Ima jedna rijeka kojoj je drugo ime kraljica rijeka. Najčešće joj tako tepaju oni koji žive pokraj nje, na njenim obalama. Ona nije ni hrvatska ni bosanska, a opet je i hrvatska i bosanska. Izvor joj je u Hrvatskoj, najvećim dijelom teče kroz Bosnu i Hercegovinu (BiH), a na nekim mjestima čini prirodnu granicu između ove dvije države.
Spektakularni slapovi i bukovi ove krške ljepotice (da spomenemo samo najpoznatije: sedreno područje kod Martin Broda, njen najviši vodopad Štrbački buk i senzacionalni Ripački slap) govore da u svom gornjem toku ima sva obilježja prave planinske rijeke. Njena je voda tu kristalno bistra, zelenkaste boje i svojom se kvalitetom ubraja u vode prve kategorije (pitka). Nizvodno od Martin Broda postaje voda druge kategorije (pogodna za kupanje), a prije nego li se ulije u rijeku Savu postaje tipična ravničarska rijeka.
Usput, od izvora u hrvatskoj pokrajini Lici prema svom ušću, na putu prema sjeveru dugom preko 200 kilometara, prima u sebe brojne pritoke od kojih su najznačajnije Klokot, Unac, Krušnica, Vojskova, Sana, Žirovac i Mlječanica. Na njenim su obalama nikla mnoga zanimljiva naselja koja je naša ljepotica ukrasila i obogatila, pa spomenimo veća i važnija kao što su: Bihać, Bosanska Krupa, Bosanska Otoka, Bosanski Novi/ Novi Grad, te obje Kostajnice i Dubice. Preporučujemo članak o Hrvatskoj Kostajnici Bdije Djed nad Kostajnicom.
Prvi poznati narod koji je nastanjivao obale ove smaragdnozelene rijeke, kako na hrvatskoj tako i na bosanskoj strani, bijaše ilirsko pleme Japodi, koji su još živjeli na području Like, Korduna i Gorskog kotara u Hrvatskoj, te Bele krajine u Sloveniji. Razvoj japodske kulture je započeo oko 9. st. pr.n.e., a glavna specifičnost joj bijahu sojenička naselja podignuta na rijekama. Sojenica/ soja je drvena kuća iznad vode, podignuta na hrastovim pilonima duboko zabijenim u dno rijeke. Obično su bile velike oko 40m² i sastojale se od više prostorija odijeljenih pregradnim zidom. Sojenička su naselja jako rijetka arheološka otkrića, pa je tim posebno vrijedno ono pronađeno u Ripču kod Bihaća u BiH. Japodi su se uglavnom bavili stočarstvom, zemljoradnjom, lovom i ribolovom.
Od 2. st. pr.n.e. rimska je Republika kontinuirano izazivala sukobe s Japodima nastojeći ih pokoriti, ali su u bitkama najčešće bivali poražen i protjerani s japodske zemlje. Rimljani su uspjeli skršiti otpor tek osvajanjem japodske prijestolnice Metula (lat. Metulum) 35. godine pr.n.e. Rimsku je vojsku predvodio sam Oktavijan, koji će par godina kasnije postati prvi rimski car i uzeti ime August. Opsada Metula bijaše dugotrajna i teška, jer su se Japodi junački branili. Kako bi svojim vojnicima podigao borbeni moral, Oktavijan se stavio na čelo vojske i prvi krenuo u juriš na utvrđeni Metul. U napadu je bio ranjen, ali je i dalje nastavio predvoditi napad sve do konačne predaje Japoda. Prema nekim izvorima Metul se nalazio u Gackoj dolini, kod mjesta Otočac, prema drugim, što je izvjesnije, kod Josipdola na brdu Vinčici. Međutim, točna lokacija do danas nije ubicirana. Po padu pod rimsku vlast, Japodi bivaju manje-više romanizirani i nastavljaju živjeti na ovim/ svojim prostorima, a njihovo je područje ušlo u sastav rimske provincije Ilirik. Nakon pobjede nad Japodima Oktavijan kreće u rat sa svojim zakletim protivnikom Markom Antonijem i njegovom lijepom suprugom, egipatskom caricom Kleopatrom. Njegove pobjede u poznatoj pomorskoj bitki kod Akcija i u blizini Aleksandrije (32 – 30. g. pr.n.e.) su mu osigurale slavu i titulu rimskog cara.
Ne zna se kako su Japodi zvali kraljicu rijeka, no zato je rašireno vjerovanje da su joj Rimljani dali ime. Prema antičkoj legendi, nakon jedne bitke u kojoj su Japodi odnijeli pobjedu, jedan se teško ranjeni rimski legionar nekako dovukao do izvora rijeke, koje je više ličilo na malo mirno, ali duboko jezero savršene ljepote. Kraj jezerca je bila jedna japodska djevojka, za koju je ranjeni Rimljanin pomislio, zbog njene zadivljujuće ljepote, da je riječna vila. Dobra mu je djevojka dala piti hladne vode iz bistrog jezerca, isprala rane i umila mu lice i tijelo. Potom je ranjeni legionar blaženo zaspao na toplom ljetnom suncu s glavom u mekom krilu ljepotice. Mladoj se Japodki Rimljanin jako svidio, pa je odlučila uzeti ga pod svoju zaštitu i zaliječiti mu rane. Bila je sigurna u uspješno izliječenje, jer je poznavala osnove japodske medicine bazirane na ljekovitom bilju, a koje u ovom kraju raste u izobilju. Pred sumrak, kada je ranjeniku bilo malo bolje, povela ga je prema svojoj sojenici, koja nije bila daleko od vrela.
U prvo je vrijeme iz sojence izlazila samo Japodka po hranu i drva za ogrijev, a potom sve češće i izliječeni legionar, kako bi išao u lov i, još češće, u ribolov na pastrve, koje vrve u rijeci. Jedno se proljetno jutro iz sojenice začu plač malog novog bića. Uto se na vratima svečano pojavi rimski legionar u brončanom oklopu, a iza njega ponosna mlada majka sa ženskom bebom umotanom u jelenje krzno. Sretni otac uze bebu iz nježnih ženinih ruku, pogleda u plavozelene oči male curice, podignu ju visoko iznad glave i zavika iz sveg glasa: Una, Una, Una. Dugo je njegov zvonki glas odzvanjao riječnom dolinom i putovao daleko kroz kanjone i klisure, a može se i danas čuti u huku zapjenjenih valova, slapova kao iz bajke i zadivljujućih bukova rijeke Une. Tako je, prema legendi, kraljica rijeka dobila ime, a Una se zvala i kćerkica Japodke i Rimljanina. Inače, Una je riječ latinskog porijekla i ima značenje: jedna, jedina, jedinstvena, ali i prva i posebna, a rijeka je Una sve to, čak i više.
Radnja ove prastare legende se odvijala na vrelu rijeke Une, gdje je djevojka pronašla legionara i prvim slapovima poslije vrela, gdje je bila sojenica. Una je svoje vrelo smjestila ispod planine Stražbenice, kod sela Donja Suvaja na teritoriju općine Gračac. Ovo je područje najpoznatije po Cerovačkim pećinama (najveći špiljski kompleks u Hrvatskoj), mnogi znaju da se tu rodila Đuka Mandić, majka genijalnog izumitelja Nikole Tesle, a u blizini se nalazi još jedan važan riječni izvor, vrelo Zrmanje.
Vrelo Une je zaštićeni hidrološki spomenik prirode. Po svojim je osobinama tipično krško vrelo, koje je nastalo na kontaktu propusnih i nepropusnih slojeva. Imajući na umu snagu i silinu Une, koju pokazuje u svom toku, čovjek bi očekivao kako je njeno vrelo neka snažna voda koja suklja iz gorostasne stijena, kad ono tamo – tiho, mirno i duboko jezerce nesvakidašnje tirkizne boje i savršene ljepote, okruženo gustom šumom i visokim kamenim liticama. Vrelo Une je najdublji krški izvor u Hrvatskoj i ubraja se među pet najdubljih izmjerenih riječnih izvora u svijetu. Ronioci su išli do skoro 250m dubine, ali nisu došli do njegovog dna, što znači da je još dublje.
Ovaj prirodni biser ostavlja posjetitelje bez daha i, kako se dobar glas čuje daleko, broj posjetitelja pomalo raste iz godine u godinu. Najčešći su turisti koji se odmaraju u dalmatinskim mjestima i kojima tamošnje putničke agencije organiziraju izlete na vrelo Une. Česti su i oni koji idući prema Dalmaciji, ili vraćajujući se iz nje, navrate u ovaj prekrasni kraj. Na vrelo Une obavezno hodočaste i stanovnici cijelog Pounja, jer kako živjeti kraj Une, a ne vidjeti gdje kraljica izvire. A sve za simboličnu cijenu pojedinačne ulaznice koje iznosi niti 3€.
Nakon što napune životne baterije na samom vrelu, neki se posjetitelji znaju uputiti ka ribogojilištu (uzgoj pastrva), ili maloj sirani u Donjoj Suvaji, zbog kupovine lokalnih proizvoda, a jedni navrate u neki od restorana u Gračacu i okolici. Osim ličkih polica od glasovitog ličkog krumpira, jela od divljači, kiselog kupusa sa suhim mesom, sira škripavca, ličke base, uštipaka i rakije šljivovice, restorani imaju u ponudi i jela ispod peke/ sača. Upravo su Japodi bili ti koji su prvi spravljali hranu ispod peke. Takav se način pripreme hrane zadržao do danas u gotovo nepromijenjenom obliku, osim što su njihove peke bile zemljane, a ove su današnje rađene od lijevanog željeza/ gusa.
Naša je preporuka da osim vrela Une posjetite i Nacionalni park Una u susjednoj BiH, kako bi dojam o kraljici rijeka bio potpun.
Lokacija vrela rijeke Une: Donji Štrbci 25A, 53250 Donji Lapac (44.400 N, 16.105 E)
