Na sjeverozapadu jadranskog otoka Raba, tamo gdje se nalaze najljepše pješčane plaže, kao napr. Rajska plaža, smjestio se Lopar. Naselje je ponajprije poznato po Svetom Marinu, osnivaču San Marina, najstarije postojeće europske republike (osnovana 301. g.). Naime, za velikog progona kršćana u vrijeme vladavine rimskog cara Dioklecijana, klesar Marin iz Lopara s otoka Raba bježi u Italiju. Tamo na jednom brdu iznad Riminija gradi kapelicu, koja postaje jezgra novog grada. Gradu daje ime San Marino i proglašava ga republikom. Država San Marino je, kako znamo, treća najmanja država u Europi (poslije Vaticana i Monaca).
Bez obzira na Svetog Marina, ipak je Lopar najpoznatiji po jednom nenastanjenom otoku imena Goli otok, koji mu administrativno pripada. Goli otok se nalazi u Velebitskom kanalu između otoka Raba i kopna. Najveći dio otoka čine gole kamene stijene s oskudnom travom pa je, kao neplodan, bio nepogodan za naseljavanje i život ljudi. Uglavnom je stanovnicima Lopara služio da na njemu napasaju ovce.
Prvi ljudi koji su nastanjivali Goli otok bijahu ruski zarobljenici iz Prvog svjetskog rata. Austro-Ugarska ga je izabrala za zarobljenički logor ne samo zbog nenaseljenosti, već najviše zbog nemogućnosti bijega. To je prirodno izoliran otok bez raslinja i pitke vode, s jakim vjetrovima i morskim strujama. Logor je raspušten po završetku rata.
Drugi je put na Golom otoku oformljen logor 1949. godine. Osnovan je po nalogu KPJ (Komunističke partije Jugoslavije) za jugoslavenske političke zatvorenike nakon sukoba Staljina i Tita 1948. godine (vrijeme Rezolucije Informbiroa). Naime, tadašnja Jugoslavija, kojoj je na čelu bio Josip Broz Tito, počela je voditi samostalnu vanjsku i unutarnju politiku, što nikako nije sjelo ruskom hazjajinu Staljinu. Kad mu je propao pokušaj da Tita dovede u Moskvu, tamo uhapsi i smjesti u gulag, aktivirao je sve one koji su mu bili lojalni s ciljem da smijeni aktualnu jugoslavensku vlast (č. Tita). Bilo je evidentno kako Staljin ima vjerne pristalice u svim slojevima jugoslavenskog društva, pa čak i među članovima najvišeg državnog i partijskog vodstva. Po nalogu KPJ državni su organi krenuli u žestok obračun s opozicijom. Prema već viđenom scenariju u SSSR-u za vrijeme Staljinove strahovlade, uhapšen je veći broj ljudi sklonih ruskom krvniku, te su bez suđenja, administrativnom odlukom osuđeni na zatvorske kazne. Među njima su se našli i mnogi nevini, ali se tada to nikoga nije ticalo. U KPJ su to nazvali čistka vlastitih redova, a za njihovo slanje u logor su govorili da tamo idu na preodgoj.
Od niza manjih logora za internaciju pristaša Staljina, Goli otok je bio najveći i najzloglasniji. U njemu je robijalo preko 16.000 osoba, uglavnom komunista, od kojih je preko 400 izgubilo život. Među zatočenicima je bilo i žena, njih preko 900, samo što je njihov gulag bio na susjednom otoku Sveti Grgur. Tretman koji su imali i muškarci i žene ne samo da je bio brutalan, nego i moralno dergradirajući. Stari logoraši su prisiljavani da novima pripreme dobrodošlicu. Poredali bi se u dvije kolone, a krvavom stazom između njih morao je proći novi kažnjenik, kojega je trebalo prebiti na mrtvo ime. Ako neki logoraš ne bi svojski udarao, sam je morao proći isti put. Onima koji su jače tukli druge logoroše obećavano je da će prije izaći na slobodu. Čuvari su to zvali ubijanje čovjeka u čovjeku. Često su među robijaše ubacivani agenti. Svaki bi formirao svoju grupu, pa su tuče i razračunavanja svake vrste bili česti među kažnjenicima, a zabilježeno je i više ubojstava. Teški fizički rad u kamenolomu i vađenju boksita, uz redovito maltretiranje i premlaćivanje od strane stražara, bila je svakodnevnica logoraša, bez obzira na dan u tjednu i vremenske prilike. Malo-malo išli bi na ispitivanja i dodatne porcije batina u zgradu, koja zbog svojih fino isklesanih kamenih lukova više liči vili nekog bogataša nego upravi logora. Prema imenu čovjek bi očekivao da je Goli otok bez vegetacije, no duž zapadne obale nailazimo na park borova, uistinu pomalo zapušten. Zasluga je to logoraša, koji su bili prisiljeni iskopati jame u kamenu, u njih staviti zemlju i sadnice, a zatim danima stajati na suncu i praviti sjenu, kako bi se borovi bolje primili.
Za smještaj logoroša su bile izgrađene barake s krevetima na kat, slične onima iz nacističkih logora. Najgori je dio logora bila Petrova rupa. U toj je boksitnoj jami, oko koje je podignut visoki zid s više stražarnica, bilo smješteno oko 130 posebnih robijaša. Redom su to bili bivši partijski čelnici, odlikovani partizani, ministri, zaslužni privrednici, visoki oficiri, sveučilišni profesori… Ime je dobila po Petru Komneniću, bivšem predsjedniku Skupštine Crne Gore, koji je među prvima doveden na Goli otok.
Većina je logoraša puštena na slobodu 1956. godine, nakon Titovog sastanka s Nikitom Hruščovom, na kojem su se pomirile dvije komunističke partije i države, Jugoslavija i SSSR. Manji je broj ostao robijati još dvije godine, a zadnji su napustili Goli otok 1960. godine. Ipak je Goli otok i dalje ostao kazamat (do 1988.), ali sada normalna kaznionica za kriminalce i druge kategorije uobičajenih zatvorenika.
Danas se iz Lopara turistima organiziraju brodski izleti na Goli otok, a posjećuju ga i znatan broj posjetitelja sa svojim brodicama. Godišnje ga posjećuje i do 100.000 turista. Nakon 15-tak minuta vožnje brodicom dolazi se u pristanište, gdje turiste čeka vlakić imena Goli express, koji ih vozi kroz nekadašnji sistem četiri logora. Razgled logora traje do pola sata, a potom se vlakić vraća u pristanište. U pristaništu je uređen restoran, gdje se može objedovati, ali je on istovremeno i muzejski prostor i mjesto gdje se prikazuje kratki film o Golom otoku i njegovoj povijesti. Suveniri se mogu pogledati i kupiti u suvenirnici, koja je također kod pristaništa. Posjet Golom otoku traje ukupno oko 2 sata, nakon kojih se turisti vraćaju u Lopar.
Oni koji dolaze vlastitom brodicom, ili koji se žele zadržati duže, obično odlaze prema jugozapadu Golog otoka, gdje su lijepe uvale pogodne za kupanje u kristalno bistrom moru.
Lokacija logora na Golom otoku: 44.841 N, 14.806 E
