Nepokolebljivi Giordano Bruno

U jutarnjim satima 17. veljače 1600. godine živ je spaljen filozof Giordano Bruno. Imao je tada 52 godine.

Podržao je teorije Kopernika nastale pola stoljeća prije njega, a njegovom sudbinom su plašili Galileja nekoliko desetljeća kasnije. Ovog „heretika” dugih sedam godina sudila je Sveta inkvizicija, da bi na kraju izdala nalog da se spali na rimskom trgu Campo de’ Fiori.

U jutarnjim satima tog dana Giordanu Brunu stavljaju uže oko vrata, bacaju ga na koljena pred krvnika i izriču presudu Svetog inkvizicijskog suda: „Proglašavamo te nepokajanim, žestokim i tvrdokornim heretikom…”. Zatim ga okružuju redovnici odjeveni u halje s kapuljačama i crnim križevima, pjevaju pokorničke psalame i vode Bruna na trg Campo de’ Fiori. Girodano Bruno cijelo vrijeme ima stavljen drveni kotačić u usta. Na trgu filozofa čeka stog naslaganog drveta kojeg će uskoro biti potpaljen i pretvoren u lomaču koja će progutati okrivljenika. Giordano Bruno se nije naklonio. Nije htio poljubiti ponuđeni križ. Uspio je reći svojim sucima: „Vi meni izričete kaznu s više straha, nego što je ja slušam.”. Zatim je spaljen.

Bio je filozof, pjesnik i domenikanac. Imao je neutaživu strast za proučavanjem te je brzo postao jedan od najbriljantnijih intelektualaca Europe tog vremena. Upravo ta želja za pronalaskom istine ga neminovno stavlja u kontrast s dogmatskom kulturom koja je vladala.

Njegovi problemi s inkvizicijom katoličke crkve trajali su puno više od famoznog posljednjeg suđenja – pune 34 godine. Već kao osamnaestogodišnjak, Girodano Bruno teoretizira o heliocentrizmu, beskraju svemira i strukturi atoma. Deset godina kasnije napušta dominikanski red i bježi u sjevernu Italiju, gdje se selio iz jednog grada u drugi (Genova, Savona, Torino, Padova, Bergamo, Noli, Venecija).

Bježao je po Europi, predavao u Ženevi, Toulouseu, Parizu, Londonu, Oxfordu, Wiesbadenu, Wittenbergu, Frankfurtu i Pragu. Sve dok ga nisu uhapsili i odveli u Rim. Sama optužnica protiv znanstvenika sadržavala je 130 točaka.

Za Giordana Bruna:

filozofija i teologija su nespojive, a kršćanske dogme su lažne;
svemir je beskonačan;
ako je Bog uzrok svemira, a Bog je beskonačan, svemir može biti samo beskonačan.
ako je svemir beskonačan, nema smisla govoriti o gore i dolje, desno i lijevo, centru i periferiji
naseljenih planeta je bezbroj.
Bog je, dakle, istovjetan prirodi: nije ličnost – sve se sastoji od vječne i beskrajne supstance („natura est deus in rebus”);
aristotelovsko-ptolemejska geocentrična vizija je smijurija: Zemlja i čovjek nisu u središtu svemira;
Kopernik je u načelu u pravu, ali svemir nije ograničen Sunčevim sustavom kako to Kopernik navodi;
svemir je beskonačno velik, zvijezde nisu „stajaćice”, svaka ima svoje planete nastanjene živim bićima baš kao i naša Zemlja;
Zemlja i Sunce nisu središnja kozmička tijela;
staze nebeskih tijela su krivulje bez određene zakonitosti.

Ove teze čine Giordana Bruna inovatorom renesansne filozofije i pretečom modernosti. Upravo je Giordano Bruno uveo cijeli niz novih pojmova koje koristimo i danas (npr. svemir, neizmjernost, prirodni zakoni, razvojne snage i dr.).

Svojih stavova se nije odrekao. Zato se do danas Giordana Bruna smatra određenim simbolom racionalnog stava i odlučne hrabrosti u potrazi za istinom o životu i vječnim stvarima. Svake godine na datum smaknuća talijanska Nacionalna udruga za slobodnu misao organizira na rimskom trgu Campo de’ Fiori, a u njegovu spomen manifestaciju „U ime Giordana Bruna”.