Novi Hladni rat

Uzroci rata u Ukrajini: pregled geopolitičke situacije

geografske teme geopolitika

Prije svega, radi se o sukobu dvije sile u novonastalim globalnim okolnostima, SAD-a i Rusije.

Brojni geopolitičari su složni da Rusija koristi trenutak u kojem je Amerika puno slabija nego što je bila unazad nekoliko desteljeća. Podsjetimo, relativno nedavno je došlo do povlačenja američkih i NATO vojnih snaga iz Afganistana. Zapad je tijekom svog dvadesetogodišnjeg boravka u Afganistanu potrošio nevjerojatne 2 milijarde dolara, dok je za sudjelujuću Europu taj boravak bio zapravo sporedni strateški interes. Ovim neuspjesima SAD-a na Bliskom istoku valja dodati prethodne neuspjehe, gdje se osobito ističe onaj u Siriji odnosno u Libiji. Na drugoj strani svijeta – u Tajvanu – također nije zabilježen veći uspjeh u prepucavanjima s Kinom. Na domaćem terenu, Amerika je također oslabljena: sukob Trumpa i Bidena podijelio je građane SAD-a kao nikada do sada u novijoj povijesti, a potpora američkih građana Bidenu je u stalnom padu. Također, američko društvo je još uvijek značajno podijeljeno po etničkoj i vjerskoj osnovi, a posljedice epidemije izravno utječu na gotovo sve stanovnike SAD-a smanjujući njihovu kvalitetu života – naprosto osiromašujući ih (usporeni lanci dobave i s tim povezane nestašice, inflacija i dr.).

Rusija, s druge strane, također nije trenutno gospodarski isuviše jaka. Ruski BDP je gotovo dvostruko manji od onog Ujedinjenog kraljevstva, odnosno 15 puta slabiji od SAD-a. No, Rusija je nadalje ogromna suvremena vojna sila koja u Europi ima ogromnu prednost u taktičkom nuklearnom oružju. Procjene su da je na teritoriju Europe smješteno između 2.000 i 8.000 ruskih taktičkih bojnih glava, naspram 180 američkih. Ako govorimo o ljudstvu, naspram već raspoređenih oko 150.000 ruskih vojnika u blizini rusko-ukrajinske granice, u državama na istoku Europe raspoređeno je tek oko 8.500 američkih vojnika. Ono o čemu se manje govori je podrška. Možda je ona i najvažnija – Rusi su narod znatno drugačijeg mentaliteta od Amerikanaca i općenito zapadnjaka. Zasigurno će manje preispitivati odluke vođa i radije sudjelovati u eventualnom ratu, nego Europljani.

Promatrajući NATO, unatoč što to dobro skriva, stručnjaci su mišljenja da Atlantski savez (NATO) nikada nije bio krhkiji kako u vojnom, tako i u psihičkom smislu. Radikalno gledajući, što se NATO više bude približavao ratu s Rusijom, savez će se sve više kretati prema raspadu.

Hladni rat

Ipak, po uzroke eskalacije sukoba koje pratimo u ukrajinskim pokrajinama Donečka i Luganska oblast posljednja dva mjeseca, treba segnuti još puno dalje – u hladnoratovsko razdoblje. Na vrhuncu Hladnog rata nastala je doktrina tzv. obostranog osiguranog uništenja, koja se zasniva na tom da niti jedna od dvije najveće nuklearne sile nikada ne bi riskirala nuklearni rat jer bi to značilo da će obje biti uništene. Niame, tijekom Hladnog rata i Rusija i Sjedinjene Američke Države su razvijale proturaketnu odbranu, ali je 1972. godine došlo do dogovora o napuštanju svojih programa raketnog štita kako bi očuvale međusobnu ranjivost i, eventualno, mir.

Sovjetski i američki tenkovi na lokaciji Checkpoint Charlie tijekom Berlinske hladnoratovske krize 1961. godine
Sovjetski i američki tenkovi na lokaciji Checkpoint Charlie u Berlinu tijekom hladnoratovske krize 1961. godine

Ovaj sporazum bio je na snazi tijekom tri desetljeća, da bi jednostranom odlukom američkog predsjednika Georgea W. Busha postao ništavan i sve od tada predstavlja veliki kamen spoticanja Rusije i SAD-a. Naime, Amerika je nakon terorističkog napada na blizance u New Yorku 2001. godine počela diljem svijeta postavljati svoje vojne baze s proturaketnom obranom. Moskva nikad nije povjerovala Washingtonu da su proturakene baze usmjerene na Iran, a ne na Rusiju, kako su Amerikanci tvrdili – osobito one smještene u istočnoeuropskim saveznicama SAD-a.

Ove baze su za Ruse dokaz prijetnji ruskoj sigurnosti, a osobito one koje su smještene u Poljskoj i Rumunjskoj o kojima se jako malo zna. Pentagon opisuje ove baze kao obrambene koje nemaju veze s Rusijom, nego s obranom Europe i SAD-a od mogućih balističkih projektila koje bi mogle lansirati odmetničke države poput Irana. Rusija vjeruje da bi se ove baze bez problema mogle koristiti i za obaranje ruskih raketa ili za ispaljivanje ofenzivnih balističkih projektila na Moskvu. Dok je najnovija baza u Rumunjskoj već operativna od 2016. godine, za najnoviju u Poljskoj kod sela Redzikowo u blizini grada Słupska smatra se da će biti gotova tijekom ove godine. U svojoj godišnjoj konferenciji za medije u prosincu 2021. godine Putin je izjavio: „Raspoređujemo li projektile blizu američke granice? Ne. Sjedinjene Države su došle u naš dom sa svojim projektilima i već stoje pred našim vratima”. I djelomično je u pravu, a u potpunosti ako „naš dom“ shvatimo figurativno, kako je u stvari i izrečeno. Indikatovno je i to da, osim tvrdnji, SAD nikada nije pozvao ruske službenike da se sami uvjere u tvrdnje koje izlažu – kako tim bazama nedostaje softver, hardver i infrastruktura potrebna za lansiranje ofanzivnih projektila.

Američka vojna baza kod sela Redzikowo u blizini grada Słupska (Poljska)
Američka vojna baza kod sela Redzikowo u blizini grada Słupska (Poljska)
izvor: GoogleMaps

Općenito gledajući, nakon završetka Hladnog rata u kojem je zapravo pobijedio Zapad nudeći bolju kvalitetu života, SAD su samoinicijativno preuzele ulogu svjetskog policajca – ulogu obrane ljudskih prava na cijelom svijetu. Tada su također SAD započele sve više utjecati na političke i vojne modele Europe, a koje uključuju i širenje vojnog saveza NATO prema istoku Europe, odnosno europsku sigurnost.

Rusija odgovara opetovanim izričitim zahtjevima za prestanak širenja NATO saveza na istok, u koje se uključuje i ovaj najnoviji američki prijedlog proširenja NATO-a na Ukrajinu iz 2021. godine. Putin se u zadnje vrijeme često poziva na obećanje Zapada s početka 1990-ih kako se NATO savez neće širiti na istok, tj. na ruske državne granice. Naravno, ruski zahtjev je naišao na snažan otpor samog SAD-a i NATO saveza, koji opovrgavaju postojanje takvog obećanja. No, nedavno skidanje tajne oznake s arhivskog dokumenta pronađenog u Britanskom nacionalnom arhivu potvrđuje ruske navode. Kada je došlo do ujedinjenja Njemačke, tadašnjem SSSR-u je obećano da se NATO neće širiti na istok dalje od rijeke Odre. Riječ je o zapisniku sa sastanka ministara vanjskih poslova Sjedinjenih Država, Ujedinjenog Kraljevstva, Francuske i Njemačke o sigurnosti u Srednjoj i Istočnoj Europi 1991. godine. U međuvremenu, unatoč negodovanju Rusije, članice NATO saveza postale su mnoge zemlje Istočne i Jugoistočne Europe, većina njih do 1990-ih pod izravnim utjecajem Rusije: 1999. godine NATO savezu su pristupile Poljska, Češka, Mađarska, Rumunjska i Bugarska, 2004. godine Litva, Latvija, Estonija, Slovačka i Slovenija, 2009. godine Hrvatska i Albanija, 2017. godine Crna Gora i 2020. godine Sjeverna Makedonija.

Proširenje NATO saveza na istok Europe
Proširenje NATO saveza na istok Europe
izvor: STATISTA

Širenje NATO saveza tijekom posljednjih dvadesetak godina izazvalo je i nadalje izaziva sigurnosnu prijetnju Rusiji. U posljednje vrijeme Rusija nastoji sačuvati svoju sferu utjecaja i nikako ne želi dopustiti novu granicu s NATO savezom – onu ukrajinsku. Također, razumljiva je osjetljivost Rusije na geopolitičku budućnost Ukrajine. Naime, podsjetimo da su osvajački pohodi na Rusiju često dolazili preko Ukrajine (npr. Napoleon i Hitler). Od najsjevernije granice Ukrajine do središta Moskve svega je 450 km zračne linije. Trenutno je najbliža granica NATO saveza Moskvi je ona latvijska – 580 km zračne linije. Bilo službeno ili de facto, ulazak NATO saveza u Ukrajinu Rusija doživljava kao egzistencionalnu prijetnju. Eventualni NATO projektili, zračne snage i vojska stacionirana u sjevernoj Ukrajini bila bi na dovoljnoj udaljenosti za iznenadni napad na Moskvu. Ne treba zaboraviti niti geopolitičke teorije Heartlanda i Rimlanda, na kojima počivaju ideje brojnih aktualnih vojnih stratega, kako Rusije, tako i Amerike.

Heartland vs. Rimland

Rusi najvjerojatnije smatraju da je vrijeme da revidiraju posthladnoratovski poredak u Europi u svoju korist. Dokaz tome su službeni ruski zahtjevi povlačenja NATO vojske i baza iz zemlja članica koje graniče s Rusijom, o čemu svjedoči i izjava ruskog ministra vanjskih poslova Lavrova, koji je na dan priznanja separatističkih republika u Ukrajini 21. veljače 2021. godine izjavio da Rusija želi vidjeti „radikalne promjene u sferi europske sigurnosti“.

Mišljenja su podijeljena, ali velik dio geopolitičara vjeruje da su strateški interesi Rusije u Ukrajini kombinacija legitimnih obrambenih briga i nelegitimnih agresivnih planova, koji daleko nadmašuju političku volju ili vojnu sposobnost NATO-a za obranu Ukrajine.

Ukrajina

Naravno da se teoretski nitko ne smije miješati u politiku neovisnih država. Tako niti Rusija ne može zahtjevati od niti jedne zemlje, pa ni Ukrajine, kojim se savezima smije pridružiti. Ipak, u realnom svijetu politike i diplomacije situacija je bitno drugačija. Upravo zbog činjenice da Europa razumije ruske strahove, njezine NATO članice su do sada dosta suzdržane u podupiranju širenja saveza na tu Zemlju.

U Ukrajini već neko vrijeme postoje tzv. Centri za obuku koje drži NATO savez, a za koje Rusija tvrdi da su prerasli u vojne baze. Od aneksije Krima od strane Rusije 2014. godine, kada su počeli oružani sukobi na teritoriju Ukrajine, ova zemlja gradi svoju vojsku te dobija stalnu vojnu podršku od SAD-a i NATO-a kako bi odvratili rusku agresiju i suprotstavili se ruskim lojalistima i separatistima.

Fizička karta Ukrajine
Fizička karta Ukrajine
izvor: worldometers.info

Službeni podatci svjedoče tome da je američka pomoć Ukrajini bila ogromna, u odnosu na pomoć koja je pridošla iz Europske unije i ostatka Sjevernoatlantskog saveza. Barata se iznosom od 4 milijarde dolara koje je SAD dodijelio Ukrajini od 2014. do 2021. godine, od čega je više od polovice vrijednost vojne opreme. Znatno manja pomoć Europske unije se u međuvremenu usmjerila na onu humanitarnu.

Obraćajući se naciji u noći 21. veljače 2022. godine, nakon ruskog priznanja separatističkih republika na teritoriju Ukrajine, ukrajinski predsjednik Zelenskij optužio je Rusiju za uništavanje mirovnih napora. Tada je pozvao je na hitan summit čelnike Ukrajine, Rusije, Njemačke i Francuske te istovremeno pozvao ukrajinske saveznike da poduzmu akciju protiv Rusije riječima: „Očekujemo jasne i učinkovite korake podrške od svojih partnera… Vrlo je važno vidjeti tko je naš pravi prijatelj i partner, a tko će i dalje nastaviti riječima plašiti Rusiju“.

Za sveobuhvatan pregled geografije, povijesti i geopolitike Ukrajine uz karte i infografike, a za bolje razumijevanje rata u Ukrajini preporučujemo članak “Geografija, povijest i geopolitika Ukrajine – detaljan pregled”

Rusija

Rusija je od prosinca 2021. godine, pod izlikom vojne vježbe, započela gomilanje vojske i vojne opreme na granicama s Ukrajinom. Do sredine veljače broj vojnika je prema procjenama Zapada dosegnuo 150.000.

Ruska vojna kretanja u blizini granice s Ukrajinom početkom prosinca 2021. godine
Ruska vojna kretanja u blizini granice s Ukrajinom početkom prosinca 2021. godine; satelitske fotografije, prikazuje ruske snage koje se okupljaju na četiri lokacije; doko ukrajinske procjene govore da Rusija ima otprilike 94.000 vojnika u blizini granice, američki podatci navode broj od 70.000, ali predviđa povećanje do čak 175.000 (neklasificirani dokument američke obavještajne službe kojeg je objavio Washington Post)

Vojna vježba nije slučajna. Ona je rezultat pojačanih američkih nastojanja iz druge polovice 2021. godine da Rusiji susjednu Ukrajinu uključi u protivnički vojni savez – NATO. Radi se o geopolitičkoj odluci koju bi vjerojatno donjeo svaki drugi ruski predsjednik, a ne samo Putin. Mnogi vjeruju da je gomilanje vojske uz granice samo zastrašivanje službenog Kijeva i Zapada, obzirom da Rusija de facto kontrolira dio teritorija Ukrajine koji im je u interesu – Krimski poluotok i ruskojezične dijelove istočnih ukrajinskih pokrajina Donečke i Luganske oblasti koje graniče s Rusijom.

Zdrav razum također nalaže da Rusi nemaju potrebu zauzimanja Kijeva i preostalog dijela Ukrajine, obzirom da je tamošnje stanovništvo izrazito orijentirano protiv Rusije. Ruska vojska bi svakako mogla osvojiti cijelu Ukrajinu brzo i bez velikih poteškoća, osobito ukoliko bi izostala vojna reakcija NATO saveza. No, ostaju pitanja: što činiti onda, kako održavati taj teritorij i zašto? U ovom duhu, Putinova izjava o Ukrajini nakon priznanja odmetnutih republika „To nikad nije ni bila istinska država“, doživljava se isključivo kao verbalno zastrašivanje.

Ruski predsjednik Putin je više puta izrazio zabrinutost da zapadnjačka isporuka modernog oružja i streljiva ukrajinskim vojnim snagama vodi u vojno rješenje sukoba s proruskim separatistima, koji traje od 2014. godine. Moskva tvrdi da Kijev samo hini pregovore i tvrdoglavo odbija primjeniti sporazume iz Minska, potpisane 2015. godine, a koji bi trebali pridonijeti rješenju sukoba.

Dijelovi ukrajinske Donečke i Luganske oblasti pod kontrolom separatista
Dijelovi ukrajinske Donečke i Luganske oblasti pod kontrolom separatista
izvor: BBC

Rusiji je Ukrajina i s gospodarske strane od velikog značaja. Prvenstveno, unatoč gradnji novih plinovoda diljem Europe, još uvijek ukrajinskim teritorijem prolazi veliki dio ruskih plinovoda i naftovoda koji su glavni izvor prihoda Moskve. Totalni rat s Ukrajinom izazvao bi velike financijske probleme Rusiji.

Ovdje je bilo govora o prijetnji koju bi za Rusiju bio eventualni ulazak NATO saveza u Ukrajinu. Ako okrenemo strane, pripajanjem Ukrajine Rusiji, Moskva dobija mogućnost premještanja svojih projektila, zračnih snaga i vojske u zapadnu Ukrajinu, čime bi, zajedno s Bjelorusijom, držala cijelu istočnu granicu NATO saveza u ravnini i bila puno veća vojna prijetnja Europi, nego što je to sada.

U cijelu priču uključena je i Bjelorusija, u kojoj se također u okviru vojne vježbe od prve polovice veljače ove godine nalaze ruske vojne snage i po svemu sudeći ostat će tamo dok se situacija ne riješi. No, Bjelorusiju, kao beznačajnog igrača Moskve možemo ostavoti po strani, imajući u vidu da ruska vojska ima gotovo nesmetanu mogućnost raspoređivanja vojske na njezinom teritoriju, koji na zapadu i sjeveru graniči s Poljskom i baltičkim republikama.

Sjedinjene Američke Države

Općepoznato je da je Rusija neprijatelj broj 1 za SAD od davnina te da je sve što Rusija radi na međunarodnom planu upitno i vrlo vjerojatno mora biti blokirano od strane službenog Washingtona. Političke elite SAD-a, kako demokrati, tako i republikanci, nadalje vide puno veće zagroženje od Rusije, nego onog od rastuće sve moćnije Kine. Konačni cilj brojnih američkih administracija, uključujući i ove, je oslabiti Rusiju i sebe prikazati kao daleko najveću silu na svijetu.

No, američki predsjednik Biden već je u više navrata izjavio da neće slati američku vojsku u Ukrajinu. Te izjave zapravo daju otvorene ruke Putinu za invaziju na Ukrajinu ili neke njezine dijelove bez vojnog uplitanja Zapada. Za razliku od službene Moskve, zapadni političari rijetko mijenjaju svoje izjave i djelovanja, što Rusija dobro zna i koristi. Razlog Bidenove suzdržanosti sa slanjem vojske u Ukrajinu leži u tome što mu američko biračko tijelo to ne bi oprostilo. Ušutkani, ali i dalje javno aktivni bivši predsjednik Trump zapitao se čemu Amerika brani ukrajinsku granicu, a ne svoju s Meksikom? Njegovo mišljenje dijeli veliki dio Amerikanaca.

Unatoč retorici ne ulaska u otvoreni vojni sukob s Rusijom, SAD gomila snage u Istočnoj Europi, napose u baltičkim republikama Estoniji, Latviji i Litvi, kao i u Poljskoj. Tu se radi, između ostalog, i o ugovornim obavezama štićenja drugih zemalja članica NATO saveza, osobito ako one to zatraže. S nekima od njih (npr. Poljskom), već je dogovorena prodaja velike količine oružja. Poljska je nedavno dobila odobrenja kupovine 250 tenkova od SAD-a za vrtoglavih 6 milijardi dolara. Ovakve financijske transakcije će zasigurno pomoći američkom gospodarstvu i povećati udio ne-američkog financiranja NATO saveza, što je i cilj SAD-a o kojem je otvoreno govorio bivši američki predsjednik Trump prijeteći Europi izlazak SAD-a iz NATO saveza zbog malih financijskih ulaganja europskih članica u Savez. Što se Ukrajine tiče, SAD su već najavile preusmjeravanje 750 milijuna dolara pomoći Kijevu iz nacionalnog proračuna za 2022. godinu.

Europa

Europska unija i njezine vođe svjesni su da će biti prvom žrtvom mogućeg većeg vojnog sukoba između Rusije i Ukrajine. Iako nije razjedinjena, Europa kao Europska unija je tromija u odlukama od njeziniih pojedinačnih članica, pa u ovakvim kriznim situacijama glavnu ulogu preuzimaju njezine najmoćnije članice: Njemačka i Francuska. Unatoč gospodarskoj snazi, Europska unija nema vojnu snagu, a osobito njezine članice ponaosob. Stoga, Europska unija se kao takva ne može nametnuti kao partner nasuprot Rusiji. Ukoliko dođe do sukoba većih razmjera, najviše gubi upravo Europa.

Europu Rusija drži u šaci. Osim ekonomske krize koju može izazvati obustava trgovine s Rusijom, a koja je značajna za gotovo sve države Europe – osobito Njemačku i Francusku, na stolu je i moguća energetska kriza. Rusija je glavni opskrbljivač Europske unije za najvažnija tri energenta: naftne derivate, plin i kruta fosilna goriva. O energetskoj ovisnosti Europe o ruskim energentima preporučujemo naš članak „Energetska kriza je ozbiljnija, nego to mislimo“.

Uvoz prirodnog plina u EU 2019. godine
Uvoz prirodnog plina u EU 2019. godine
izvor: EUROSTAT

Njemački premijer Scholz je prilikom susreta s ruskim predsjednikom Putinom sredinom veljače 2022. godine izjavio kako Europa nema namjeru graditi sigurnosni sustav protiv Rusije, nego s Rusijom. Tu je vidljiv europski pristup koji daleko prije bilo kakvog vojnog sukoba želi iskoristiti apsolutno sve mogućnosti diplomatskog rješenja.

Francuski predsjednik Macron je u Moskvi tijekom višesatnog razgovora također pokušao pacificirati ruskog kolegu Putina. U Francuskoj će se za dva mjeseca održati predsjednički izbori pa se Macronovi pokušaji spašavanja situacije diplomacijom i pokušaj stavljanja Francuske kao posrednika između SAD-a i Rusije smatraju također i djelom njegove predizborne kampanje. Dio zapadnjaka se ljuti na Macronove pokušaje, jer Putinu omogućavaju da održava privid diplomacije – volju političkog rješenja krize, dok na terenu radi posve drugo. Strani diplomati ističu da Macron nastoji biti novim francuskim Charles de Gaulleaom, koji je nakon Drugog svjetskog rata sam pregovarao sa SSSR-om, želeći se distancirati od SAD-a. U konačnici su ta nastojanja samo oslabila NATO savez.

Poljska i baltičke republike Estonija, Latvija i Litva su tradicionalno protiv ruske politike i puno bliže američkoj geopolitičkoj doktrini o sigurnosti Europe od one koju imaju ostale države Europe. Razloge treba tražiti u povijesti, osobito u Poljskoj, kada je Europa u nekoliko navrata ostavljala ovu veliku državu na cjedilu. Stoga se trenutna poljska vlada po ovom pitanju (i ne samo tom) više oslanja na suradnju i pomoć SAD-a, od pomoći Europe. Spomenute države, nekade članice sovjetskog bloka i ugaslog Varšavskog pakta, ponajbolje poznaju ruski mentalitet, način mišljenja i vladanja, što se nije bitno promijenilo desetljećima unazad. Milijuni stanovnika ovih država još uvijek imaju svježa sjećanja kako je to bilo živjeti pod ruskom čizmom. U ovom kontekstu treba razumjeti njihovu otvorenost na NATO baze i američke proturaketne sustave na svom teritoriju, kao i prisutnost američkih trupa te strah od Rusije s kojom sve četiri izravno graniče. Nakon što je Putin priznao odmetnute republike, Poljska je zatražila kupnju 250 američkih tenkova, 26 drugih ratnih vozila, gotovo 1.000 mitraljeza i drugu vojnu opremu u ukupnoj vrijednosti od 6 milijardi američkih dolara. No, to je samo posljednja pošiljka. Tijekom posljednjih nekoliko godina Poljska je sklopila ugovor o kupnji cijelog sustava proturaketne obrane Patriot, 32 borbena aviona pete generacije F-35A, koji slove za trenutno najmodernije koji se nude na tržištu.

Ujedinjeno Kraljevstvo, iz istog razloga kao i SAD, već se u nekoliko navrata oglasilo kako neće poslati svoju vojsku u Ukrajinu u slučaju vojnog sukoba. Britanski interesi u Ukrajini povezani su uz ugovore vrijedne oko 1,7 milijardi funti, a radi se o revitalizaciji ukrajinskih brodograditreljskih poduzeća, izgradnji dvije baze za ukrajinske pomorske snage i ugovorene nove ratne brodove.

Kina

Zabrinjavajući je stav gospodarski jake Kine. Iako službeno ostaju neutralni u slučaju eskalacije sukoba, vidljivo je približavanje Kine Rusiji, što bi u konačnici moglo izazvati veliki problem Zapadu. Zajednica Rusije i Kine bila bi prevelik zalogaj za bilo koji drugi svjetski savez. Trenutni odnosi Rusije i Kine su takvi da Rusija u Kinu izvozi sirovine, a uvozi gotove proizvode. Mišljenje mnogih geopolitičara je da će u stvari od ovog sukoba upravo Kina najviše profitirati.

Rast Kine

Budućnost

Pacifisti nisu vjerovali da će Putin prijeći tu granicu: priznati samproglašene republike Donjeck i Lugansk te narediti Ruskom ministarstvu obrane da tamo uputi ruske mirovne snage. Reakcija Zapada na Putinovu odluku bila je očekivana: oštre reakcije i najava sankcija Rusiji. Do danas Zapad nije složan kako tretirati ruske mirovne snage, tj. radi li se o ruskoj invaziji na Ukrajinu ili ne?

Nacionalna podrška Putinu, kao i gospodarska situacija u Rusiji je pala uslijed odugovlačenja vojne vježbe na ukrajinskim granicama. Možda je priznanje, pa čak i pripojenje donbaških republika bio njegov konačni cilj? Možda je Rusija igrala na kartu prijetnje napada na cijelu Ukrajinu, postavljajući uvjete za koje zna da Zapad neće ispuniti, a kako bi na kraju ostvario za Zapad „mali“ uspjeh, a u stvari svoj jedini cilj? A možda je tijiekom sastanaka s europskim čelnicima došlo do nekih cjenkanja, o kojim nikada ništa nećemo saznati, pa se na kraju Rusija ograničila samo na priznanje odmetnutih teritorija – republika? Priznanjem i ulaskom ruske mirovne vojske u donbaške republike zapravo je potvrđeno ono što već svi znaju – Rusija naoružava i kontrolira te separatiste. Za sada se radi o maloj kiši koja je pala iz ogromnog oblaka – moglo bi se reći i „tresla se brda, rodio se miš“. Možda se Putin sada nada da će svijet odahnuti i ograničiti se na prijetnje ili dalje samo na više-manje simbolične sankcije – zapravo, rat nije izbio. Da li je sve bilo samo dimna zavjesa ili ćemo biti svjedocima eskalaciji sukoba?

Nitko ne može predvidjeti što će se dogoditi kako u skoroj, tako i u dalekoj budućnosti. Situacija je vrlo dinamična, dok koraci koje će poduzeti svjetski lideri nisu u potpunosti predvidljivi. Ipak, umirujuće može biti da niti jednoj sili ne odgovara sukob razmjera koji će prijeći one lokalne. Nadajmo se da nije došao trenutak koji je Einstein zloslutno predviđao: „Neznam kojim će se oružjem voditi Treći svjetski rat, ali znam da će se Četvrti voditi kolcima i kamenjem.“

PREPORUČUJEMO U KATEGORIJI "GEOPOLITIKA":

Kolonizacija Afrike

Kolonizacija Afrike

Kolonizacija Afrike nastupila je 1884. godine nakon što su se europske sile susrele u Berlinu…

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.