Isus Krist - Ja sam put, istina i život

Geografija drevne Palestine i Isusovih putovanja

geografske teme ostalo

Prije dvije tisuće godina, manje-više kada se rodio Isus iz Nazareta, u Jeruzalemu je još stajao drugi sveti hram, postojala je i Aleksandrijska knjižnica, velika piramida u Gizi bila je već stara oko 2.500 godina, ali Koloseum u Rimu još nije bio izgrađen.

Kako je svijet izgledao u vrijeme Isusa?

Bilo je to vrijeme u kojem je Sredozemno more bilo glavna referentna točka geografa, ako ne i središte svijeta. Stoga upravo o tom dijelu svijeta znamo relativno puno i vjerujemo da je to znanje dosta temeljito i pouzdano. Najbolji vodič kroz svijet u kojem je rođen Isus je Strabon – grčki povjesničar, geograf i filozof koji je, premda nešto stariji, bio Isusov suvremenik. U današnje vrijeme Strabon je najpoznatiji po svojoj Geografiji (grč. Γεωγραφικά), djelu u 17 svezaka koji sadrže povijest te opise ljudi i mjesta diljem njemu poznatog svijeta. Tamo je Strabon detaljno opisao odnose, gradove i kulture tog svijeta – svijeta kojeg je sâm proputovao: od Egipta do Etiopije na jugu, do Italije na zapadu i do Armenije na istoku. Ono što nije sam vidio, opisali su mu drugi (mornari) ili je pak koristio stare zapise (npr. zapise Aleksandra Velikog o Indiji koje je ovaj napisao oko tristo godina prije Strabona).

Strabon prikazan na gravuri iz 16. stoljeća
Strabon prikazan na gravuri iz 16. stoljeća

Strabonu i njegovim suvremenicima Zemlja je bila okrugla, ali naseljeni svijet – veliki otok okružen oceanima – bio je ograničen na sjevernu četvrtinu globusa. Južno od Sredozemnog mora, koje je bilo unutar tog velikog otoka, nalazio se kontinent koji su tada najčešće nazivali Libija; na istoku je bila Azija, a na sjeveru Europa. Geografi tog vremena znali su da se Indija nalazi na dalekom istoku, Etiopija na krajnjem jugu, Iberija na zapadu, a Skitija (Scythia) i Keltika (Celtica) na sjeveru. Važno je naglasiti da niti jedan spomenuti naziv ne odgovara nekoj zemlji koja danas postoji. Britanija je također bila poznata tadašnjim geografima, kao i Skandinavija – samo za nju nisu znali njezinu veličinu.

Svijet prema Strabonu
Svijet prema Strabonu

Najveći dio njihovog znanja koji nedostaje, osim tada im još neotkrivenih kontinenata Sjeverne i Južne Amerike te Australije i Antarktika, bila je Kina. Popis stanovništva dinastije Han iz 2. st. pokazao je da je stanovništvo Kine tada brojalo oko 57,5 ​​milijuna. Izgleda da u Rimskom Carstvu, koje je tada imalo manje – oko 45 milijuna – stanovnika, nisu imali pojma da Kina uopće postoji.

Biblija i geografija

Biblija – zbirka od 73 knjige podijeljena na Stari i Novi zavjet – također sadrži brojne zanimljive spise o povijesti i geografiji prostora kojeg opisuje. Većina zbivanja u Bibliji odigrava se unutar i okolo Svete Zemlje koja se, ovisno o vremenskom razdoblju, naziva Kanaan, Obećana Zemlja, Juda ili Izrael. Taj prostor istočno od Sredozemnog mora, bio je početak (ili kraj) golemog luka obradive zemlje koji se protezao sve do (od) Mezopotamije, a kojeg zovemo Plodni Polumjesec. Događaji Starog zavjeta odvijali su se na području kojeg danas čine Izrael, Sirija, Jordan, Libanon, Irak, Iran i Egipat. Mnoge priče iz Novog zavjeta uključuju još i područja današnje Turske i Grčke. Ipak, u središtu biblijskih zbivanja je Sveta Zemlja – malo područje smješteno uz istočnu obalu Sredozemnog mora.

Područje Svete Zemlje obuhvaća današnji Izrael (uključujući i Zapadnu obalu), te dijelove Sirije, Jordana i Libanona. Geografski je to vrlo raznoliko područje: uz obalu nisko i ravno, prema središtu blagi brežuljci osiguravaju izvrsne pašnjake za stoku (prije svega ovce), a dalje na istok prostire se Jordanska ravnica sa svojim dramatičnim klancima te Galilejsko jezero puno riba. Iza rijeke Jordan leži visoravan, dok je na jugozapadu spržena pustinja Negev. Takva geografska raznolikost Svete Zemlje imala je utjecaj na život ljudi dajući im mogućnost različitih načina života.

Karta Svete Zemlje prema Marinu Sanudu iz 1320. godine (istočna orijentacija)
Karta Svete Zemlje prema Marinu Sanudu iz 1320. godine (istočna orijentacija)

Strabon u svojoj „Geografiji“ nije davao pretjeran značaj tom području između istočnih obala Sredozemnog mora i rijeke Jordan. Realno gledajući, ovo područje nije bilo osobito bogato. Njegova važnost očitovala se u geografskom položaju – i za Grke i za Rimljane Sveta Zemlja je bila strateški izrazito važna jer im je osiguravala kopneni prolaz do Egipta. Područje je bilo od strateške važnosti od pamtivijeka: to je bio uobičajen put karavana na putu između Egipta i Mezopotamije (današnjeg Iraka i Sirije). Rimljanima su Egipat i Sirija bili najvrijedniji posjedi u ovom dijelu svijeta. Strabon se u svom djelu dotiče i povijesti židovskog naroda navodeći da je „egipatski svećenik imenom Mojsije“ doveo grupu sljedbenika koji vjeruju u jednog Boga do mjesta gdje se nalazi Jeruzalem. Tu je dodao zanimljiv zaključak: „Lako ga je dobio u posjed, jer to mjesto nije bilo takvo da izaziva ljubomoru, niti zbog kojeg bi moglo biti bilo kakve žestoke svađe; jer je kamenit i, iako dobro opskrbljen vodom, okružen je neplodnim i bezvodnim područjem.“.

Život Isusa na geografskoj karti

Veliki dio svog života Isus je proveo u gradovima i ribarskim selima na obalama Galilejskog jezera. Tamo, u najsjevernijem predjelu drevne Palestine, činio je čuda i poučavao velike skupine ljudi o Bogu. Dramatični događaji koji su prethodili Isusovu raspeću dogodili su se južnije, u Jeruzalemu – uskomešanom središtu života Židova.

Ono što danas nazivamo Svetom Zemljom Rimljani su zvali Palestinom. Neki autori smatraju da su Rimljani i skovali taj naziv od grčkog Παλαιστίνη, što je transliterirano na latinski Palaistine, dok je značenje Zemlja Filistejaca (geografski je nekada obuhvaćala vrlo uski pojas uz Sredozemno more). Židovi i Filistejci su se od najranijih vremena borili za iste zemlje, a vjerojatno najpoznatija je ona biblijska između židovskog dječaka Davida i filistejskog diva Golijata. Zašto su Rimljani izabrali ime Palestina nije u potpunosti jasno, iako postoje naznake da su time nastojali napakostiti Židovima koji su se često bunili. Jasno je da su u tu regiju uklopili pokrajine Galileju, Samariju, Judeju i Idemeju te da su kao vazalnog kralja postavili Židova Heroda Velikog, a sa ciljem osiguravanja mira.

Palestina u Isusovo vrijeme, 4. pr.n.e. - 30. n.e.: (uključujući Herodovo razdoblje, 40. - 4. pr.n.e.)
Palestina u Isusovo vrijeme, 4. pr.n.e. – 30. n.e.: (uključujući Herodovo razdoblje, 40. – 4. pr.n.e.)
izvor: C.F. Kent 1912., Library of Congress, Geography and Map Division

Dakle, u prvom stoljeću prije naše ere Sveta Zemlja (ili Palestina kako je tada najčešće zvana) postala je dijelom ogromnog Rimskog Carstva. Židovi su imali vlastitog kralja, Heroda, ali on je vladao samo uz dopuštenje rimskog cara Augusta koji se nalazio u više od 2.000 km udaljenom Rimu. Radilo se u načelu o nestabilnoj regiji, daleko od bilo kakvih centara moći. Stoga se smatra da je upravo takvo mjesto bilo pogodno za nastanak nove religiozne vizije – mjesto gdje bi ljudi mogli biti posebno zainteresirani za nova tumačenja kako se snalaziti s nemirima koji vladaju svijetom.

O životnom putu Isusa Krista najviše saznajemo iz Novog zavjeta. Prema tamošnjim zapisima, kada je rimski car želio saznati koliki porez može tražiti od Herodova kraljevstva, naredio je da se svi vrate u domove svojih obitelji kako bi se mogli popisati. To je vrijeme kada počinje priča o Isusu putniku, koji je još u majčinom trbuhu s roditeljima Marijom i Josipom proputovao 120 km od Nazareta u Galileji do doma Josipove obitelji u Betlehemu. U noći u kojoj su stigli u Betlehem rodio se Isus Krist.

Vrlo malo znamo o Isusovu djetinjstvu. Znamo da je odrastao u Nazaretu, malom selu na brežuljcima Galileje, gdje je mirno radio kao stolar pomažući svom ocu Josipu. Nazaret se nalazi na prilično plodnoj ravnici u planinskom području u blizini Galilejskog mora (ili Tiberijadskog jezera). U gradu Nazaretu Isus je živio do trenutka početka svoje zemaljske službe.

Panoramski pogled na današnji grad Nazaret u Galileji gdje je Isus proveo svoje djetinjstvo i mladost
Panoramski pogled na današnji grad Nazaret u Galileji gdje je Isus proveo svoje djetinjstvo i mladost

Lukino evanđelje navodi kako su Marija i Josip jednom poveli sa sobom Isusa u Jeruzalem na godišnji praznik Pashe, kada mu je bilo 12 godina. Tamo se Isusa jako dojmio Hram i zaboravio je na vrijeme dok je slušao i razgovarao sa znamenitim židovskim učiteljima koji su se tamo nalazili i koji su bili vrlo začuđeni širinom Isusova znanja. Isus je tri dana proveo u Hramu, a Marija i Josip su ga panično tražili po cijelom Jeruzalemu. Kada su ga konačno našli u Hramu, Isus im je mirno rekao: „Zašto ste bili zabrinuti? Zar niste znali da ću biti u kući svoga Oca?“.

Model drugog Hrama u Jeruzalemu
Model drugog Hrama u Jeruzalemu

Vrijeme u kojem je živio Isus bilo je turbulentno. Kako su Rimljani de facto vladali zemljom, u židovskoj zajednici su vladali podijeljeni osjećaji prema njima. Neki Židovi, poput Heroda Antipe, upravitelja Galileje, prigrlili su rimsku vlast jer su ih Rimljani držali na vladajućim položajima. Drugi, kao što su bili farizeji, gajili su odbojnost prema Rimljanima i težili da Bog izbavi Izrael od njih. Neke, današnjim rječnikom, terorističke skupine čak su i napadale rimske vojnike, osobito u Judeji i Jeruzalemu, gdje je rimskih vojnika bilo najviše. Upravo u toj zbrkanoj i opasnoj situaciji Isus je počeo propovijedati i služiti napaćenom narodu.

Vjeruje se da se Isus otkrio kao Božji sin na planini Hermon na sjeveru Izraela, a koja se uzdiže do visine od čak 2.774 m i gdje izvire rijeka Jordan. Kada mu je bilo 30, Isusa je upravo u Jordanu, vjerojatno u blizini mjesta Betabara, krstio bratić Ivan, čime je započela njegova čudesna misija. Nakon što je bio kršten, Božji Duh poslao je Isusa samog u Judejsku pustinju, gdje je Isus postio i molio se Bogu četrdeset dana.

Betabara (danas Al-Maghtas) - mjesto na istočnoj obali rijeke Jordan za koje se smatra da je izvorna lokacija Isusova krštenja od strane Ivana Krstitelja te kao takvo štovano još od bizantskog razdoblja
Betabara (danas Al-Maghtas) – mjesto na istočnoj obali rijeke Jordan za koje se smatra da je izvorna lokacija Isusova krštenja od strane Ivana Krstitelja te kao takvo štovano još od bizantskog razdoblja
izvor: WikiCommons, CC BY 2.5

Nakon toga, Isus je počeo putovati Galilejom sa svojim odabranim sljedbenicima (učenicima), podučavajući u sinagogama, propovijedajući na brežuljcima i kraj Galilejskog jezera. Na sjeveru Galileje nalaze se visoke planine. U Isusovo doba većina ljudi živjela je na jugu – u selima duž obale jezera ili brežuljcima koji su se protezali iza nje. Tradicionalne kuće u Galileji bile su građene opeka načinjenih od blata i imale su ravne krovove koji su često služili za sušenje plodova, npr. grožđa i smokvi. Kroz Galileju su često prolazili trgovci s istoka, noseći u Isusovo vrijeme svilu i začine u Rim, ali i ostajući u regiji. Upravo zbog tog miješanja sa strancima Galilejci nisu bili dobro viđeni od strane radikalnih Židova koji su tu regiju često nazvali Galileja pogana.

Isus je posjetio brojna mjesta i lokacije u Galileji, koje su opisane u Novom zavjetu. Od najvažnijih tu su: Kana (tamo je učinio svoje prvo čudo pretvorivši vodu u vino na jednoj svadbi), Kafarnaum (gdje je u sinagoga podučavao i iscjeljivao ljude te izgovorio: „Ja sam kruh života! Tko god dođe k meni, nikad neće biti gladan.“), Gora Blaženstva (mjesto poznatog Govora na Gori, gdje je Isus hrabrio siromašne i slabe govoreći im da će ih Bog spasiti), ali i samo Galilejsko jezero (po kojem je hodao i na kojem je smirio oluju) te brojna druga mjesta – redom u okolici spomenutog jezera, npr. Betsaida (nahranio 5.000 ljudi, iscijelio slijepca), Magdala (dom Marije Magdalene) i Tiberijada.

Karta izabranih mjesta koje je posjetio Isus
Karta izabranih mjesta koje je posjetio Isus (lokacije označene na karti prikazane su podebljanim slovima u članku)

Isus je većinu svoje službe proveo u Galileji, ali ponekad je putovao i na jug – u Jeruzalem. Najčešće je sa svojim učenicima putovao pješice. Od svih Židova se očekivalo da prisustvuju velikim praznicima u Jeruzalemu što su češće mogli – posebice Pashi (u travnju svake godine), Blagdanu sedmicâ (u lipnju) i Blagdanu sjenicâ (u rujnu). Ivanovo evanđelje opisuje neke od Isusovih posjeta Jeruzalemu na te blagdane. Njegove posjete Jeruzalemu uzrokovale su još veću nesnošljivost vjerskih vođa prema Isusu, a osobito kada je ozdravio jednog čovjeka u subotu – dan kada Židovi ne bi smjeli raditi. Neke farizeje također je uvrijedio jednom kada se u Jeruzalemu prozvao svjetlom svijeta.

Kako se približavao treći blagdan Pashe za njegove službe, Isus je znao da ga njegovi neprijatelji u Jeruzalemu planiraju ubiti. Dotada se glas o Isusu raširio posvuda u Svetoj Zemlji. Luka u svom evanđelju navodi kako je Isus na tom posljednjem putovanju za Jeruzalem putovao polako, često se zaustavljajući da pouči i iscijeli ljude. Tada je išao duljim putem – prvo za Samariju, vjerojatno u Ginu, a potom prema jugu kroz Jordansku dolinu do Jerihona, jednog od najstarijih gradova na svijetu – starom osam do deset tisuća godina. Jerihon je smješten u oazi s bujnom vegetacijom – datuljama i drugim lisnatim stablima. Iz Jerihona Isus je nastavio prema Jeruzalemu. Ta ruta je vrlo iscrpljujuća, iako je duga svega tridesetak kilometara. Naime, veći dio puta prelazi kroz Judejsku pustiju a treba savladati i visinsku razliku od tisuću metara. Posljednje mjesto na kojem se Isus zaustavio prije dolaska u Jeruzalem bilo je selo Betanija. Tamo su živjeli njegovi prijatelji – dvije sestre po imenu Marija i Marta i njihov brat Lazar. Sestre su ga dočekale ožalošćene – Lazar je baš bio umro i Isus je učinio još jedno čudo – oživio Lazara.

Na kraju svog dugog putovanja Isus i njegovi učenici stajali su na Maslinskoj gori istočno od Jeruzalema i gledali ga preko doline Kidron. Veliki dio tog prekrasnog grada bio je obnovljen tijekom vladavine rimskog valdara Heroda Velikog (37.- 4. godina pr.n.e.). U vrijeme Isusova posljednjeg posjeta Jeruzalem je bio jedan od najveličanstvenijih gradova u istočnom dijelu Rimskog Carstva. Posvuda po gradu moglo se naći novih građevina.

Pogled na Jeruzalem s Maslinske gore
Pogled na Jeruzalem s Maslinske gore

Iako trasa kojom se Isus kretao kroz Jeruzalem tijekom svog posljednjeg boravka nije u potpunosti poznata, proučavanjem biblijskih zapisa i plana grada Jeruzalema iz 1. stoljeća, vjeruje se da je u Jeruzalem Isus dojahao na leđima magarca kroz vrata sjeverno od Hrama (na donjoj karti oznaka 1).

Vjerojatna ruta Isusova posljednjog boravka u Jeruzalemu suđenje, presuda i razapinjanje
Vjerojatna ruta Isusova posljednjog boravka u Jeruzalemu: suđenje, presuda i razapinjanje
izvor: Jesus Story Net

Kada je ulazio u grad na mladom magarcu, oko puta se okupila velika gomila ljudi da mu izrazi dobrodošlicu. Uzbuđeno mnoštvo je vikalo: „Hosana Sinu Davidovu!“, „Blagoslovljen Kralj koji dolazi u ime Gospodnje!“, „Slava na visinama!“. Trčali su uz Isusa mašući palminim granama, a neki su čak bacali svoje ogrtače na cestu ispred Isusova magarca.

Freska iz parmske katedrale: „Isusov dolazak u Jeruzalem na Cvjetnicu“ (Lattanzio Gambara, 16. st)
Freska iz parmske katedrale: „Isusov dolazak u Jeruzalem na Cvjetnicu“ (Lattanzio Gambara, 16. st)

Vjerske vođe bile su užasnute ovim prizorom jer se Isusa pozdravljalo na način namijenjen samo Mesiji, što za njih Isus svakako nije bio. Isus je također znao što ga čeka u Jeruzalemu – tijekom puta je rekao svojim učenicima da zna da će ga ovdje mučiti i pogubiti.

Isus je Pashu proveo u Jeruzalemu sa svojih 12 učenika. Nakon poučavanja u Hramu, vratio se s učenicima u Betaniju (2), izašavši na istočna vrata iz Hrama. Pretpostavlja se da se posljednja večera slijedećeg dana zbila u bogatom Gornjem gradu Jeruzalema (3), u domu jednog od Isusovih sljedbenika.

„Posljednja večera“ Leonarda da Vincija (Santa Maria delle Grazie, Milano – prije restauracije 1999. godine)
„Posljednja večera“ Leonarda da Vincija (Santa Maria delle Grazie, Milano – prije restauracije 1999. godine)

Nakon večere, Isus se s učenicima vratio dolinom Kidron (4) na obronke Maslinske gore – mjesto poznato pod nazivom Getsemanski vrt, kako bi se tamo molili i odmorili. Upravo tamo ga je uhitila gomila naoružana mačevima i toljagama predvođena Judom – jednim od dvanaestorice učenika, što je Isus tijekom posljednje večere i predvidio.

Prema evanđeljima, Isus je odveden u kuću velikog svećenika Kajafe (5). Tamo ga je prvo ispitivao bivši veliki svećenik Annas, a zatim i neformalni sud kojim je predsjedao sam veliki svećenik. Za vrijeme tih događaja Petar, koji je čekao vani u dvorištu palače, triput se odrekao Isusa. Ispitivali su ga o statusu i ambicijama, ali iako su Isusovi odgovori sudu tumačeni kao bogohulje (npr. da je Božji sin), taj sud nije bio ovlašten izricati smrtnu kaznu. Stoga su odlučili optužiti Isusa pred rimskim namjesnikom Poncijem Pilatom (6) za politički prijestup: pobunu protiv cara, što se podrazumijeva u Isusovoj tvrdnji da je Kralj Židova.

Prema Lukinom evenđelju, Pilat je poslao Isusa Herodu Antipi (jer je pripadao Herodovoj jurisdikciji), a taj ga je poslao natrag Pilatu (7). Antipa je najvjerojatnije boravio u staroj Hasmonejskoj palači, koja je bila rezidencija Herodijanaca tijekom njihovih posjeta Jeruzalemu. Pilat bi, kao namjesnik, stanovao ili u Herodovoj palači na zapadnoj strani grada, ili u tvrđavi Antonije sjeverno od Hrama. Kako je njegov glavni razlog boravka u Jeruzalemu bio nadzor nad Hramom tijekom masovnog hodočašća na Pashu, možemo prihvatiti predaju da je presuda Isusu donesena u pretoriju postavljenom u Antoniji. Pilatu je Isusa proglasio nevinim, ali je polegnuo pred zahtjevima glasne mase.

Pilat pere ruke prije osude Isusa - mozail iz bazilike Sant'Apollinare Nuovo u Raveni (početak 6. st.)
Pilat pere ruke prije osude Isusa – mozail iz bazilike Sant’Apollinare Nuovo u Raveni (početak 6. st.)

Nakon osude, ponižavanja i krunjenja krunom od trnja od strane rimskih vojnika, Isus je krenuo na svoj posljednji put – nosio je svoj drveni križ ulicama Jeruzalema od Antonije do Golgote putem koji se danas naziva Put žalosti (Via dolorosa) ili Križni put (8). Golgota se nalazila izvan Drugog jeruzalemskog zida, ali njezina lokacija nije u potpunosti pozdana. Na Golgoti je Isus pogubljen prema rimskoj praksi, tako što je bio pribijen na križ na kojem je ubrzo izdahnuo, najvjerojatnije na Veliki petak oko 15 sati. Prema već navedenom evanđelju, Isus je pokopan u blizini, u grobnici Josipa iz Arimateje.

Pogled na Golgotu danas
Pogled na Golgotu danas

Isus i povijest

Unatoč tome da o Isusu najviše i najdetaljnije saznajemo iz kršćanskih vjerskih knjiga koje jednim nazivom zovemo Novi zavjet, znanost općenito smatra da je Isus postojao. Gotovo svi antički znanstvenici prihvaćaju da je Isus bio povijesna ličnost, a pokušaji poricanja njegove povijesnosti dosljedno su odbacivani znanstvenim konsenzusom kao marginalna teorija. Današnji znanstvenici također smatraju da je osoba koja se zvala Isus zasigurno postojala u to vrijeme i da ga ljudi nisu mogli izmisliti. Razlog zašto tako tvrde nalazi se u pisanim tragovima, svjedocima i artefaktima.

Nekoliko desetljeća nakon Isusova života, njegovo se ime počelo javljati u spisima židovskih i rimskih povjesničara, pa u desecima kršćanskih tekstova. Iako u današnje vrijeme dvojimo o tome zašto takvih tekstova nemamo i prije, moramo razumjeti da su se prije dvije tisuće godina događaji uglavnom dugo prepričavali, a tek onda bi ih netko i zapisao. Od povjesničara tog vremena, prvi Isusa spominje židovski povjesničar Josip Flavije te rimski povjesničari Plinije Mlađi i Tacit.

Isus u Novom zavjetu biva prvi put opisan između 50. i 60. godine, što sugerira da su ljudi koji su pisali o njemu poznavali Isusa ili su ponavljali ljude koji su ga poznavali. Dodatno, opisi drevne Palestine su vrlo realistični, što između ostalog dokazuju arheološka istraživanja, što znači da su pisci o Isusu dobro poznavali regiju i bili svjedoci tog vremena, pa vrlo vjerojatno i same osobe Isusa.

Artefakti, poput znamenitog Torinskog platna i brojnih komadića Pravog križa razasutih po crkvama Europe i svijeta ne mogu biti pouzdani povijesni dokazi pripadanja jednoj konkretnoj osobi. Znanost i dalje gorljivo nastoji povezati artefakte s Isusom – možda će uspjeti u (skoroj) budućnosti. Do tada će preostati rasprave, čak i među mnogima od više od dvije milijarde kršćana na svijetu.

Isus u religijama svijeta

Kršćani vjeruju da je Isus Mesija čiji je dolazak najavljen u Starom zavjetu, što je osnovna točka njihovog razilaženja s judaizmom. Kršćani pretežno vjeruju da je Isus utjelovljenje Božje, Sin Božji koji je poslan da donese spas i izmirenje s Bogom, te koji je uskrsnuo nakon svog raspeća. Ostala kršćanska vjerovanja uključuju Isusovo bezgrešno začeće, čuda, ispunjenje biblijskih proročanstava, uzašašće u raj i Isusov drugi dolazak.

Judaizam odbacuje ideje, da je Isus Bog, dio Presvetog Trojstva ili Mesija. Smatraju, da je posljednji prorok bio Malahija i da nakon njega nije bilo proroka, uključujući i Isusa. Reformirani Židovi (moderni pokret) smatraju, da onaj tko izjavi, da je Isus Spasitelj, prestaje biti Židov.

Isus na križu

Za razliku od Židova, čiji spisi ga gotovo i ne spominju, u islamu je Isus, latinizirano kao: ʿĪsā ibn Maryam (Isa, sin Marije), jedan od Božjih (odnosno Alahovih) najvoljenijih i najvažnijih proroka, donosioca božanskih svetih knjiga, čudotvorca i mesiju. Muslimani pak ne dijele kršćansko vjerovanje u raspeće i Isusovu božansku prirodu. Muslimani vjeruju da Isus nije ni ubijen ni razapet, već se živ uznio na nebo. Većina muslimana vjeruje da će se on vratiti na zemlju zajedno s Mehdijom kada svijet postane prepun grijeha i nepravde u vremenima dolaska islamskog antikrista.

Budizam Isusa ne spominje a mišljenja hinduista o Isusu se razlikuju. Neki ga smatraju primjerom snage i savršenstva ili reinkarnacijom Ilije. Mahatma Gandhi, indijski vođa, Isusa smatra jednim od svojih učitelja i inspiracijom za nenasilan otpor. Izjavio je: “Volim vašeg Krista, ne volim vaše kršćane. Vaši kršćani su tako različiti vašem Kristu”.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)