Ljeti 1965. godine američki astronomi su izračunali da je moguće krajem 1970-ih lansirati svemirsku letjelicu koja bi moglaobići sva četiti divovska planeta Sunčevog sustava koristeći gravitaciju svakog od njih, kako bi se usmjerili na slijedeći. Do takvog poravnanja planeta dolazi svakih 176 godina!
Upravo ovo poravnanje iskoristila je NASA i 20. kolovoza lansirala u svemir letjelicu Voyager 2, odnosno 5. rujna 1977. godine, letjelicu Voyager 1. Ove identične letjelice dobile su redne brojeve prema planu prvenstva obilaska Jupitera i Saturna, a ne prema datumu lansiranja.
izvor: NASA
Već dan nakon lansiranja Voyager 1 šalje prve slike Zemlje i Mjeseca. Nakon godinu i pol stiže do Jupitera – otkriva čovječanstvu prvi aktivni vulkan izvan Zemlje, Jupiterove prstene i dva mjeseca. Također otkriva da je Jupiterova Velika crvena pjega ustvari velika oluja, zapaža prve munje izvan Zemlje i brojne druge detalje važne za nastavak svemirskih istraživanja. Četiri mjeseca kasnije Jupiteru se približava i Voyager 2 – fotografira prstene najvećeg planeta Sunčevog sustava, otkriva još jedan mjesec te promatra erupcije 6 vulkana na Jupiterovom mjesecu Io.
izvor: NASA
Nakon godinu i osam mjeseci, Voyager 1 približava se najvećem Saturnovom mjesecu Titanu i samom Saturnu. Otkriva tri mjeseca i zahvaljujući njima potvrđuje hipotezu astronoma da oko uskih prstenova moraju postojati tzv. pastirski mjeseci, koji drže materijal prstena u ravnini. Nakon susreta sa Saturnom, Voyager 1 započinje izlazak iz Sunčevog sustava, krećući se prema gore iz ravnine planeta. Voyager 2 dolazi u okolicu Saturna devet mjeseci kasnije. Ova letjelica približava se do nekoliko zaleđenih Saturnovih mjeseca i šalje veliki broj fotografija, koje sugeriraju njihovu geološku aktivnost.
Narednih četiri godine i pet mjeseci bile su potrebne letjelici Voyager 2 da se približi Uranu. Ona otkriva 11 mjeseca, tamni prsten i magnetsko polje Urana, zabilježava izrazito nisku temperaturu ovog planeta. U međuvremenu dolazi do napretka tehnologije na Zemlji, pa su signali s Voyager letjelica sve čistiji i bolji – zahvaljujući velikim satelitima programa NASA Deep Space Network pokrenutog 1987. godine – deset godina nakon lansiranja letjelica Voyager.
Tri godine i sedam mjeseci nakon Urana, Voyager 2 dolazi do Neptuna. Tamo također otkriva nove mjesece – njih 6, ali šalje nam slike Neptunovih prstenova te otkriva veliku oluju na njegovoj južnoj hemisferi. Nakon obilaska Urana, letjelica Voyager 2 se također upućuje prema izlazu iz Sunčevog sustava, krećući se prema dolje iz ravnine planeta. Nakon nešto više od dvanaest godina, inženjeri isključuju kamere Voyageru 2, nastojeći sačuvati energiju letjelici koja nikada više neće proći dovoljno blizu nekog letećeg objekta kako bi ga zabilježila na fotografiji. Zadatak Voyagera od tog trenutka bio je skupljanje informacija o sunčanom vjetru i međuzvjezdanom prostoru preostalim instrumentima.
Pet mjeseci kasnije, u veljači 1990., inženjeri su iz istog razloga isključili kamere na Voyageru 1. Neposredno prije isključivanja kamera, Voyager je s udaljenosti od 6 milijardi kilometara od Sunca učinio „obiteljsku fotografiju Sunčevog sustava“. Tom fotografijom Voyager je uhvatio Veneru, Zemlju, Jupiter, Saturn, Uran i Neptun.
Ljubiteljima zanimljivih činjenica o Sunčevom sustavu preporučujemo naš video zapis:
Nakon dvadeset sedam godina i tri mjeseca plovidbe, Voyager 1 prolazi kroz tzv. šok, mjesto gdje vjetar naglo usporava i zagrijava se pri susretu s međuzvjezdanim vjetrom. Voyager 2 dolazi do takve granice dvije godine i devet mjeseci kasnije.
U kolovozu 2012. godine Voyager 2 preuzima prvenstvo svemirskoj letjelici Pioneer 6 kao najdugotrajnija kontrolirana letjelica u svemiru – 12.758 dana. Krajem istog mjeseca, Voyager 1 postaje prva svemirska letjelica koja je ušla u međuzvjezdani prostor. Ovdje letjelica detektira pojačano zračenje, četrdeset puta veću gustoću prostora. Informacije o ovom dostignuću u tom trenutku s Voyagera 1 stižu na Zemlju sa sedam i pol mjeseci zakašnjenja. Voyager 2 bila je druga ljudska svemirska letjelica koja je ušla u međuzvjezdani prostor. Dogodilo se to 5. studenog 2018. godine, šest godina i tri mjeseca nakon Voyagera 1.
izvor: NASA
Trenutno, na svoj 44. rođendan, Voyager 1 je udaljen od Zemlje nešto više od 23 milijarde kilometara i, gledajući sa Zemlje, nalazi se na području neba koje pokriva zviježđe Zmijonosca (lat. Ophiuchus). Svake godine se udaljuje oko 520 milijuna kilometara. Trenutno se Voyager 1 kreće brzinom od 61.000 km/h. Tajna njegove brzine nije samo gravitacija – letjelice Voyager 1 i Voyager 2 posjeduju električno napajanje koje energiju crpi iz prilično dugovječnog nuklearnog izvora. Zbog toga može i dalje napajati svoje instrumente i slati podatke na Zemlju. Znanstvenici pretpostavljaju da će dosegnuti unutarnji rub Oortovog oblaka za otprilike 300 godina. Međutim, definiramo li naš Sunčev sustav kao Sunce i sve ono što primarno kruži oko Sunca, Voyager 1 će ostati unutar granica Sunčevog sustava sve dok ne izađe iz Oortovog oblaka za otprilike 14.000 do 28.000 godina.
Ne samo da misije Voyagera čovječanstvu pružaju promatranja doista neistraženog teritorija, već također pomažu znanstvenicima u razumijevanju same prirode energije i zračenja u svemiru – ključnim podacima za zaštitu budućih misija i astronauta. Zanimljivo je da Voyager 1 nosi kopiju tzv. Zlatne ploče („Golden Record“) – poruke čovječanstva svemiru koja uključuje pozdrave na 55 jezika, slike ljudi i mjesta na Zemlji te glazbu u rasponu od Beethovena do Johnnyja B. Goodea Chucka Berryja. Pozlaćena ploča učvršćena na letjelicu zove se Zvuk Zemlje (eng. Sound of Earth).
izvor: NASA
Poslušajte što je sve snimljeno na Zlatnu ploču:
