokovan time što je Ukrajina preuzela svoj vanjski i unutrašnji dug. Vanjski je iznosio tadašnjih 10,5 milijardi dolara, a unutrašnji su se Ukrajinci obvezali platiti prodajom većeg dijela crnomorske flote Rusiji.

Geopolitički i gospodarski za Ukrajinu (i Rusiju) su izuzetno važni plinovodi i naftovodi kojima je ispresjecan teritorij Ukrajine, a preko kojih Rusija tim energentima snadbjeva Europu. Ukrajina je i dalje, usprkos izgradnji novih plinovoda koji izbjegavaju ukrajinski teritorij, izuzetno važna tranzitna zemlja za Rusiju po ovom pitanju. Ovdje je vrijedno napomenuti da je Ukrajina na drugom mjestu po poznatim rezervama prirodnog plina u Europi, koje su za sada neiskorištene.

Na plodnoj crnici, Ukrajina je ostvarivala jednu četvrtinu sovjetske poljoprivredne proizvodnje, posebno žitarica, povrća, mesa i mlijeka. Ukrajina je ostala velikim globalnim poljoprivrednim igračem: ona je peti najveći svjetski izvoznik pšenice i najveći svjetski izvoznik sjemenskih ulja poput suncokreta i uljane repice.

Industriju su nekada držale visokorazvijene tzv. teške djelatnosti, poput proizvodnje električne energije, željeza, čelika, oružja, kemikalija, industrijske opreme i prijevoznih sredstava. Ovi sektori ukrajinskog gospodarstva nisu se promijenili niti nakon samostalnosti. I dalje je najvažnije rudarstvo ugljena, proizvodnja kemikalija, izrada strojeva (zrakoplovi, turbine, lokomotive i traktori) te brodogradnja.

Ukrajina se za većinu proizvodnje energije oslanja na nuklearnu energiju i ugljen. Četvrtinu energije (25,5%) Ukrajina dobiva iz 15 reaktora raspoređenih u 4 nuklearne elektrane, ali proizvodnja nuklearne energije u Ukrajini ovisi o stranom gorivu za nuklearne reaktore, pri čemu više od polovice obogaćenog goriva dolazi iz Rusije, a ostatak iz SAD-a. U energetskom miksu zemlje od nuklearne energije značajnija je ona dobivena od ugljena (30,4%) i prirodnog plina (28,9%). U proizvodnji energije nafta sudjeluje s 11,6%, a obnovljivi izvori sudjeluju sa svega 4% u ukrajinskoj proizvodnji ukupne energije. U proizvodnji električne energije obnovljivi izvori imaju nešto veći značaj (12,2% hidroenergija, 2,7% sunčeva energija, 2% ostali obnovljivi izvori energije), a nuklearna energija još i veći (nuklearna energija osigurava polovicu ukrajinske potrebe za električnom energijom).

Gospodarstvo Ukrajine imalo je brz rast od 2000. do 2008., kada je Velika recesija počela diljem svijeta, a dosegla Ukrajinu kao Ukrajinska financijska kriza 2008.–2009. Gospodarstvo se oporavilo 2010. godine i nastavilo se poboljšavati slijedeće tri godine, da bi 2014. i 2015. godine pretrpjelo ozbiljan pad uslijed ruske aneksije Krima i nemira u Donbasu. Bruto društveni proizvod Ukrajine je 2015. godine bio nešto iznad polovice njegove vrijednosti iz 2013. godine. Ponovni rast započeo je 2016. godine i do 2018. dosegnulo gotovo 80% svoje veličine 2008. godine, godine kada je počela Velika recesija.

Uz stalnu rusku agresiju na Ukrajinu, koja je za zemlju značila gubitak jedne trećine industrijskog potencijala zemlje i potrebu ulaganja u obrambenu sposobnost zemlje, Ukrajina je 2019. pokazala briljantne gospodarske rezultate.

Ovi grafikoni zapravo ne odražavaju doprinos ukrajinskog gospodarstva svijetu. Slijedeće brojke, koje se odnose na rezerve prirodnih resursa koje Ukrajina posjeduje, vjerojatno približavaju veliki regionalni i globalni gospodarski značaj Ukrajine:

• četvrta u svijetu po ukupnoj vrijednosti prirodnih resursa;
• prva u Europi po dokazanim rezervama urana;
• druga u Europi i deseta u svijetu po rezervama titana;
• druga u svijetu po istraženim rezervama manganovih ruda (12% svjetskih rezervi;
• druga u svijetu po rezervama željezne rude;
• druga u Europi po rezervama rude žive;
• treća u Europi (trinaesta u svijetu) po rezervama plina iz škriljaca;
• sedma u svijetu po rezervama ugljena;

Kako je Ukrajina poljoprivredna zemlja, značajan je njezin međunarodni doprinos i ovoj gospodarskoj grani. Računa se da Ukrajina može zadovoljiti potrebe za hranom za 600 milijuna ljudi. Golemi ukrajinski poljoprivredni sektor osigurava ogromne količine hrane Europi i Bliskom istoku. U slučaju nastavka agresije na Ukrajinu, protok pšenice i žitarica mogao bi biti poremećen jer su Ukrajina i Rusija glavni izvoznici žitarica i koriste luke smještene u Crnom moru za izvoz. Pretpostavke su da će zbog rata u Ukrajini doći do velikih turbulencija cijena žitarica na globalnom tržištu. U poljoprivredi, Ukrajina je:

• prva u Europi po površini obradivih površina;
• treća u svijetu po površini crnice (25% svjetske zapremine);
• prva u svijetu po izvozu suncokreta i suncokretovog ulja;
• druga u svijetu po proizvodnji ječma i četvrta u izvozu ječma;
• treći najveći proizvođač i četvrti najveći izvoznik kukuruza u svijetu;
• četvrta u svijetu po proizvodnji krumpira;
• peta u svijetu po proizvodnji raži;
• peta u svijetu po količini pčelinjih proizvoda;
• osma u svijetu po izvozu pšenice;
• deveta u svijetu po proizvodnji kokošjih jaja;
• šesnaesta u svijetu po proizvodnji sira.

Dodatno, Ukrajina je i važna industrijska zemlja. Ukrajina je jedan od vodećih izvoznika svijeta u nekoliko područja: mlazni motori, rakete i sateliti se proizvode i izvoze iz ukrajinskih pogona. Ukrajina je:

• prva u Europi po proizvodnji amonijaka;
• druga u Europi i četvrta u svijetu po ukupnom kapacitetu/ propusnosti sustava plinovoda;
• treća u Europi i osma u svijetu po instaliranoj moći nuklearnih elektrana;
• treća u Europi i jedanaesta u svijetu po duljini željezničke mreže;
• treća u svijetu po proizvodnji lokatora i opreme za lociranje;
• treća u svijetu po izvozu željeza;
• četvrta u svijetu po izvozu turbina za nuklearne elektrane;
• četvrta u svijetu po proizvodnji raketnih bacača;
• četvrta u svijetu po izvozu gline;
• četvrta u svijetu po izvozu titana;
• deveta u svijetu po izvozu proizvoda vojne industrije;
• deseta u svijetu po proizvodnji čelika.

Gore navedene informacije preuzete su od Ukrajinskog kongresnog odbora.

Promatrajući trgovinu, bilateralna trgovina Rusije s Ukrajinom pala je s gotovo 50 milijardi dolara 2011. godina na 11 milijardi dolara 2019. Unatoč tome, Rusija je sve do trenutne agresije bila i dalje jedan od najvećih trgovinskih partnera Ukrajine. Podatci za 2019. godinu govore da je uvoz Ukrajine iznosio 55,4 milijarde američkih dolara, a izvoz 49,5 milijardi (OEC). Pri uvozu, najvažniji trgovinski partneri Ukrajini bile su Kina (13,3%), Rusija (12%), Njemačka (9,6%), Poljska (9,4%) i Bjelorusija (7,5%). Ukrajina je najviše izvozila u Rusiju (9,5%), Kinu (8%), Njemačku (6,2%), Poljsku (5,5%) i Italiju (5,2%).

Tržište rada u Ukrajini postupno se razvijalo. Dok je bila dijelom Sovjetskog Saveza, Ukrajina je prešla iz poljoprivredne u industrijsku državu. No, još početkom 1990-ih, unutar ekonomski aktivnog stanovništva, čak 21,5% je radilo u poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu, 40,1% u industriji, rudarstvu i građevinarstvu, a 38,4% u uslužnim djelatnostima. Nakon raspada SSSR-a, Ukrajina je krenula putem uslužno orijentirane ekonomije, jer je nacionalno tržište rada sve više postajalo orijentirano na industrije kao što su turizam, zabava i slobodno vrijeme. Danas je više od polovice nacionalne radne snage uključeno u uslužni sektor. Iako je ukrajinska radna snaga okarakterizirana kao visokokvalificirana i kvalificirana, razina plaće rada mnogo je niža nego u razvijenim zemljama.

Trajna politička i ekonomska nestabilnost dovela je do brzo rastuće radne migracije, u kojoj i kvalificirani i nekvalificirani radnici napuštaju zemlju kako bi pronašli pouzdanije izvore prihoda. Zemlje u koje većina Ukrajinaca emigrira ili odlazi raditi na kraće ili duže vrijeme su Rusija, Poljska, Zapadna Europa, Kanada i Sjedinjene Američke Države. Procjenjuje se da od 42,4 milijuna Ukrajinaca 2017. godine, odnosno radno sposobnih oko 17,8 milijuna, radi 16,1 milijun Ukrajinaca u Ukrajini (uključujući 3,7 milijuna ilegalnih radnika). Oko 9,5% stanovništva je bilo nezaposleno (1,7 milijuna ljudi), a između 7 i 9 milijuna Ukrajinaca radi u inozemstvu.

Više od 20 godina unazad Europska unija podupire Ukrajinu u njezinim reformama, pri čemu se fokusira na borbu protiv korupcije, kao velike prepreke razvoju Ukrajine. Sveprisutna korupcija u Ukrajini ometa konkurenciju i rast te šteti demokratskom procesu. Računa se da se deseci milijardi eura godišnje izgube u Ukrajini kao posljedica korupcije. Europska unija putem relevantnih fondova pokušava pomoći Ukrajini izaći iz ovog začaranog kruga. Do sada je EU uložila u razne programe suradnje s Ukrajinom oko 120 milijuna eura. Više informacije moguće je pronaći na stranicama Europske unije.

Ne postoji konsenzus o točnim razlozima zašto je uspjeh izmicao Ukrajini u posljednja tri desetljeća. Međutim, mnogi tvrde da su glavne prepreke bile destruktivna uloga Rusije i pretjerani utjecaj ukrajinskih oligarha na svaki aspekt života u zemlji. Ukrajinski oligarsi možda zaostaju za svojim ruskim kolegama u novčanom smislu, ali su mnogo politički aktivniji i imaju veliku kontrolu nad medijima.

Usko uz gospodarstvo povezana su i pitanja povezana s očuvanjem okoliša. Prema Ukrajinskom ministarstvu ekologije i prirodnih resursa iz 2015. godine, glavni ekološki problemi u Ukrajini su: zagađenje zraka, gospodarenje otpadom, kvaliteta vode, degradacija zemljišta, gubitak bioraznolikosti i zastario način praćenje stanja okoliša. Zbog zagađenja zraka godišnje umire 120 ljudi na svakih 100.000 stanovnika. Svjetska zdravstvena organizacija zbog ovog broja postavlja Ukrajinu na prvo mjestu u svijetu po smrtnosti uzrokovanoj zagađenjem zraka. Računa se da Ukrajina trenutno pripada zemljama zbog kojih prosječno globalno zatopljenje na Zemlji će biti iznad 2°C.

—

Ukoliko želite saznati još i više o Ukrajini i Ukrajincima, preporučujemo naš članak koji ukazuje na 15 zanimljivosti, od kojih mnoge nismo niti spomenuli u ovom članku: „O Ukrajini i Ukrajincima“.

Također preporučujemo naš članak „Rusija kroz 20 karata“ u kojem prikazujemo nezavidan položaj Rusije nakon raspada Sovjetskog Saveza, odnosno objašnjavamo dugoročne namjere Putinove Rusije koje namjerava realizirati invazijom na Ukrajinu.

—

Članak je djelomično priređen prema poglavlju „Ukrajina“ Atlasa Europe Leksikografskog zavoda Miroslava Krleže iz 1997. godine (glavni urednik: Mladen Klemenčić).