krumpiri u zemlji

Poljacima nadjenuše ime „krumpiraši”

nepoznata Hrvatska Slavonija

Pojedinačna doseljavanja Poljaka na hrvatski etnički prostor su prisutna oduvijek, a ima ih i u današnje doba.

Do prvog masovnijeg doseljavanja došlo je 1863. godine nakon neuspjelog Siječanjskog ustanka protiv ruskih vlasti. Tada u Hrvatsku, nezadovoljni daljnjim životom pod ruskom čizmom, dođoše poljski radnici, neki napredni intelektualci i manji broj seljaka.

Nešto kasnije, koncem 19. stoljeća, u sklopu austrougarske planske kolonizacije, na djelu imamo preseljavanje stanovništva unutar Monarhije. U Hrvatsku tada dolaze cijele zemljoradničke obitelji s područja zapadne Galicije. Car je dekretom planirao naseliti područje Bosanske Posavine u Bosni i Hercegovini, pokrajinu Vojvodinu, koja je danas u sastavu Srbije i hrvatsku regiju Slavoniju. Bijaše to organizirano naseljavanje na unaprijed pripremljen prostor, gdje su kolonistima obećane određene povlastice i olakšice. Na ista ta područja Austrougarska je već ranije kolonizirala Austrijance, Nijemce, Mađare, Čehe, Slovake i manji broj Talijana. Ovaj put, s Poljacima dođoše i Ukrajinci, njihovi galicijski susjedi, ali u puno manjem broju.

Najveća koncentracija migranata iz Poljske bijaše šire područje mjesta Staro Petrovo Selo. Tu, po dolasku, odmah dobiše zemlju i onoliko stoke koliko ostaviše u Poljskoj. Usmenom je predajom zapamćeno kod domćeg stanovništva da su novi doseljenici došli odjeveni u dugačke kožuhe, kožne čizme i šubare, a da su im žene nosile duge suknje i velike marame preko leđa. Zahvaljujući obiteljskim naracijama, potomci poljskih migranata znaju puno o dolasku svojih predaka i ponosni su na njihov pothvat. Znaju da su im preci rodom iz Galicije, neki Galiciju nazivaju Galičina, a jedni spominju da potječu iz okoline mjesta Tarnov. Rado kazuju kako je više obitelji putovalo skupa sa zebnjom u srcu, većina konjskom zapregom, a manji broj vlakom. Putovanje je bilo naporno i trajalo je po mjesec-dva. Stariji su jako žalovali za rodnim krajem i rodbinom koju su ostavili. Putem su ih pratile bolesti i mnoge nesreće, bilo je čak i smrtnih slučajeva, ali i veselih događaja kao što su rođenja djece. Bilo je i onih koji su se vratili natrag s pola puta.

Iako su u početku djelovali zatvoreno, uskoro novi doseljenici stječu poštovanje domicilnog hrvatskog puka. Oba su naroda slavenskog porijekla sa srodnim jezicima, pa su komunicirali bez većih problema. Lakšoj društvenoj integraciji jako je pomoglo što su i jedan i drugi narod pripadnici katoličke vjere i što su skupa išli u istu crkvu. Dolazak pridošlica je izazvao pravu poljoprivrednu revoluciju u kraju. Naime, Poljaci su pozitivno utjecali na Hrvate, jer su sa sobom donijeli željezni plug koji su vukli konji, što je puno naprednije od onog drvenog s volovima. Također, iz svoje su domovine donijeli krumpir i luk, koji nisu baš bili popularni u Hrvatskoj tog vremena, što će se kasnije svima isplatiti. Mnogi doseljenici se pokazaše dobrim pčelarima i proizvođačima meda od kojeg su pravili alkoholno piće miod pitni, u Hrvatskoj poznat pod nazivom medica ili medovača. Jedino što nisu poznavali je uzgoj vinove loze i proizvodnja vina. Međutim, brzo uče od vrsnih znalaca Hrvata i uskoro niču prvi vinogradi u njihovom vlasništvu.

Ipak, najzastupljenija poljoprivredna kultura bila im je uzgoj krumpira kojeg su svake godine sadili u enormnim količinama. Koristili su ga puno u svakodnevnoj prehrani, jer se mnoga poljska jela baziraju na toj namirnici. Od krupira su pravili votku, a viškove vozili za Bosnu i tamo prodavali. Zbog krumpira ih domaći počinju zvati krumpiraši, no kada su uvidjeli da je to unosan business i sami počeše kopirati Poljake. Vremenom kraj postade poznat po uzgoju krumpira, a svim ljudima s ovih prostora, bili oni Poljaci ili Hrvati, ostade nadimak krumpiraši.

krumpiri u košari

U početku su doseljenici iz Poljske bili zatvorena grupa. Ženili su se i stvarali kumstva samo između sebe. Vremenom se to mijenja i etnički miješani brakovi s Hrvatima i Česima, kojih je bilo u jednakom broju kao i Poljaka, postajali su sve češci. Danas nisu rijetki oni čijim žilama teče krv sva tri naroda s ovog područja. Postupno je poljski jezik imao sve manje govornika. Prve su generacije govorile i pisale isključivo poljski. Doskora se u krugu obitelji, u kući, govorilo poljski, a vani hrvatski. Kod mlađih generacija izgubio se jezik predaka i malo se tko njime koristi. Današnji potomci ovih Poljaka uglavnom kazuju da su im baka i djed govorili poljski, da su se Bogu molili na poljskom, a da je već otac slabije znao. No, nešto se od poljskog jezika nije nepovratno izgubilo, već je dobilo i nove govornike – Hrvate. Ako poželite na svakom koraku čuti sočne psovke na poljskom poput: jebolče pjes, pirdol še ili mam na dupie, dođite u Staro Petrovo Selo.

Nisu se izgubila niti poljska imena i prezimena. Danas su ona prilagođena hrvatskom pravopisu, ali na grobnim spomenicima umrlih predaka možemo ih vidjeti originalno napisane. Najčešća poljska prezimena u ovom kraju su: Kovalski, Tvorek, Novak, Baša, Zamojski, Dubiel, Truecki, Koraš, Bratek i Denis, kako je prezime sadašnjeg načelnika općine Staro Petrovo Selo. Najčešća ženska imena su Marija, Agnješka, Suzana, Sofija i Barbara, a muška: Kazimir, Zbignjev, Tadeuš, Karol i Marek. Poljski se jezik najbolje sačuvao u kuhinjama i trpezama. Često su im na jelovniku tipična tradicijska poljska jela kao na primjer: žurek, kapušnjaki, zupa ščaviova, baršč, bigos, karp, pirogi, lužnjaki, tačkrle, babki, mazurek i dr. Naravno, sve uz krumpir u prevelikim količinama za hrvatske pojmove. Domaćice kažu da ih spremaju po sačuvanim pisanim receptima svojih baka.

Malo je knjiga na poljskom u policama njihovih ormara, a i ono što imaju uglavnom su prastara izdanja i drže ih isključivo iz sentimentalnih razloga i poštovanja prema precima. Ima tu svašta, a vjerojatno najvrijednija knjiga među njima je poljska Čitanka za 2. razred iz 1898. godine.

U drugoj polovini 20. stoljeća bilježimo dolazak novih poljskih građana u Hrvatsku, i to pretežno žena. Naime, od 1960. godine sklopljeno je relativno puno etnički mješanih brakova između Hrvata i Poljaka, koji su za svoje mjesto prebivališta odabrali Hrvatsku. U poljskim udrugama Mikolaj Kopernik iz Zagreba, Polonez iz Splita, Fryderyk Chopin iz Rijeke i Wisla iz Osijeka, takve migracije nazivaju „emigracija srca”.

Očigledno je da su veze i ljubav između hrvatskog i poljskog čovjeka duge i neraskidive, a traju i danas nesmanjenim intezitetom.


Lokacija Starog Petrovog Sela: 45,233 N i 17,514 E.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.