benzinska stanica

Energetska kriza je ozbiljnija, nego to mislimo

geografske teme geopolitika

Dogodilo se poklapljanje nekoliko naizgled ne spojivih događaja. No, oni su itekako spojivi u našem globaliziranom svijetu.

O jednom događaju – pandemiji COVID-19, suvišno je pisati. Za ovu temu je važno da je ta pandemija usporila sva gospodarstva svijeta. Pad je bio toliko velik da nešto slično svijet nije doživio otkada čovječanstvo prati rastove i padove svojih gospodarstava. Za temu je važno i to da su, prvenstveno zahvaljujući državnim potporama, brojna gospodarstva nedavno brzo stala na puno čvršće noge – čim se pandemija djelomično primirila, tj. Zemljani se počeli masovni cijepiti protiv virusa koji ju je izazvao.

Drugi važan događaj za razumijevanje novonastale energetske krize je sve veća osvješćenost globalnog stanovništva povezana uz nezaustavljive klimatske promjene. Sukladno tome, vodstva država – vjerojatno više zbog budućih glasova birača, a manje zbog dobra planeti Zemlji, sve učestalije donose odluke koje ubrzavaju procese smanjivanja čovjekova štetnog utjecaja na klimatske promjene. Ovdje prednjače razvijenije zemlje, napose Europska unija, čija najnovija strategija razvoja Zeleni plan daje jasne ciljeve, ali i planove djelovanja svojim članicama kako ih postići relativno brzo.

vjetroelektrane

Europska ovisnost o ruskom plinu

Za vlastitu potrošnju Europskoj uniji je također potrebna energija koja se uvozi iz trećih zemalja. U 2019. godini glavni uvozni energent bili su naftni derivati (uključujući sirovu naftu, koja je glavna komponenta), koji čine gotovo dvije trećine uvoza energije u EU. Naftne derivate slijede plin (27%) i kruta fosilna goriva (6%). Rusija je glavni opskrbljivač Europske unije za sva tri energenta.

Što se plina tiče, gotovo tri četvrtine uvoza prirodnog plina u EU dolazi iz svega četiri zemlje: Rusije (41%), Norveške (16%), Alžira (8%) i Katara (5%). Sam službeni Bruxelles definira da je stabilnost opskrbe energijom ugrožena onda kada se veliki dio uvoza koncentrira na relativno mali broj vanjskih partnera. Zar upravo to nije slučaj s prirodnim plinom (pa i ostalim energentima) u Europskoj uniji?

uvoz prirodnog plina u EU 2019. godine

Navedene podatke povezujemo sa činjenicom da je početkom rujna ove godine, točnije 10.9. u jutarnjim satima, ruski Gazprom objavio da je izgradnja plinovoda „Sjeverni tok 2” u potpunosti završena. Prve isporuke plina iz Rusije za Njemačku očekivale su se već početkom listopada ove godine. Cijevi su postavljene na dno Baltičkog mora u dužini od 1.222 km, obilazeći moguće prepreke, plaćanje tranzita kroz zemlje (Ukrajinu). Na izgradnju „Sjevernog toka 2” uloženo je 11 milijardi dolara.

Izgradnja ovog plinovoda već nekoliko godina vuče za sobom niz geopolitičkih pitanja i diplomatskih sukoba. Najdeblji kraj izvlači Ukrajina, kojoj se Njemačka obavezala jednokratnu kompenzaciju u iznosu od 175 milijuna dolara. Ukrajina će izgubiti ogromna financijska sredstva koja dobija iz naslova tranzita plina preko njezinog teritorija. Projektom nisu zadovoljne niti određene zemlje srednje i istočne Europe (prvenstveno Litva i Poljska). Američka vlada je kritizirala izgradnju, tvrdeći da će Europa zbog novog plinovoda postati pretjerano ovisna o Rusiji u opskrbi energijom. To je dovelo do napetosti SAD-a s Europom, osobito s Njemačkom. Stvari su u srpnju ove godine izgladili šefovi Biden i Merkel. Naravno, Amerikanci su se nadali, blokirajući “Sjeverni tok 2”, da će ući na europskog tržište sa svojim plinom, koji bi za EU bio znatno skuplji, od onog ruskog. Trenutno, o ruskom plinu ovisi gotovo cijela zapadna Europa. Dovoljno govori podatak da su uz nositelja projekta Gazproma, u projekt uključeni i zapadni partneri: tvrtke Uniper, Wintershall, Engie, OMV, Shell itd.

plinovod

No, Ukrajina sprema još jednu tužbu Bruxellesu. Ovaj put protiv Mađarske. Naime, krajem rujna ove godine, ruski Gazprom je stavio točku na i prestanku svoje ovisnosti o Ukrajini pri prodaji plina Europi (iako tvrdi da će se i dalje koristiti tranzitom kroz Ukrajinu, sada po tržišnim cijenama). Naime, krajem rujna je profunkcionirao tzv. Turski ili Južni tok, kojim se od tada ruski plin isporučuje i Mađarskoj, umjesto plinovodima preko Ukrajine. Južni tok obuhvaća plinovodni sustav koji prolazi teritorijem Turske, Bugarske, Srbije, Mađarske i Austrije, a uz spomenute zemlje ovaj plinovod trenutno opskrbljuje ruskim plinom i Grčku, Sjevernu Makedoniju, Rumunjsku te Republiku Srpsku u Bosni i Hercegovini.

Usprkos započetoj energetskoj tranziciji u Europi, koja nalaže postupno smanjenje uporabe fosilnih goriva, dakle i plina, potrebe Europe za tim energentom su sve veće. Rusija ima dovoljno plina. Rusija želi trgovati s Europom – štoviše, mogla bi još znatnije povećati cijenu plina, ali to još uvijek ne čini.

Ovdje treba razumjeti dvije stvari. Prvo, ruski Gazprom nije tržišno poduzeće. Drugo, ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu se uopće ne sviđa europski Zeleni plan, tj. brzi prijelaz na obnovljive izvore energije. Prvo je jasno – ruski energetski gigant je u stvari geopolitičko oružje Rusije, jer da je drugačije, već bi iskoristio stanje na tržištu i zgrnuo milijarde. O drugom moramo malo podrobnije.

Pogled na Lakhta Centar u Sankt Peterburgu – novo sjedište Gazproma (od kolovoza 2021. godine)

Nedavno je Putin izjavio kako je rast cijene plina u Europi „posljedica kratkovidne politike EU”. Da skratimo, ruskom rukovodstvu se ne sviđa ideja Europe o tako brzom prelasku na obnovljive izvore energije, kao ni konkretizacija toga isplanirana u Zelenom planu. Očekivali su to puno kasnije, te su sada Rusi u strahu da bi puno prije mogli izgubiti izvore zarade od fosilnih izvora energije koje prodaju Europi. Na snazi je tihi ultimatum Rusije Europi: ili ćete se smrzavati, ili ćete ponovno razmotriti svoje zelene strategije. Sve je započelo još ljetos, kada Gazprom nije punio svoja skladišta plinom u EU. Cilj je bio natjerati Europu da brzo i lako pusti novi plinovod Sjeverni tok 2 u funkciju. Osim spomenutih problema koje je Europa, konkretnije Njemačka, imala sa SAD-om oko ovog plinovoda, Rusi su znali da trebaju posebno odobrenje EU za taj plinovod, obzirom da nije u skladu s pravilima energetskog tržišta. No, Rusi se drže toga da ukoliko Europa želi veću isporuku plina, onda mora pokazati dobru volju sa Sjevernim tokom 2.

Tako da stoji činjenica, koji mnogi ne žele priznati, da po pitanju energenata, a osobito plina, Rusija drži Europu u šaci. Zatvaranje ventila Gazproma prema Europi, značilo bi veliko povećanje cijena apsolutno svega i dugu hladnu zimu u većini europskih kućanstava. Europa čeka zimu na opasno malim rezervama. Ili će se dogovoriti s Rusijom, ili će ga nabavljati po astronomskim cijenama, ili će prijeći na druge neobnovljive izvore – ugljen i naftu, što bi bio apsolutni poraz Zelenog plana, što Putin vjerojatno tiho priželjkuje. Cijenu ovih geopolitičkih igri će u svakom slučaju platiti krajnji potrošači – mi.

Vladimir Putin, predsjednik Ruske Federacije
Vladimir Putin, predsjednik Ruske Federacije

Europa trenutno nema alternative

Možda je Putin i u pravu kada kaže da je europska politika kratkovidna. S jedne strane znamo da smo energetski ovisni o Rusiji, a s druge strane uvodimo Rusiji sankcije te se neprijateljski ponašamo prema njoj. I sve to pri punoj svijesti o tome kakav je sustav vlasti u Rusiji, koji je u svakom trenutku spreman otkloniti sve ekonomske parametre i donijeti čisto političku odluku, koja u ovakvoj ovisnosti mogu biti pogubne za Europu.

No, Putinova izjava bila je u kontekstu europske zelene politike. I tu je možda u pravu. Nemoguće je preko noći prijeći na obnovljive izvore energije. Iako europske države užurbano rade na tranziciji s neobnovljivih na obnovljive izvore energije, često kaotično donose odluke dobro prihvaćene u službenom Bruxellesu, ali apsolutno nepovoljne za njih same. Nemoguće je samo gasiti prljave izvore energije, a da ne postoji za njih zamjena. Hidroelektrane, vjetroelektrane, solarne elektrane, elektrane pokretane na biomasu i sl., još uvijek nemaju kapaciteta zamijeniti neobnovljive izvore. Specifika Europe je i zatvaranje nuklearnih elektrana – manje zbog katastrofe u japanskoj Fukoshimi, a više zbog njihove dotrajalosti pa se stari reaktori moraju ugasiti, dok novi nisu spremni. Nedavno smo se ovdje pitali: A možda ipak nuklearna energija?

Kada obnovljivi izvori nisu dostatni, možda su uistinu nuklearna energija, koja uopće ne ispušta C0₂, u kombinaciji s prirodnim plinom, koji ispušta otprilike upola manje C0₂ od ugljena, najbolje rješenje. 

nuklearna elektrana

Što se događa u Kini?

Malo se u našim medijima spominje u kako velikoj energetskoj krizi se nalazi Kina. Nepravedno, jer ne samo da se radi o državi u kojoj živi oko 17% populacije Zemlje, nego se radi i o najvećem svjetskom izvozniku te drugom gospodarstvu svijeta. Ukratko, događaji u Kini utječu na cijeli svijet. A trenutno milijuni Kineza doživljavaju redukcije struje, mnoga poduzeća skratila su broj radnih sati, pa tako i tvornice. Kao posljedica, smanjena je produkcija i destabilizirani su brojni lanci opskrbe, koji sežu do svih krajeva svijeta. Isporuka gotovih proizvoda iz Kine, ali i brojnih dijelova potrebnih proizvođačima izvan Kine, je u velikoj opasnosti zbog novonastale situacije. Zbog postojećih zaliha proizvoda na skladištima, što u Kini, što u Europi, ovaj manjak kineskih proizvoda još ne osjećamo. No, ukoliko energetska kriza u Kini potraje, možemo kao posljedicu očekivati smanjen izbor i povećanu cijenu ovogodišnjih božićnih darova. Vjerojatno je i povećanje cijene hrane, obzirom da je energetska kriza Kinu pogodila u vrijeme sezone žetve, koju je otežala i time smanjila prinose najvećem svjetskom poljoprivrednom proizvođaču.

dalekovod

Problem je nastao u Kini zato što kineska industrija nadalje ovisi o ugljenu – 70% električne energije u Kini dolazi iz elektrana koje pokreće ugljen. Dok je cijena ugljena na kineskom tržištu porasla zbog toga što je građevinarstvo i teška industrija u oporavku od pandemije povećala svoju potražnju za ugljenom za 11%, cijena struje, koju u Kini regulira vlada – ostala je ista. Naime, kineska vlada nije željela povisiti cijenu struje, kako ne bi došlo do inflacije. Istovremeno su blokirali daljnje povećanje cijene ugljena, ali on je već poskupio. Kako je situacija postala nepovoljna za vodstva elektrana, koje nisu željele biti na gubitku – one su počele prijavljivati kvarove ili nisu nabavljale ugljen. Istovremeno, rudnici nisu na vrijeme povećali proizvodnju ne očekujući takav porast potražnje, pa elektrane već duże vrijeme nemaju dovoljno ugljena kako bi proizvele potrebne količine energije.

ugljenokop

Što se događa na tržištu nafte?

Izbijanje pandemije COVID-19 2020. godine je svim većim gospodarstvima signalizirala da tonu u duboku recesiju. Svijet je isprva stao, a cijene su pale – osobito one nafte i plina. Banke su tada drastično smanjila svoja ulaganja u neobnovljive izvore energije, u koje ionako već dugi niz godina sve manje i manje ulažu. Logično, jer povrati njihovih uloga su bili sve slabiji i slabiji, a COVID-19 ih je dokrajčio.

Ipak, kako su gospodarstva brže od očekivanog izlazila iz svojih problema, povećala se potražnja za energijom. No, proizvodnja energije je bila usporena, tj. ubrzanje dobivanja sirovina za proizvodnju energije nikako ne može pratiti ubrzanje potrebe tržišta za tom energijom. Ta nastala praznina je toliko velika da ne može biti zakrpana obnovljivim izvorima energije.

Zbog klimatskih promjena i svog većeg prelaska na obnovljive izvore, ali i zbog smanjenja troškova uslijed pandemije, američki i europski energetski divovi poput BP-a, Royal Dutch Shella, Exxon Mobile-a i Chevrona u načelu smanjuju svoju proizvodnju nafte (i prirodnog plina). Tu situaciju koriste i svoju proizvodnju povećavaju ona ne-američka i ne-europska energetska poduzeća, smještena na Bliskom istoku, u Africi i u Latinskoj Americi, a koja su najčešće u državnom vlasništvu tamošnjih zemalja. Ukoliko se ovakav trend nastavi, SAD bi nakon dugo vremena mogao prijeći iz pozicije velikog svjetskog izvoznika nafte, naftnih derivata i plina, u poziciju ovisnika o OPEC-u (Organizaciji zemalja izvoznica nafte), ali i o raznim autoritarnim vođama i nestabilnim zemljama. No, Amerika svjesno pozdravlja ovaj smjer. Američki predsjednik Biden čak potiče zemlje OPEC-a i njihove saveznike da povećaju proizvodnju, a kako bi se zadržao rast cijena nafte i benzina. Radi se o američkom licemjerju – spoju dva suprostavljena prioriteta: globalnog lobiranja SAD-a o odustajanju od fosilnih goriva i zaštiti američkih potrošača od skokova cijene energije.

naftno polje

I opet dolazimo do situacije da zbog sve jačeg usmjerenja prema obnovljivim izvorima energije, dolazi do pada uloga u industriju fosilnih goriva. U zapadnim zemljama se industrija neobnovljivih izvora energije pribojava da će cijene nafte i derivata ponovo pasti, te da ulagači neće biti spremni financirati njihovo poslovanje. Stoga i oni sami sve rijeđe ulažu, nerijetko prodaju svoja naftna i plinska polja te se (nerado) okreću ulozima u obnovljivu energiju. Ustvari, otvaraju priliku manjim igračima s Bliskog istoka, iz Afrike i Latinske Amerike, koji su pod manjim pritiskom javnosti da smanje emisije, a državama u čijem su vlasništvu dobro dolazi povećana proizvodnja, kako bi mogli otplatiti dugove, financirati vladine programe, otvoriti radna mjesta itd. Dobar primjer je saudijski Saudi Aramco, vodeći svjetski proizvođač nafte, koji je najavio do 2030.-ih povećanje proizvodnje za najmanje milijun barela dnevno (na 13 milijuna). Također su već ove godine povećali svoja ulaganja u istraživanje i proizvodnju za 8 milijardi američkih dolara (na 35 milijardi). Irak, drugi najveći proizvođač OPEC-a nakon Saudijske Arabije, posljednjih je godina uložio velika sredstva za povećanje proizvodnje nafte, sa ciljem da se proizvodnja podigne na 8 milijuna barela dnevno do 2027. godine (sa sadašnjih 5 milijuna).

platforma

Planove za povećanjem proizvodnje već su predstavile i državna naftna poduzeća u Kuvajtu, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Iraku, Libiji, Argentini, Kolumbiji i Brazilu. Pretpostavka je da će im se pridružiti i više zemalja proizvođača ukoliko se dodatno povećaju cijiene nafte i prirodnog plina. Ukoliko stvari krenu u ovom smjeru, Europa i SAD će postati i više osjetljivi na politička previranja u zemljama proizvođačima, kao i na hirove njihovih vladara. Neki novi rat tu nije isključen.

Pitanje je da li će Europa i SAD ostati pri svojim zelenim stavovima, odnosno u kojoj mjeri. Vjerojatno neće, što je već vidljivo iz ovotjednih odluka SAD-a, Norveške i Rusije, kojima one namjeravaju dramatično povećati proizvodnju nafte, plina i ugljena u sljedećim desetljećima. Naravno, to potkopava obećanja o smanjenju emisija u skladu s Pariškim sporazumom. U utorak, 19. listopada, UN je objavio izvješće prema kojem do 2030. godine svjetske nacije planiraju proizvoditi 240 posto više ugljena, 57 posto više nafte i 71 posto više prirodnog plina nego što bi bilo potrebno za ograničavanje zagrijavanja na 1,5 stupnjeva Celzijusa. I sve se to događa pred velikim klimatskim skupom u Glasgowu, koji će se održati krajem ovog mjeseca, a čija glavna tema će biti smanjenje emisija koje utječu na globalno zagrijavanje. Radi li se onda o ozbiljnom skupu, ili samo ponovnoj dobroj zabavi svjetskih čelnika s koje će u medije otići niz floskula o tome kako moramo svi raditi sve što je u našoj moći da zaustavimo klimatske promjene?

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *