Sve do Međunarodne meridijanske konferencije u Washingtonu 1884. godine, kartografi diljem svijeta koristili su različite referentne (početne) meridijane; uključivali su oni meridijan 0° na Kanarskim otocima, u Rimu, Kopenhagenu, Jeruzalemu, Sankt Peterburgu, Pisi, Oslu, Philadelphiji i Parizu. Upravo je na toj neobičnoj konferenciji određena zvjezdarnica u Greenwichu kod Londona kao mjesto kroz koje prolazi standardni početni meridijan. Tom odlukom u međunarodnu povijest je otišao početni pariški meridijan koji je prolazio kroz zvjezdarnicu u Parizu i samo središte grada. Detaljno o ovoj konferenciji i njezinim odlukama koje vrijede još i danas pisali smo u članku: “Kako i kada je određen početni meridijan?”.
Među brojnim početnim meridijanima, pariški ima dugu i slavnu prošlost. Brojni kartografi koristili su ga kao početni meridijan od 1678. godine, kada je prvi put označen. Prve novije karte naših područja, one iz doba Habsburške vlasti, također su koristile pariški meridijan kao početni, a studenti geografije Sveučilišta u Zagrebu još su početkom 2000-ih za jednu od prvih vježbi iz kartografije imali na starim austrougarskim kartama preračunati dužine iz onih parških na standardne po Greenwichu.
Meridijan je linija dužine koja dijeli istok od zapada i od koje se računaju sve druge lokacije. Francuski znanstvenici 17. stoljeća bili su odlučni izmjeriti naš planet, ali gdje, na okruglom globusu, početi? Očito je gdje staviti prvu vodoravnu liniju – na ekvatoru. Logično je bilo postaviti i ostale paralele – od ekvatora, nulte linije zemljopisne širine, mjerenjem do sjevera i juga, u koncentričnim prstenovima. No, kako bi se izmjerila sfera, tj. odredile točne lokacije na njoj, potrebno je bilo izraditi mrežu, odnosno zaokružiti globus i linijama dužine – onima koje se prostiru od pola do pola. Gdje na Zemlji postaviti prvu liniju dužine, onu koja će biti nula, onu od koje će se brojati stupnjevi prema istoku i zapadu, određivati točne lolacije na geografskim kartama? Bez obzira tko ste, centar svijeta je dom. Za tadašnje znanstvenike Francuske u sedamnaestom stoljeću središte svijeta bio je također njihov dom – Pariz.
Tako su se 21. lipnja, na ljetni solsticij i najduži dan u 1667. godini, petorica znanstvenika novoformirane Akademije znanosti ukrcali u kočiju i uputili se sa svojim sekstantima prema komadu zemlje južno od grada koji im je poklonio kralj. U podne su izmjerili liniju na zemlji okomitu na ekvator – meridijan – označili je na kamenu. Iznad tog križa koji je pokazivao sve četiri strane svijeta, odlučili su sagraditi kraljevsku zvjezdarnicu. Kraljevski ministar financija, Jean-Baptiste Colbert, podržao je tu ideju, jer je vidio korist iz rezultata njihovih istraživanja u francuskim imperijalnim komercijalnim pothvatima.
Mjere pariškog meridijana izračunali su timovi znanstvenika triangulirajući sjeverno i južno od Pariza. Ovo je bio znanstveni pothvat velikih razmjera kakve današnji svijet rijetko vidi. Iako je po svojoj prirodi nevidljiv, meridijan često nalazimo označen u vidu spomenika ili linija. Tako, na primjer, u Zagrebu imamo označeno mjesto pokraj križanja Avenije Marina Držića i ulice Grada Vukovara, gdje je označen prolazak standardnog 16. meridijana.
Od prvog praktičnog korištenja Priškog meridijana prošlo je više od tristo pedeset godina. Pariški meridijan je otišao u povijest prije više od sto trideset godina, nakon što je bio u funkciji dvjesto šest godina. No, pariška zvjezdarnica je i dalje u funkciji te predstavlja najstariju zvjezdarnicu na svijetu koja se još uvijek svakodnevno koristi. Dok je pariški meridijan bio aktualan, francuski znanstvenici su dva puna stoljeća koristili tu konkretnu dužinu kao geodetski labaratorij. Dok su proširivali njegovo mjerenje prema jugu i sjeveru, istraživali su konkurentske teorije o gravitaciji i obliku Zemlje. Je li naš planet bio blago zašiljen na polovima poput limuna (kako su mislili) ili blago spljošten poput mandarine i poput Jupitera, kako je tvrdio Isaac Newton? Nakon sedamdeset i pet godina, njihova su mjerenja dala odgovor, a 1744. godine, iako je to moralo biti bolno, priznali su da je njihov engleski suparnik, Sir Isaac Newton, bio u pravu. Zemlja je bila spljoštena na polovima. Mjerenja pariškog meridijana od strane francuskih znanstvenila dokazala su tu Newtonovi tvrdnju.
Povezano s pariškim meridijanom, u kasnom 18.st. francuski su znanstvenici bili pioniri u konceptu standardiziranog, logičnog sustava mjerenja temeljenog na prirodi, metru. Njihov bi mjerač pripadao svima i mogao bi se koristiti za sve, od znanstvenog promatranja do prodaje tkanina na tržnicama. Poput Francuske u to vrijeme, metar je bio revolucionaran. Cijelo će čovječanstvo, bili su sigurni, brzo prihvatiti njegovu upotrebu, unapređujući i znanost i trgovinu. Odlučili su da će metar biti jedan desetmilijunti dio dužine meridijana od pola do ekvatora. Naravno, ne bilo koji meridijan, već njihov meridijan, Pariški meridijan.
Zanimljivo, kada su Francuzi na Međunarodnoj meridijanskoj konferenciji u Washingtonu 1884. godine prihvatili, zaprao bili neutralni, prilikom izbora Greenwicha za standardni početni meridijan, neslužbeni uvjet je bio prihaćanje metra za standardnu mjernu jediniu dužine. Unatoč odlukama i obećanjima, francuski katografi su izrađivali karte s početnim pariškim meridijanom još 27 godina (do 1911.), a Englezi su uveli metrički sustav i počeli postupno ukidati imperijalne jedinice tek 1965. godine – 81 godinu nakon meridijanske konferencije. I jednim i drugima bilo je teško odustati od višestoljetnih tradicija. Danas, pariški meridijan predstavlja povijesni, a ne geodetski orijentir. Metar se sada izvodi iz brzine svjetlosti, a točke zemljopisne dužine i širine su triangulirane pomoću navigacijskih satelita. Sustav geografskog pozicioniranja (GPS) toliko je precizan da uzima u obzir vrijeme, prostor i sporo razdvajanje kontinenata.
Arago medaljoni u Parizu
Na području Pariza, na liniji koja se danas nalazi na 2°20′14.02500″ istočne geografske dužine (po Greenwichu) nalaze se raspoređeni tzv. Arago medaljoni. Godine 1994. Udruga Arago i Grad Pariz naručili su od nizozemskog konceptualnog umjetnika Jana Dibbetsa izradu spomenika Aragou. Dibbets je došao na ideju postaviti 135 brončanih medaljona unutar granica unutrašnjeg Pariza, u ukupnoj duljini od 9,2 kilometra. Na taj način je u Parizu označen povijesni početni meridijan. Brončani medaljoni su veličine dlana, a najčešće su uglavljeni između kaldrme na ulicama i nogostupa središta grada. Na tim medaljonima ispupčenim slovima piše „N” (kao oznaka smjera sjevera) i „S” (kao oznaka juga), dok se u središtu nalazi ispisano „ARAGO” – ime bivšeg ranatelja pariške zvjezdarnice.
Ako se ne zaustavljate u previše kafića, možete propješačiti Parizom po početnom meridijanu u jednom danu. Počevši od sjevernog ruba, vaše putovanje će vas odvesti kroz tržnicu koju posjećuju afrički imigranti, brda Montmartrea, Palais Royal, muzej Louvre (postoje medaljoni i izvana i unutra), Luksemburški vrt i Parc Montsouris. Izvorno je stotinu i petnaest medaljona dostupnih javnosti, ali danas nešto manje, jer ih je na desetke ukradeno.
Južno od pariške zvjezdarnice, iza vrta, meridijan prelazi preko masivnog kamenog postolja visokog gotovo četiri metra. Na kamenu je uklesano „F. ARAGO 1786-1853. Souscription Nationale”. Na tom postolju je nekoć stajao brončani kip astronoma-fizičara Françoisa Aragoa, koji je bio predstavljen veći od prirodne veličine. U bilo kojem drugom gradu prazan pijedestal mogao bi izazvati pitanja, ali u Parizu je njegovo značenje jasno: govori o okupaciji i kolaboraciji. Kada je nacistička Njemačka zahtijevala bakar od svake okupirane zemlje za ratnu ekonomiju, većina Europe poslala je svoja crkvena zvona, ali Francuska iz Vichyja imala je bliske veze sa svećenstvom i umjesto zvona Nijemcima je deportirala svoje brončane kipove. U provincijskim gradovima ljudi su prosvjedovali protiv uklanjanja njihovih heroja iz rodnog grada, ali Parižani su imali toliko kipova da su prosvijedi bili rijetki, a gradske vlasti su iskoristile priliku da Pariz oslobode statuomanije devetnaestog stoljeća. Samo pet brončanih spomenika u Parizu klasificirano je kao nacionalno blago vrijedno spašavanja. François Arago, nepoznati astronom na zabačenoj lokaciji, brončani, dakle osamdeset posto bakreni, uhvaćen je u jednom od prvih krugova deportacije.
Godine 1986., na dvjestotu obljetnicu Aragoova rođenja, nakon što je pijedestal stajao prazan gotovo pedeset godina, udruga Arago je bila zadužena da naruči zamjensku skulpturu. Nizozemski konceptualni umjetnik Jan Dibbets predložio je da pijedestal ostane prazan i pariški meridijan materijalizira u spomenutim brončanim medaljonima, s Aragovim imenom na svakom. Astronomi nisu bili jednoglasno oduševljeni ovim prijedlogom. Istaknuli su da je Pariški meridijan bio zajednički znanstveni pothvat koji su provele generacije istraživača te da je Arago kasno došao na projekt i nije izmejrio pretjerano dugu dionicu. Smatrali su da bi prikladan medaljon pariškog meridijana trebao biti ispunjen imenima i klasičnom kupolastom siluetom pariške zvjezdarnice. Ali kustosi u odboru zagovarali su Dibbetsov alternativni spomenik te je nedaleko praznog postolja postavljen je intrigantni Hommage à Arago, a Aragovo ime je ostalo upisano na više od stotinu mjesta putem medaljona.
Godine 2000., za proslavu tisućljeća, dodani su metalni diskovi na mjesto gdje meridijan prelazi preko parkova. Ovi diskovi su vidljiviji jer su većeg promjera i postavljeni na betonske stupove, zbog čega su trajniji od onih prvotno postavljenih.
Godine 2006. Arago medaljoni su postali filmske zvijezde. Tada su bili uglađeni za sporednu ulogu u filmskoj verziji Da Vincijevog koda – glumili su fiktivnu liniju Rose. Nakon toga su ih po Parizu počeli tražiti ljubitelji knjiga i filmova Dana Browna. Čak su ih tražili u crkvi sv. Sulpice, koja se pojavljuje u Da Vincijevom kodu, ali ta crkva nije na pariškom meridijanu.
François Arago
Život Françoisa Aragoa je bio sve samo ne prazan i dosadan. Napisao je čak i autobiografiju sa ciljem da ispravi stvar. Ljutilo ga je to što su drugi pisali o njemu i krivo shvatili neke dijelove njegova života, tvrdeći čak i to da nije znao čitati i pisati sve do svoje četrnaeste godine. Argo je smatrao da su takvi napisi bacali loše svjetlo na njegovu obitelj. Drugi su ga također optuživali da je sudjelovao u ekscesima Francuske revolucije, iako je u to doba Arago bio mali dječak.
François Arago je u stvari bio društveni južnjak, duhovit pripovjedač, romantičar čiji su prijatelji bili pjesnici, romanopisci i kipari. Rođen 1786., tri godine prije juriša na Bastillu, bio je najstariji sin pobožne majke poznate po svojim dobrotvornim djelima i oca koji je radio kao javni službenik u Rousillonu. Mrzio je monarhiju i aristokratske privilegije, bio je visok, tamnoput i zgodan i volio je duge šetnje Parizom. Kao dječak sanjao je o tome da se pridruži vojsci i brani Francusku Republiku.
Sam je učio višu matematiku i položio ispit za upis u vojnu inženjersku školu u Parizu, elitnu, ali egalitarnu Ecole Polytechnique. Tada je bila 1804. i revolucija je bila gotova. Napoleon je vladao Francuskom, sanjao o osvajanju ostatka Europe i računao je na Ecole Polytechnique da obučava njegove buduće generale. Arago je još bio student kad je počeo raditi u zvjezdarnici. Godine 1806., kada je imao samo dvadeset godina, on i još jedan mladi istraživač, Jean-Baptiste Biot, dobrovoljno su otputovali u Španjolsku kako bi izmjerili pariški meridijan prema jugu. Na neravnom terenu Pirinejskih planina, dvojica mladića i njihovi pomoćnici borili su se da nastave lanac promatranja. Paleći noću krijesove na vrhovima brda, pokušali su utvrditi lokacije plamena na nekim od najvećih udaljenosti ikada ispitanih. Kad su bili gotovo gotovi, Biot se vratio u Pariz, ostavljajući Araga i pomoćnika da završe posljednja promatranja na španjolskom otoku Mallorci. Ali kad je Napoleon napao Španjolsku, Pirinejski poluotok je izbio u nemir, a Francuz koji noću pali signalne vatre iznad luke sigurno je špijun. Arago je odrastao govoreći katalonski, pa je uspio pobjeći jednoj gomili obraćajući im se na lokalnom dijalektu. („Francuz? On je gore! Nastavite se penjati i sretno u hvatanju gada!”). Onda je potrčao niz brdo i na drugu naoružanu gomilu, pa je pobjegao u tvrđavu i molio da ga zatvore radi vlastite zaštite. Dok je bio tamo, pročitao je u španjolskim novinama o vlastitom pogubljenju vješanjem. Bio je zadovoljan saznanjem da se hrabro suočio sa smrću, ali budući da se pričalo o njegovoj smrti, vjerovao je da na pravi događaj neće dugo čekati.
Francuska luka Marseille bila je udaljena samo nekoliko dana, ali brodovi više nisu išli izravno. Španjolski zapovjednik pogledao je na drugu stranu dok je Arago pobjegao iz tvrđave na ribarskom brodu. Stigao je do Alžira, a kada je sljedeći brod krenuo za Marseille, bio je na njemu prerušen u mađarskog trgovca, zajedno s dva lava i četom majmuna koje je vladar Alžira, Dey, poslao kao dar Napoleonu. Ali kada su španjolski gusari zarobili brod, putnici su bačeni u španjolski zatvor. Arago je uspio prokrijumčariti pismo Deyu u kojem ga je obavijestio da i ljudi i zvijeri gladuju; jedan lav je uginuo, a drugi je bio koža i kosti. Vladar Alžira Dey je inzistirao da se brod i njegovi putnici smjesta puste.
Španjolci su to poslušali te pustili Aragoa s preživjelim lavom i majmunima. No, nadomak Marseillea zapuhala je oluja. Odneseni su sve do sjevernoafričke obale i njihov brod je pritom bio teško oštećen. Umjesto da čeka da se popravi, Arago je odlučio otputovati kopnom u Alžir prerušen u muslimana, iako je bio upozoren da će biti ubijen ako se otkrije. Stigao je do Alžira, ali prije nego što je uspio prijeći na islam kao što je obećao svojim vodičima, uzet je kao talac. Njegovom vladaru lavova je odrubljena glava, a njegov nasljednik bio je u sukobu s Francuzima. Kada je incident konačno razriješen, Arago je ponovno pokušao otputovati u Marseille. Po treći put luka je bila na vidiku presrela ih je engleska blokada. Ovaj put su imali više sreće i Englezi su propustili alžirski brod. Putovanje koje je trebalo trajati tjedan dana trajalo je gotovo godinu dana.
Francuski znanstveni establišment pretpostavio je da je François Arago mrtav. Kada je dvadesettrogodišnji Arago konačno uplovio u Marseille, „mladi Odisej” s pričom o pustolovini i mjerama Pariškog meridijana uskočio je u košulju i izazvao senzaciju. Znanstveni istraživači bili su kulturni heroji svog vremena, a najpoznatiji, Alexander von Humboldt, sprijateljio se s Aragoom, lobirao za njega te je izabran u Francusku akademiju znanosti ispred svojih starijih, iskusnijih kolega.
Postao je suštinski francuski znanstvenik devetnaestog stoljeća. Dokazao je valnu teoriju svjetlosti, proučavao elektromagnetizam, zaključio da je površina Sunca sastavljena od vrućih plinova i radio na praktičnim inovacijama uključujući svjetionike, parnu energiju i vodovode. Plodno je surađivao s Ampèreom, Fresnelom i Humboldtom, koji ga je smatrao svojim najdražim prijateljem i napisao mu tisuću slova svojim minijaturnim pismom. Humboldt i Arago bili su fascinirani svakim aspektom Zemlje – uzorcima vjetra, vodenim mlazovima, grmljavinom, oceanskim strujama. Uvjerili su kapetane brodova da prikupljaju podatke za njih, a čak su jednom i ispalili iz topa bombu u Parizu kako bi izmjerili brzinu zvuka. Posebno su ih zanimale temperatura i klima na Zemlji. Je li se klima na Zemlji mijenjala tijekom vremena i može li ljudska aktivnost utjecati na nju? Arago je posumnjao da može, navodeći posljedice krčenja šuma. Preporučio je daljnja istraživanja na tom polju…
Vlada je zahtijevala od svojih astronoma da ponude tečaj za javnost, pa je Arago trideset i tri godine bio entuzijastični učitelj. Obećao je objasniti svu potrebnu matematiku u prvih nekoliko lekcija. „Svi znaju što se podrazumijeva pod ravnom linijom i zakrivljenom linijom”, započeo je, stojeći ispred velike ploče. Njegove lekcije je pohađalo toliko Parižana da ih nijedna učionica nije mogla primiti pa je uvjerio vladu da u zvjezdarnici izgradi gledalište koje prima osam stotina ljudi. Njegove zbirke predavanja, objavljene pod naslovom Popularna astronomija, bile su jedna od prvih knjiga popularne znanosti. U srpnju 1830. godine, Arago je izabran za stalnog tajnika matematičkog odjela Francuske akademije znanosti, na doživotno imenovanje. Kad je stigao na Akademiju svog prvog dana kao tajnik, saznao je da je kralj Karlo X. upravo izdao reakcionarni edikt koji je ograničio slobodu tiska, raspustio izabrani Zastupnički dom, revidirao izborne zakone čime je još manje ljudi imalo pravo glasa ili se kandidirati za dužnost i ograničenu vjersku slobodu. Kralj se oglušio o ustavnu povelju, temeljni sporazum prema kojem je vladao.
Važan dio Aragovog posla kao tajnika bio je isporuka osmrtnica za preminule ugledne znanstvenike, a za svoju prvu je napisao elegiju svom suradniku i prijatelju, Augustinu Fresnelu, čije su poboljšane svjetiljke u svjetionicima smanjile broj brodoloma kod Francuske obale te na taj način spasile mnoge živote. Arago je brzo umetnuo nekoliko odlomaka o Fresnelovoj ljubavi prema slobodnom izražavanju i njegovom vjerovanju u važnost ustavne povelje. Ovakav komadić improvizacije oduševio je republikanske članove publike, uključujući i njegovog vlastitog mlađeg brata, koji je bio daleko radikalniji od Françoisa. Sljedećeg dana Pariz je eruptirao. Srpanjska revolucija, u kojoj je glavnu ulogu odigrao Aragoov mlađi brat Etienne, trajala je tri dana. Tvrdoglavi Charles X. bio je prisiljen abdicirati, a umjereniji Louis-Philippe postao je kralj. Vraćena je ustavna povelja.
Uvjerljiv govornik s gromoglasnim glasom koji nikada nije oklijevao dati svoje mišljenje, Arago je bio idealan za mjesto tajnika. Njegovi znanstveni interesi bili su široki i nakon što je identificirao novo područje istraživanja, rado ga je proslijedio nekom od svojih kolega i nastavio dalje. Novinarima je otvorio sastanke Akademije i pozvao ih da u svojim novinama pišu znanstvene “sapunice” o najnovijim otkrićima. Poticao je izumitelje i odigrao ključnu ulogu u razvoju fotografije zalažući se za Louisa Daguerrea, koji je razvio postupak za fiksiranje slika na staklenim pločama. Ipak, tada nije mogao pronaći nikoga tko bi uložio novac u njegov izum. Arago je također predložio da Le Verrier istraži kolebanje u orbiti Urana, što je dovelo do otkrića Neptuna. Le Verrier, bezosjećajni čovjek, odužio se Aragou pokušavajući ga smijeniti s mjesta direktora pariške zvjezdarnice. Jules Verne temeljio je lik na Aragu, a Victor Hugo je pisao o gledanju Mjeseca kroz Aragov teleskop. Godine 1830., nakon srpanjske revolucije, Arago je izabran u Zastupnički dom, a u četrdeset i četvrtoj je godini započeo njegov drugi život znanstvenika u politici.
Arago je djetinjstvo proveo u revoluciji, mladost u Napoleonovom vojnom carstvu, a srednje godine u ustavnoj monarhiji. Biti živ, shvatio je, znači biti političan. Uvijek je brzo priznavao da svoj izvanredan život duguje revoluciji i jednoj od njezinih republičkih institucija, Ecole Polytechnique, gdje je dječak iz provincije, bez novca i veza, mogao dobiti najbolje moguće obrazovanje jednostavnim polaganjem ispita.
Kao zastupnik, zalagao se za zaštitu patenta za izumitelje i svojim kolegama zastupnicima držao opširna predavanja o telegrafu, parnoj energiji, željeznici i sigurnoj pitkoj vodi. Iako je živio u prorijeđenom intelektualnom ozračju zvjezdarnice i Akademije, u svibnju 1840. održao je izvanredan govor u Zastupničkom domu o bijednim uvjetima radničke klase. Zalagao se za pravo radnika na organiziranje i izbornu reformu — jedan čovjek, jedan glas. „Osobno tvrdim da je načelo narodnog suvereniteta samo prazna riječ u bilo kojoj zemlji u kojoj, među četrdeset muškaraca, samo jedan ima pravo glasa.” Nastavio je: „Rečeno je da građani za koje zahtijevamo biračko pravo nemaju dovoljno sposobnosti da ga ostvare.” Ali, upitao je, trebaju li polagati ispit? „Kapacitet koji glasač mora posjedovati je sposobnost razlikovati poštenog čovjeka od prevaranta, dobrog građanina od egoista, čovjeka koji nema osobnih ciljeva od ambicioznog…” Deset tisuća radnika marširalo je do vrata pariške zvjezdarnice da mu se zahvali. U veljači 1848. revolucija je ponovno bacila Pariz u nemir. Kralj je abdicirao i otišao u egzil, a imenovana je privremena vlada potvrđena klicanjem gomile ispred Gradske vijećnice. Argo je bio jedan od 11 članova te vlade, a Francuska je po drugi put postala republika. Ta privremena vlada, koju je vodio pjesnik Alphonse Lamartine, usvojila je opće pravo glasa za muškarce, kao što je to ranije zagovarao Arago, ukinula smrtnu kaznu za političke zločine, kaznila pariške poslodavce koji su tjerali svoje zaposlenike da rade više od deset sati dnevno i zajamčila posao nezaposlenima ljudi iz Pariza kroz nacionalne radionice. George Sand, spisateljica koja je često nosila mušku odjeću, pisala je tada vladine novinske biltene. Aragu se sve te promjene nisu potpuno svišale, jer je smatrao da su raspalili ionako napet grad.
Kao ministar mornarice i kolonija, a kasnije i kao ministar obrane, ukinuo je bičevanje i poboljšao uvjete za mornare na mornaričkim brodovima, te imenovao abolicionista, Victora Schoelchera, da riješi pitanje ropstva. Njegovo najvažnije političko postignuće bio je dekret o ukidanju ropstva u francuskim kolonijama, koji je potpisao 27. travnja 1848. „Požurimo učiniti dobro što možemo”, primijetio je. „Sutra bi moglo biti prekasno.” To je bilo predvidivo jer su krajem travnja održani izbori, a nova, konzervativnija Skupština izabrala je Izvršnu komisiju od pet članova za izbor ministara i vođenje vlade. Arago je dobio najviše glasova i bio je šef države. Mandat mu je trajao četrdeset i šest dana. Uhvaćen između zahtjeva konzervativaca u Skupštini i radnika koji su preplavili Pariz da se pridruže vladinim radionicama. On i njegova vlada su se kolebali. Nisu shvatili očaj i bijes nezaposlenih radnika koji su se suočili s poskupljenjem hrane, pa su krajem lipnja popustili pred zahtjevom Skupštine da se raspusti program rada. Nezaposleni samci morali su se pridružiti vojsci ili otići radi javnih radova u provinciju. Radnici su 23. lipnja 1848. digli oružje protiv Druge Republike i zabarikadirali ulice Pariza. Priča se da je sam bjelokosi Arago izašao s nekim trupama razgovarati s ustanicima. Prišao je barikadi i pitao zašto se bore protiv vlastite republike. Odgovorili su: „Monsieur Arago, mi prema vama gajimo samo poštovanje, ali vi nas nemate pravo koriti. Nikad niste bili gladni. Ne znate što je to jad.”
Priča kaže da je odgovorio: „Učinili smo što smo mogli”, da je metak fijuknuo, da se povukao na sigurno i sa suzama u očima izdao zapovijed za napad i rušenje barikada. Sljedećeg je dana Skupština predala izvršnu vlast generalu Eugèneu Cavaignacu, koji je brutalno ugušio ustanak. Ubijeno je možda čak četiri tisuće građana, a još i više ih je ranjeno. Zatvorenici su pogubljeni u Luksemburškim vrtovima noću, a vrata su bila zaključana sve dok nije došla kiša i isprala krv. Razočaran, slab i gotovo slijep od dijabetesa, Arago se povukao u Zvjezdarnicu. Victor Hugo je primijetio: „Kad netko ima ove dvije specijalnosti, gledati u nebo i gledati u zemlju, razumijem da više voli prvu.” Kad su u prosincu 1848. održani predsjednički izbori, novoosvojeni birači izdali su Aragoovu vjeru u njihovu prosudbu. U velikom broju glasova, izabrali su egoističnog i ambicioznog varalicu sa zlatnim imenom, Louis-Napoleon Bonaparte, Napoleonova nećaka. Godine 1852. proglasio se carem Napoleonom III. i zahtijevao da svaki javni dužnosnik položi prisegu na lojalnost. Arago je umjesto toga poslao ostavku. Napoleon III. je to previdio i dopušteno mu je da ostane na mjestu ravnatelja zvjezdarnice. Ondje je sljedeće godine i umro. Četrdeset tisuća ožalošćenih pratilo je njegov lijes do groblja.
Aragovo ime nose pariški bulevar i krater na Mjesecu, Eiffelov toranj, prsten oko Neptuna, baza podataka u institutu Smithsonian, objašnjenje difrakcije (Aragoova točka) i, ponekad, pariški meridijan. Ali pojedinosti iz njegova života – njegova sposobnost da surađuje i podučava svoje kolege, njegova integracija znanosti i politike, njegova uloga u revoluciji 1848. i ukidanju ropstva, njegovi pionirski napori da pop2larizira znanost – zaboravljeni su. Kako je netko tako slavan propao kroz pukotine povijesti? Nikada nije napravio jedno od onih velikih znanstvenih otkrića koja osiguravaju besmrtnost i njegova je revolucija bila neuspjeh. Povjesničari su ga pripisali znanosti, a znanstvenici njegovu političku karijeru radije nisu spominjali. Aragov Pariz bio je epicentar znanstvenih otkrića i političkih prevrata, a nevjerojatno je da je on bio središnji u oba.
***
Priređeno djelomično prema članku spisateljice Carol Spindel objavljenom u časopisu „Guernica”.
