Jan Sobieski – pobjeda pred Bečom, Jan Matejko

Jan III. Sobieski i pobjeda pred Bečom 1683. godine

geografske teme ostalo

U večernjim satima, tog 12. rujna 1683. godine, poljski kralj Jan III. Sobieski sjedio je u zarobljenom šatoru turskog vezira Kara Mustafe pod Bečom i nakon pobjede u bitci kojom je zapovijedao udruženom kršćanskom vojskom, a koja je trajala 12 sati i zauvijek zaustavila turska osvajanja u Europi, napisao dva pisma. Jedno papi Inocentu XI. – s riječima „Venimus, vidimus et Deus vicit” („Došli smo, vidjeli smo i Bog je pobijedio”).  Drugo pismo napisao je svojoj ženi, započinjući riječima: „Bog i naš Gospodin zauvijek blagoslovljeni, dali su pobjedu i slavu o kakvoj naša nacija nikad nije čula.”

Naslovna slika članka je slika Jana Matejka „ Jan Sobieski – pobjeda pred Bečom”. Ovu sliku uživo možete vidjeti u Vatikanskim muzejima. Nakon nekoliko skica, poljski slikar je uglavnom tijekom 1883. godine naslikao ovo veličanstveno djelo – ulje na platnu ogromnih dimenzija (458 × 894 cm). Slika je bila gotova na 200. obljetnicu pobjede nad Turcima u Beču. Slikaru je smetalo što je Austrija tog vremena pobjedu nad Turcima predstavljala izričito kao vlastitu, pa je odlučio na dan pobjede dvije stotine godina kasnije, 12. rujna 1883. godine, na vlastiti trošak, unajmiti izložbeni prostor u Beču i predstaviti bečanima svoje djelo. Ulaz je bio besplatan što je u to vrijeme bila apsolutna senzacija. Zahvaljujući ovom potezu brojni su mogli vidjeti sliku, i saznati istinu. Tri mjeseca kasnije, Matejko je zajedno s poljskim izaslanstvom otišao u Rim, gdje je sliku poklonio papi Leonu XIII.

Vratimo se unatrag do 12. rujna 1683. godine – dana kada su završena turska osvajanja koja su trajala četiri stoljeća. Bitka pod Bečom nije uništila Osmansko carstvo, ali je ono ubrzano počelo propadati i nikada više nije predstavljalo tako veliku opasnost kršćanskoj Europi kao tijekom prethodna četiri stoljeća.

Nije bilo sve tako jednostavno i očigledno. Osmanlijska vojska, koja je u srpnju 1683. stigla pod zidine Beča, brojala je oko 300.000 vojnika. Možda bi povijest krenula u drugom smjeru da turski vezir Kara Mustafa nije Beču nudio tradicionalne uvjete predaje i tako gubio vrijeme. Kada je turska ponuda odbijena, vezir se zadovoljio konvencionalnom opsadom, uvjeren da će branitelje tako baciti na koljena. Bila je to još jedna greška. Turci su u prvom tjednu rujna na nekoliko mjesta probili gradske zidine i bili spremni na konačni napad. Beč je tada branilo oko 20.000 hansburških vojnika. Car Leopold je s obitelji i ministrima već odavno bio u sigurnijem uzvodnom Passauu. Turci su vjerovali da će pad Habsburgovaca i njihovog središta uzrokovati domino efekt u Europi, pa je vezir Kara Mustafa izjavio: „Od Venecije ću učiniti svoju konjušnicu!”.

Kralj Jan III. Sobieski blagoslivlja poljsku vojsku pred napad na Turke u Beču 1683. (Juliusz Kossak, akvarel)

Pola godine prije obrane Beča, habsburski car Leopold I. potpisao je sporazum o međusobnoj pomoći s poljskim kraljem Janom III. Sobieskim. U slučaju napada Osmanskog carstva na Krakov ili Beč, vladar druge zemlje trebao je priskočiti u pomoć svom savezniku sa svom raspoloživom silom. Kada su vijesti o opsadi Beče stigle na poljski dvor, kralj Jan III. Sobieski krenuo je u izvršenje sporazuma. Oko 25.000 konjanika prešli su tijekom 8 dana 400 kilometara i 12. rujna 1683. stigli pred Beč. Sobieski je doznao da su se habsburškoj vojsci već pridružile pristojbe iz Saske i Bavarske te 30 drugih njemačkih država. Dok je Sobieski odgovorio na Leopoldov poziv, druge vođe došli su na zahtjev i već pripremljen novac pape Inocenta XI.

Sobieski je preuzeo zapovjedništvo nad združenom kršćanskom vojskom koja je sada ukupno brojala oko 76.000 vojnika. Rasporedio ih je po visoravnima Kahlenberga iznad prijestolnice u opsadi. Dok su 12. rujna Turci provodili posljednje pripreme za konačni napad, saveznici su iznenadno napali.

Turci su izgubili oko 10.000 vojnika, a preživjeli su se bezglavo rabježali. Kara Mustafa je uspio pobjeći, ali njegov harem, njegovi kršćanski robovi i sluge nisu. Svi su bili ubijeni na vezirov nalog. Nakon opsade, bečanima je bilo potrebno tjedan dana da očiste smeće koje su Turci ostavili u svom taboru. Pronašli su tamo oko 25.000 šatora, 50.000 teretnih kola (i kavu!). Kada se vratio u Beograd, vezir Kara Mustafa je ceremonijalno zadavljen po naredbi njegovog nezadovoljnog vladara sultana Mehmeta IV. Sultan također nije dugo poživio – postao je žrtvom dvorske urote te je svrgnut s vlasti i ubijen.

U međuvremenu, Sobieski je porazio preostale turske snage i oslobodio sjeverozapadnu Mađarsku, ali Leopold mu nije dozvolio daljnja djelovanja prema Balkanu. Taj zadatak dobio je princ Eugen Savojski, koji je otišao u legendu oslobodivši preostali dio Mađarske i u konačnici natjerao Turke na sporazum u Srijemskim Karlovcima 1699. godine.

Pobjeda pod Bečom poljskom kralju Janu III. Sobieskom je donijela slavu, ali ne i zahvalnost. Kada nije dobio Leopoldovu potporu za nastavak protjerivanja Turaka, povukao se u Poljsku, gdje će umrijeti slomljen i propalih iluzija.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.