Prvi svjetski rat završio je 11.11.1918. godine u 11 sati. Zaraćene strane potpisale su tada primirje, a konačni mirovni sporazumi zaključeni su sa svakom pobijeđenom državom posebno tijekom slijedeće godine na Mirovnoj konferenciji u Versaillesu (Versajski ugovori). Najvažniji je bio ugovor s Njemačkom potpisan 28.6.1919., kojim je ona morala priznati da je isključivi krivac za Prvi svjetski rat, predati brojne teritorije, odreći se kolonija na korist drugih članica Antante (prije svega Velike Britanije), platiti visoke ratne odštete, isporučiti pobjedničkim državama gotovu svu svoju trgovačku mornaricu i za te države svake godine proizvoditi utvrđeni broj novih brodova. Prema Ugovorima, Njemačkoj je bilo zabranjeno uvoziti i izvoziti oružje, nije smjela imati podmornice, a glede vojske mogla je držati samo 104.000 vojnika u kopnenim i 15.000 vojnika u mornaričkim postrojbama. Također, morala je priznati novonastale države u Europi i obvezati se da neće pripojiti Austriju.
Povod Prvog svjetskog rata
Neposredan povod rata bio je atentat na austro-ugarskog prijestolonasljednika Franje Ferdinanda u Sarajevu 28.6.1914., zbog čega je Austro-Ugarska napala Kraljevinu Srbiju, a taj čin je uzrokovao aktivaciju niza savezništva i prvog velikog svjetskog sukoba. U osnovi, sukobile su se Centralne sile (Njemačko Carstvo i Austro-Ugarska Monarhija) i sile Antatnte (Rusko Carstvo, Francuska i Velika Britanija), kojima su se pridružili brojni saveznici.
Neposredno prije izbijanja rata 1914., Srednjom Europom dominirale su dvije moćne države: Njemačka na sjeveru i njen slabiji rođak, Austro-Ugarska, na jugu. Dvije su zemlje činile jezgru sila Osovine, također poznatih kao Četverostruki savez jer su im se nakon početka rata pridružili Bugarska i Osmansko Carstvo. Drugi veliki prijeratni savez bio je Trostruki savez, pakt između Rusije, Velike Britanije i Francuske (koje su se tijekom rata nazivale sile Antante). Ovi su savezi postavili pozornicu za veliki rat: svaki spor između dva člana tih blokova mogao bi povući sve ostale, budući da su ugovori obvezivali te države da brane svoje saveznike. I upravo se to dogodilo.
izvor: Američka vojna akademija West Point
Posljedice Prvog svjetskog rata
Obzirom da je započeo 28.7.1914. godine, a završio 11.11.1918., Prvi svjetski rat je trajao više od 4 godine, iako su se svi nadali da će biti završen još 1914. godine. Tada su ga zvali „Velikim ratom“, vjerujući da će taj prvi rat globalnih razmjera okončati sve ratove. Oko 60 milijuna europskih vojnika bilo je mobilizirano od 1914. do 1918. godine.
Nažalost, rat je uzrokovao više od 40 milijuna žrtava, uključujući približno 20 milijuna mrtvih vojnika i civila. Dodatno, pandemija tzv. Španjolske gripe koja je započela pred kraj rata (u ožujku 1918.), a trajala sve do lipnja 1920., uzrokovala je dodanih 50-100 milijuna žrtava. Sve je to značajno utjecalo na razaranje država i gospodarstava te se većina zemalja našlo u velikim gospodarskim krizama nakon rata. Prvi svjetski rat je osigurao SAD-u da postane vodeća svjetska gospodarska sila.
Rezultat Prvog svjetskog rata su i velike političko-teritorijalne promjene u Europi. Nestala su četiri velika i dugotrajna carstva (Austro-Ugarsko, Njemačko, Rusko i Osmansko). Od teritorija koje je zauzimala Austro-Ugarska Monarhija stvorene su Austrija, Mađarska, Čehoslovačka i Kraljevina SHS, koja je nakratko, prije ujedinjenja sa Srbijom, bila Država SHS, a kasnije proglašena Kraljevinom Jugoslavijom. Teritoriji Osmanskog carstva izvan Anadolije bili su dodijeljeni silama Antante kao protektorati, a jezgra Osmanskoga Carstva reorganizirana je u Republiku Tursku. Rusko Carstvo, koje je izašlo iz rata nakon Oktobarske revolucije 1917. godine, izgubilo je veliki dio svoje zapadne granice, a na tim teritorijima stvorene su novo-stare države: Finska, Estonija, Latvija, Litva i Poljska. Njemačko Carstvo je također raskomadano među pobjedničkim državama.
izvor: Westermann/ Diercke International Atlas
Prvi svjetski rat donio je velike promjene koje će utjecati na buduće događaje u Europi i svijetu, pa čak i danas. Boljševici su preuzeli vlast u Rusiji 1917., a nacija je obnovljena kao Ruska Socijalistička Federativna Sovjetska Republika 1918. godine. „Crveni“ su pobijedili u građanskom ratu protiv „Bijelih“, koje je podržavalo nekoliko stranih sila, ali su pretrpjeli teritorijalne gubitke. Nezavisnost Ukrajine i Bjelorusije bila je kratkog vijeka. Godine 1918. proglašena je Republika u Poljskoj, čiji povelik dio je od Bečkog kongresa bio ujedinjen s Rusijom u jednu kraljevinu – rusku. Bivše ruske baltičke pokrajine Estonija, Latvija i Litva također su proglasile svoju neovisnost 1918. godine. Finska, nekoć Veliko vojvodstvo ruskog cara, postala je suverena država 1917. i proglašena je republikom 1919. godine.
Dok su granice Portugala i Španjolske ostale takve kakve su bile, Italija je dobila male teritorije na sjeveru i istoku. Alsace-Lorraine je pripao Francuskoj. Nezavisna Irska Republika proglašena je 1916. godine i postala slobodnom državom nakon što je Velikoj Britaniji 1921. ustupila pokrajinu Ulster (Sjevernu Irsku). Island je 1918. godine priznat kao suverena država pod danskim kraljem.
Bez obzira na to što su monarhije četiri velike europske sile bile srušene tijekom ili neposredno nakon Prvog svjetskog rata, nove i starije nacije nisu bile u stanju postići trajan, stabilan politički poredak. Tinjajući teritorijalni sukobi bili su složeni sporovima oko granica, jer su granice zemalja poput Poljske, Čehoslovačke i Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca povučene proizvoljno i bez obzira na etničku distribuciju. U ovom je slučaju zanemareno pravo naroda na samoodređenje koje je artikulirao američki predsjednik Woodrow Wilson. Štoviše, sankcije nametnute spomenutim Versajskim ugovorom Njemačkoj, a koje su gotovo sve političke sile smatrale pretjeranima i nepravednima, potakle su revanšistički pokret u Njemačkoj, u kojem je izrastao Adolf Hitler – a to dobro znamo kako se završilo već krajem 1930-ih (preporučujemo naš članak „Gdje i kada je zapravo započeo Drugi svjetski rat?“.
Liga naroda
Rezultat Prvog svjetskog rata je i novoosnovana Liga naroda 1919. godine (na prijedlog predsjednika SAD-a Wilsona). Bio je to pokušaj stvaranja institucije koja bi posredovala u sukobima između pojedinih naroda i dovela ih do mirnog rješavanja. Države članice bile su obvezne izraditi planove razoružanja i poštivati teritorijalni integritet i politički suverenitet drugih država. Liga naroda je bila ovlaštena nametnuti sankcije državama članicama koje su bile krive za vojnu agresiju. U svrhu rješavanja međunarodnih sporova uspostavljen je arbitražni postupak. Organi Lige naroda uključivali su povjerenike za teritorije kojima je upravljala Liga (npr. Danzig – Gdanjsk, Saarland), Povjerenstvo za ropstvo i Stalni sud međunarodne pravde u Den Haagu. Ipak, najosnovniji problem koji je mučio Ligu naroda bila je činjenica da joj se nisu pridružile Sjedinjene Države, koje su joj mogle dati znatno veću težinu.
Liga naroda postigla je određeni uspjeh na polju humanitarne pomoći i uspjela je riješiti nekoliko manjih europskih sukoba tijekom 1920-ih. Ipak, nije uspjela u svojim nastojanjima da očuva teritorijalnu cjelovitost svojih država članica i da održi međunarodni mir u slučajevima kada su interesi velike sile (kao što su SAD, Velika Britanija i Sovjetski Savez) bili u pitanju. Bila je nemoćna oduprijeti se agresivnoj vanjskoj politici fašističke Italije i nacističke Njemačke. Ligu naroda zamijenili su Ujedinjeni narodi nakon Drugog svjetskog rata. Ime je promijenjeno, osnove su ostale iste. Unatoč velikim uspjesima Ujedinjenih naroda, izgleda da i sada, više od stoljeća nakon osnivanja prve takve krovne svjetske institucije, izazovi svjetske zajednice povezane uz mir i pravednost ostaju vrlo slični.
Rapalski ugovor
Kao dio Austro-Ugarske, Hrvatska je bila gubitnik Prvog svjetskog rata. Tjedan dana prije završetka rata, talijanska vojska (koja je bila na strani pobjedničkih sila Antante), zauzima veliki dio hrvatskih primorskih područja. Bila je to utrka s vremenom – Talijani su željeli biti sigurni da prije kraja rata i fizički kontroliraju prostor koji im je bio obećan kad su u njega ušli na strani Antante.
U isto vrijeme, hrvatski saborski zastupnici se žure udružiti s Kraljevinom Srbijom. To je bilo sasvim logično – podsjetimo opet – Hrvatska je bila gubitnik rata pa je ujedinjenje sa Srbijom predstavljalo prelazak na stranu pobjednika. Zastupnici su također smatrali da će ujedinjenjem spriječiti talijanske apetite za hrvatskom obalom.
Versajskim ugovorima 1919. godine su riješena mnogobrojna glavna pitanja i odnosi unutar poslijeratne Europe – uključujući i ona teritorijalna. Ipak, nije se išlo u detalje. Tako je došlo do pregovora između Kraljevine SHS i Kraljevine Italije u Rapallu, gradiću u blizini Genove, gdje su se željela riješiti mnogobrojna otvorena pitanja glede granica koje su bile definirane tajnim Londonskim ugovorom iz 1915. godine. Pregovori u Rapallu su završeni nakon tri dana i 12.11.1920. godine je potpisan sporazum pod nazivom Rapalski ugovor.
U vrijeme potpisivanja Rapalskog ugovora, Kraljevina SHS se nalazila u nepovoljnom međunarodnom političkom okruženju. Naime, britanska, francuska i američka diplomacije su bile spremne popustiti talijanskim zahtjevima. Od početka pregovora se znalo, što su Talijani i otvoreno govorili, da će u slučaju ne prihvaćanja ugovora uspostaviti granice predviđene Londonskim ugovorom silom. Sile Antante su istovremeno dale do znanja da se neće miješati. S druge strane, pregovaračima Kraljevine SHS je pogodovalo što se realizaciji Londonskog ugovora protivio američki predsjednik Wilson (pa su i druge glavne članice Antante rado smanjile obećanja Italiji), a nije pomogla niti činjenica da je talijansko sudjelovanje u ratu bilo ispod očekivane razine, posebno jer nisu zaposjeli područja koja su zahtijevali tijekom samoga rata. Međutim, tjedan dana prije kraja rata talijanska vojska je okupirala Istru, Rijeku, Cres, Lošinj, Lastovo i Zadar.
Tako su predstavnici Kraljevine SHS bili stjerani u kut te su potpisali nepovoljni ugovor kojim Hrvatska u korist Italije gubi Trst, Goricu, dio Kranjske, Istru (osim dijela općine Kastav), grad Zadar, otoke Cres, Lošinj, Lastovo i Palagružu, dok Rijeka postaje grad-država. Kraljevina SHS je ugovorom također morala osigurati talijanskoj manjini pravo na izbor, slobodu vjeroispovijesti i uporabu talijanskog jezika. Reciprociteta nije bilo – hrvatska i slovenska nacionalna manjina u Italiji nije dobila nikakva zakonska jamstva. U pregovorima su prevladavali srpski predstavnici koji se nisu pretjerano trsili za hrvatskim teritorijem, a i odgovaralo im je slabljenje hrvatskog položaja u Kraljevini SHS, do kojeg bi došlo nakon ovakve nagodbe.
Talijanske vlasti nisu bile najzadovoljnije Rapalskim ugovorom. Naime, Italija u Rapalu nije dobila veći dio kontinentalne Dalmacije koji joj je bio obećan spomenutim Londonskim ugovorom iz 1915. godine. Dodatno, Rapalskim ugovorom je Italija 1921. morala napustiti Šibenik, kojeg je 1918. također okupirala. U tome smislu kasniji Rimski ugovori s NDH 1941. godine su za službenu Italiju značili ispravljanje „nepravde” iz Rapalskoga ugovora i svojevrsno ostvarenje Londonskoga ugovora.
U Hrvatskoj su, naravno, bili nezadovoljni i razočarani Rapalskim ugovorom, a isti nikad nije dospio na dnevni red Narodne skupštine (pa je samo potvrđen kraljevom odlukom). Morao je proći Drugi svjetski rat da se ta područuja ponovno vrate Hrvatskoj.
