Nakon prestižnog ispraćaja pred mnoštvom od oko 100.000 gledatelja i gomilom uzbuđenih novinara, brod Titanic je 10. travnja 1912. godine započeo svoje prvo i posljednje prekooceansko putovanje. Kako bi već na prvom preplovaljavanju Atlantika osvojio Plavu vrpcu Atlantika, trofej koji se dodjeljivao najbržem brodu u prekooceanskoj sjevernoatlantskoj plovidbi, kapetan je namjerno krenuo kraćim kursom, položenim sjevernije od onog propisanog i uglavnom izbjegavanim zbog mogućnosti kolizije s ledenim brijegovima. Četiri dana kasnije, u 23.40 po lokalnom vremenu, Titanik se pri brzini od 22 čvora sudario s ledenim brijegom. Sudar je uzrokovao potonuće broda tri sata kasnije.
Nakon isplovljavanja iz engleskog Southamptona, a prije preplovljavanja Atlanstkog oceana do New Yorka, Titanik je sukladno planu plovidbe prvo otplovio u francuski Cherbourg, a zatim i u irski Queenstown (kasnije preimenovan u Cobh). Tijekom preplovljavanja Atlantika, na Titaniku je bilo 2.223 osobe, od čega 1.324 putnika i 908 članova posade. Zanimljivo je to da je kapacitet Titanika bio puno veći – 3.547 putnika, što ukazuje na činjenicu da je njegova popunjenost na ovom putovanju bila na razini 63%. Dio putnika putovao je u Ameriku poslovno i turistički, a dio s namjerom trajnog preseljena preko oceana.
Ruta između Queenstowna (Cobha) i New Yorka iznosi 2.825 nautičkih milja (5.232 km), a vrijeme predviđeno za njezino preplovljavanje Titanikom bilo je 5 dana i 17 sati. Nesreća se dogodila 3 dana, 10 sati i 10 minuta nakon isplovljavanja iz Queenstowna.
Danas se vjeruje da su višestruke pogreške i pogrešne procjene dovele do potonuća nepotopivog Titanika tijekom njegovom prvog putovanja preko Atlantika. Tri dana nakon što je Titanic isplovio iz Southamptona u Engleskoj na svoje prvo putovanje, kapetan Edward J. Smith slijedio je uobičajenu nedjeljnu rutinu. Pregledao je brod, ali je odbio provesti planiranu sigurnosnu vježbu. Vodio je bogoslužje, a zatim se sastao sa svojim časnicima kako bi popravili položaj broda. Prema njihovim izračunima, Titanic je u prosjeku plovio brzinom od 22 čvora. Kada je Sunce zašlo tog 14. travnja 1912. godine, temperatura se spustila do nule. Površina mora blistala je poput stakla, zbog čega je bilo teško uočiti ledene brijegove, uobičajene za Sjeverni Atlantik u proljeće. Bez obzira na to, kapetan Smith je držao brod u punoj brzini. Vjerovao je posada može reagirati na vrijeme ukoliko se primijeti ledeni brijeg na putu.
Manje je poznato da je posada Titanika tog dana do 19:30 primila od obližnjih brodova čak pet upozorenja o ledenim brijegovima na ruti. No, radio operater Jack Phillips, zauzet slanjem osobnih poruka putnika, očito nije dobivene poruke pokazao nikome. Tako je na Titanik pristigla poruka u kojoj je precizirana lokacija „teškog leda i velikog broja brijegova“, kao i kasnija poruka u 22:55 s obližnjeg broda Californian, koji je posadi Titanika javio da se zaustavio usred „gustog polja leda“. S broda Californian su kasnije rekli da im je Phillips radiom uzvratio da zašute jer je zauzet.
Titanik je jurio dalje, a izvidnici Frederick Fleet i Reginald Lee su gledali prema tami. Nešto prije 23:40, Fleet je primijetio nešto, što je uskoro i prepoznao te tri puta pozvonio zvonom upozorenja i nazvao most. Tada je javio da plove ravno na ledeni brijeg. Titaniku više nije bilo spasa – motore je ugasio i promijenio smjer svega pola minute prije kobnog udara.
Putnici koji nisu mogli biti spašeni umrli su od hipotermije (pothlađenja) kada su završilili u hladnim vodama Atlantskog oceana. Ukupno je poginulo 1517 osoba ili dvije trećine ljudi na brodu. Od 706 preživjelih, većina su bile žene i djeca, jer ih je protokol spašavanja prisilio da se prvi ukrcaju u čamce za spašavanje, čiji je broj bio nedostatan.
Ledeni brijeg koji je bio koban za Titanik je prema riječima očevidaca bio iznad mora visok 15 – 30 metara, te dugačak između 60 i 120 metara. Preživjeli putnik trećeg razreda Charles Dahl tvrdio je kako je sa čamca za spašavanje vidio čak 19 ledenih brijegova. Brod Carpathia koji je prvi pristigao u pomoć morao je ploviti cik-cak oko brijegova prilikom prikupljanja preživjelih s Titanika, što dodatno podupire teoriju po kojoj je krivac nesreće neprilagođena brzina Titanika područjem kojim je plovio i, povezano s tim, nepažnja posade broda na čelu s kapetanom Edwardom Johnom Smithom.
Za razliku od santi leda koje nastaju zamrzavanjem vode, ledeni brijegovi nastaju kada se uslijed povećanja temperature velika količina leda odlomi od ledenjaka ili ledene površine i padne u more ili ocean. Titanik je udario u ledeni brijeg, a ne u santu leda – kako su učestalo govori i susreće u medijima. Samo oko 10% ledenog brijega je vidljivo iznad površine mora, dok preostalih 90% ostaje nevidljivo pod morem. Ledeni brijegovi plutaju oceanima pod utjecajem vjetrova i oceanskih struja. Oko 85% svih ledenih brijegova u sjevernom Atlantiku potječu sa zapadne obale Grenlanda. Stručnjaci vjeruju da je mjesto nastanka ledenog brijega koji je potopio Titanik zaleđeni fjord Ilulissat na zapadnoj obali Grenlanda, danas dio UNESCO-vog popisa svjetske baštine i najpopularnije turističko odredište na Grenlandu. Rub ledenog zida Ilulissata prema moru širok je oko 6 kilometara i uzdiže se 80 metara nadmorske visine.
izvor: www.northlandscapes.com (foto: Jan Erik Waider)
Pretpostavke su da se ledeni brijeg koji je potpio Titanik odvojio od Ilulissata 1909. godine. Kao i većina ledenih brijegova, svoje putovanje započeo je putovanjem prema sjeveru duž zapadne obale Grenlanda, nakon čega započinje put prema jugu, pokraj obala otoka Baffin, Labradora i Newfoundlanda, a prije nego je stigao do atlantske Golfske struje. Većina ledenih brijegova ne stigne tako daleko – ili se otope putem, ili se vrlo brzo otope u toplim vodama Golfske struje. Do ruta kojima plove brodovi dolazi svega 1 do 4% ledenih brijegova koji se nisu putem otopili. Vjeruje se da je početna veličina ledenog brijega koji je uzrokovao potponuće Titanika istisnula oko 1 milijardu tona morske vode.
U travnju 1912. godine oko 300 ledenih brijegova je stiglo do plovidbenih ruta. Međutim, pojava ledenih brijegova na pomorskim pravcima Atlantika je neredovita. Na primjer, Međunarodna ledena patrola (nadzorni tim uspostavljen nakon katastrofe Titanica) nije zabilježila 2006. godine niti jedan ledeni brijeg koji prelazi južno od 48° sjeverne geografske širine. Godinu dana kasnije zabilježili su ih 324. Da je Titanik isplovio dva tjedna kasnije, konkretni ledeni brijeg koji ga je potopio već bi se pod utjecajem tople Golfske struje već bio istopio.
Titanik je potonuo 640 kilometara od obale Newfoundlanda, a konkretne koordinate njegovog potonuća su 41°43,5’ sjeverne geografske širine i 49°56,8’ zapadnę geografske dužine.
Olupina leži na velikoj dubini – približno 3,75 kilometara ispod površine sjevernozapadnog Atlantika. Brod se slomio na dva dijela prilikom potonuća, a krma i pramac olupine sada su međusobno udaljeni 1.970 metara. Olupina Titanika konačno je locirana specijalnom kamerom izrađenom s namjerom pronalaska Titanika 73 godine nakon potonuća (1985. godine). Olupinu je otkrio američko-francuski tim predvođen Robertom Ballardom i Jean-Louisom Michelom. Od 1987. započela su istraživačka spuštanja do olupine, a turistima su prvi put dopušteni zaroni do olupine 1998. godine. Pojedinačnu cijena bila je tada 32.500 američkih dolara. Prije 9 godina, 14. travnja 2012., na stotu obljetnicu potonuća, Titanic je dospio na UNESCO-ovu listu svjetskog podvodnog kulturnog nasljeđa.
Pogledajte snimke olupine Titanika snimljene 2004. godine od strane Ekspedicije Titanik Nacionalne uprave za oceane i atmosferu (National Oceanic and Atmospheric Administration Titanic Expedition):
Carpathia
Prvi koji je primio signal za pomoć s Titanika bio je putnički brod Carpathia, koji je plovio na liniji New York – Rijeka. Carpathia je stigla na mjesto nesreće oko 4.00 ujutro, oko sat i pol nakon što je Titanik potonuo. Uspjeli su iz brodskih čamaca spasiti 706 osoba, s kojima su se vratili u New York. Na brodu Carpathia bila su 84 pomorca iz Hrvatske.
Brod Carpathia ima puno više poveznica s Hrvatskom, osobito s razdobljem iseljavanja Hrvata u Ameriku početkom 20. stoljeća, kada se pretpostavlja da je Hrvatsku napustilo oko pola milijuna građana. Prema popisu stanovništva iz 1900. godine, u Hrvatskoj je živjelo 3,3 milijuna stanovnika. Iseljavanje od pola milijuna znači da je otprilike svaka šesta osoba otišla u Ameriku.
Upravo ta potražnja Hrvata bila je razlog uvođenja brodske linije Rijeka – New York, engleskog poduzeća Cunard Line, koje je bilo vlasnikom Carpathie. Tijekom deset godina (1903.-1913.), iz Rijeke je u SAD otišlo oko 317.000 iseljenika. Time je riječka luka bila na 8. mjestu među europskim kontinentalnim lukama (nisu ubrojene engleske luke Liverpool i Southampton). Naravno, luka Rijeka bila je polazna točka emigranata iz cijele Austro-ugarske monarhije, ali i šire. A Hrvati su prema SAD-u isplovljavali i iz drugih europskih luka.
