Tijekom 19. stoljeća kolonijalne sile Europe su na Afriku gledale kao na izvor neiskorištenih prirodnih resursa. Europa je uspostavila kontakt s Afrikom u 15. stoljeću, a ipak je njihov fokus bio uglavnom na trgovini robljem koju je Velika Britanija konačno zabranila 1807. godine. Ova zabrana, međutim, nije odvratila druge da nastave s trgovinom robljem.
Do 1870-ih gotovo da je bilo koji dio Afrike bio pod kolonijalnom okupacijom. Nakon ujedinjenja Njemačke i Italije, došlo je do utrke da se najveći dio Afrike stavi pod europsku vlast. Prije ove utrke za kolonizacijom kolonizirana su uglavnom obalna područja, što se promijenilo za nekoliko godina. Do kraja 19. stoljeća cijela Afrika je bila pod europskom okupacijom, osim Etiopije i Liberije. Etiopija je bila uspješna u izbjegavanju talijanske invazije, a Liberija koju su formirali oslobođeni američki robovi, bile su jedine afričke nacije koje su bile slobodne na prijelazu iz 20. stoljeća.
Tijekom kolonijalne ekspanzije postojale su teritorijalne pretenzije kolonista koje su se preklapale. Kako bi se riješili ti zahtjevi i uspostavila kontrola nad trgovinom na afričkom kontinentu, Portugal je sazvao konferenciju, a organizirala ju je Njemačka. Ova konferencija održana je u berlinskoj rezidenciji njemačkog kancelara Otta von Bismarcka 1884-85.
Na ovoj konferenciji, poznatoj kao Berlinska konferencija, sudjelovali su diplomati Austro-Ugarskog Carstva, Belgije, Danske, Francuske, Nizozemske, Italije, Portugala, Rusije, Španjolske, Švedske, Velike Britanije, Njemačke, Turske i SAD-a. Od svih nacija, Francuska, Njemačka, Velika Britanija i Portugal jasno su upravljale ishodom konferencije. Sjedinjene Američke Države također su trebale sudjelovati, ali na kraju nisu. Zanimljivo je to da nije bilo predstavnika afričkih zemalja.
Konferencija je započela 15. studenog 1884. godine. Zaključci konferencije su bili da kolonisti mogu posjedovati kolonije u Africi, samo ako su u stanju zadržati svoju vlast u njima. Niti jedna europska nacija neće imati nikakva ograničenja za trgovinu na afričkom kontinentu, a isto vrijedi i za afričku obalu. Nije smio biti nametnut dodatni porez na robu koja je uvezena ili izvezena osim one koja je bila u interesu trgovine.
Afrički kontinent u većini je dijelova tada bio pod kontrolom tradicionalnih i lokalnih vođa. Ovaj susret rezultirao je dovođenjem cijelog afričkog kontinenta pod kolonijalnu vlast. Granice koje su uspostavljene kao rezultat ovog susreta bile su isključivo utemeljene na političkim ili administrativnim potrebama kolonijalnih sila.
Velika Britanija je preuzela kontrolu nad modernim područjima Egipta, Sudana, Ugande, Kenije, Južne Afrike, Zambije, Zimbabvea i Bocvane zajedno s Nigerijom i Ganom. Francuska je imala kontrolu nad većinom zapadne Afrike koja se protezala od Mauritanije do Čada i Gabona, što je uključivalo i veći dio pustinje Sahara. Belgija je pod kraljem Leopoldom II. preuzela kontrolu nad današnjom Demokratskom Republikom Kongo, dok su Mozambik i Angola postali dio portugalskih kolonija. Italija je pod svojom kontrolom imala Somaliju i neke dijelove Etiopije. Namibija i Tanzanija bile su pod njemačkom kontrolom. Španjolska kolonija u Ekvatorijalnoj Gvineji bila je jedna od najmanjih.
Afrički kontinent tada je nasumično podijeljen na pedesetak zemalja. Oni nisu uzeli u obzir nikakve geografske čimbenike ili etničku pripadnost. Talav pristup razdvojio je ljude koji su dolazili iz iste pozadine i sustava vjerovanja, dok je, u nekim slučajevima, natjerao ljude različitih kultura da se drže zajedno.
Posljedice ove podjele mogu se osjetiti u modernoj Africi i danas jer su te granice manje-više ostale iste čak i nakon dekolonizacije koja je započela u Africi 1960-ih. To je rezultiralo ulijevanjem nasilja i previranja na afričkom kontinentu. Demokratska Republika Kongo primjerice, koja je bila pod domenom belgijskog kralja, doživjela je nestanak gotovo polovice stanovništva pod kraljevom vlašću.
Europske sile nisu uspjele održati neutralni status Afrike i ona je bila poprište brojnih ratova tijekom dva svjetska rata, a sukobi i ratovi su sveprisutni i danas širom Afrike, samo što zbog „viših interesa“ u Africi naših vlada i političkih udruženja kojima pripadamo, do nas rijetko dopiru bilo kakve novosti sa Crnog kontinenta.