Unatrag 15 godina, svake godine u Čile pristignu deseci tisuća tona odjeće koja se nije uspjela prodati. Prošle godine pristiglo je 59.000 tona.
Radi se o odjeći proizvedenoj u Kini i Bangladešu, a koja je ponuđena uglavnom kupcima u trgovinama SAD-a i Europe, uključujući i second hand trgovine. Odjeća koja se ne proda šalje se u čileansku luku Iquique kako bi se preprodala u druge zemlje Latinske Amerike. Ono što se ne uspije preprodati, gotovo 40.000 tona godišnje, završava na „pustinjskom deponiju“ u regiji Alto Hospicio na sjeveru Čilea. Trenutno ovo odlagalište tekstilnog otpada zauzima površinu od oko 300 hektara (gotovo polovicu Zagreba), i u stalnom je porastu.
U cijeloj pustinjskoj regiji Atakama živi oko 300.000 uglavnom siromašnih stanovnika. Oni na odlagalištima pretraže odjevene predmete koje im trebaju ili za koje vjeruju da ih mogu prodati. To je ipak neznačajno u odnosu na „planine odjeće“ koje ostaju.
Takve „planine odjeće“, gdje god da se nalaze, a osim ove u Čileu poznate su i u Indiji i Gani, zagađuju zrak i podzemne vode. U Atakami relativno dosta kiše padne svakih nekoliko godina. Kada se to dogodi u regiji Alto Hospicio gdje je odlagalište odjeće, pustinja se pretvori u plavo-ljubičasto more boja nastalo zbog ispiranja tisuća pari hlača, majica, džempera, rukavica,… Odjeća nije biorazgradiva i sadrži mnoštvo kemikalija. Najčešće je potrebno i do dvjesto godina da se materijali od kojih je napravljena razgrade.
Procjenjuje se da ljudi svake godine stvore 92 milijuna tona tekstilnog otpada. Globalna industrija odjeće je u stalnom porastu, a samo između 2000. i 2014. godine se udvostručila. Računa se da je industrija odjeće odgovorna za 20% sve izgubljene vode na svijetu.
