Holokaust.

Staljin je navodno jednom prilikom Winstonu Churchillu rekao: „Smrt jednog čovjeka je tragedija, smrt milijuna – statistika“. Nažalost, upravo tako doživljavamo ljudske živote izgubljene tijekom holokausta. Kada bismo mogli predstaviti priče o ljudima koji su smrtno nastradali za holokausta – samo po jednu stranicu za svaku osobu – ispisali bismo šest milijuna stranica! Ako debelom knjigom smatramo onu koja ima 500 stranica, tako uređeno djelo o žrtvama holokausta imalo bi 12.000 debelih tomova! Trebala bi nam polica dugačka oko 600 metara da te tomove posložimo jedan do drugog, i to bez razmaka.

Iako bi se i danas, osam desetljeća nakon holokausta, mogle bez problema naći crtice dovoljne da ispune jednu stranicu o gotovo svakom nevinom čovjeku koji je izgubio život u tom ludilu, sumnjamo da bi se pronašao izdavač, a kamoli kupac. Ostaje nam žalostan ogroman broj – statistika. Vjeruje se da se među šest milijuna žrtava holokausta nalazi i oko milijun i pol djece. Nacisti djecu nisu bitno razlikovali od odraslih. I ona su zatvarana u logore smrti, patila od gladi i hladnoće, korištena kao radnici, na isti način kažnjavana, korištena u eksperimentima nacističkih liječnika i na kraju krajeva – ubijana. U Auschwitzu su već dvogodišnjake odvajali od roditelja u barake koje se nisu razlikovale od onih za odrasle. Obroci su bili također isti. Cilj univerzalan: smrt.

Dan 27. siječnja, kada je Crvena armija 1945. godine oslobodila zarobljenike iz koncentracijskog logora Auschwitz kod mjesta Oświęcim u današnjoj južnoj Poljskoj, UN je proglasio Međunarodnim danom sjećanja na holokaust – u čast stradalima u nacističkim logorima.

U logoru Auschwitz je od 1940. godine kada je otvoren ubijeno više od milijun ljudi, od čega su 90% bili Židovi. Sudbina milijuna ubijeniih Židova bila je jedinstvena u povijesti jer su oni bili žrtve pokušaja jedne moderne države da svim raspoloživim sredstvima uništi neku posebnu skupinu ljudi.

Nacisti su neposredno pred dolazak Crvene armije i napuštanje logora Auschwitz uništili plinske komore u kojima su gušili nevine i krematorij u kojem su spaljivali njihova trupla. U konačnici, Crvena armija je tog dana u logoru zatekla svega oko 7.500 preživjelih zatvorenika – preslabih za tzv. Marševe smrti na koje su nacisti natjerali preostalih 56.000 ljudi. Ovi marševi imali su nekoliko geografskih odredišta (Loslau, Milęcice, Bergen-Belsen, Mauthausen-Gusen), a u stvari je odredište bilo jedno – smrt. Cilj „Marševa smrti” bio je da ih što veći broj ljudi ne preživi. Vjeruje se da oko jedne trećine zarobljenika Auschwitza nije preživjelo ove marševe – umrli su od mraza, neishranjenosti, marša, transporta, pogubljenja i brutalnosti nacista putem.

Pokolj od ukupno oko 6 milijuna Židova tijekom Drugog svjetskog rata nazivamo holokaustom. Radi ostvarenja svoje ideje o čistoj rasi nacije, Adolf Hitler je započeo sustavno istrebljenje židovskog stanovništva, najprije u Njemačkoj, a onda i širom Europe. Nacistička politika „čiste rase“ uključivala je eliminaciju svih ljudi koji nisu udovoljavali viziji rasne čistoće: nesposobne, homoseksualce, rasno nečiste (crnce), Rome i osobito Židove. Sve je počelo oduzimanjem građanskih prava Židovima 1935. godine tzv. „Nürnberškim rasnim zakonima“ i obračunom s političkim neistomišljenicima, a nastavilo se smišljenom propagandom protiv Židova.

Slijedila je „Kristalna noć“ (njem. Kristalnacht) u noći 9. na 10. studeni 1938. godine, kojom je zapravo započeo opći pogrom Židova u nacističkoj Njemačkoj i Austriji te otvaranje koncentracijskih logora. Nakon osvajanja Poljske 1939. i zemalja zapadne Europe nešto kasnije, pod vlast nacista došao je još veći broj Židova, pa su logori i osnovana geta u brojnim gradovima postali preskučeni. Stoga je Hitler u srpnju 1941. potpisao tzv. „konačno rješenje židovskog pitanja“, nakon čega je tadašnja Njemačka krenula u istrebljenje. Logori su ubrzo opremljeni plinskim komorama, zatvorenici su mučeni do smrti.

U Hrvatskoj Židovi danas predstavljaju zasebnu nacionalnu i vjersku skupinu. Na područje današnje Hrvatske su najvjerojatnije došli s Rimljanima i to na područje Salone, današnjeg Solina. Kroz povijest su na našim prostorima bili i dobrodošli i tjerani u geta, a punu zakonsku ravnopravnost doživljavaju tek 1873. godine odlukom Hrvatskog sabora. Unatoč tome, kroz cijelu povijest, hrvatski Židovi su dali doprinos razvoju hrvatskog gospodarstva i građanstva, kao i hrvatskoj znanosti i kulturi. Najteže razdoblje za Židove u Hrvatskoj je također bilo vrijeme Drugog svjetskog rata – razdoblje marionetske Nezavisne Države Hrvatske.

Od oko 25.000 Židova na području Hrvatske 1941. godine, u ratu i u logorima pobijeno ih je oko 21.000. Holokaust je preživjelo samo oko 4.000 Židova u Hrvatskoj, od kojih su mnogi otišli živjeti u Izrael nakon njegovog osnivanja 1948. godine.

Prema popisu stanovništva iz 2011., u Hrvatskoj je živjelo 509 Židova po nacionalnosti, odnosno 536 po religijskoj pripadnosti. Novi Popis ukazuje na to da u Hrvatskoj živi 410 pripadnika židovske nacionalne manjine, najviše na području Grada Zagreba, Splitsko-dalmatinske i Primorsko–goranske županije. Unatoč popisima, židovske zajednice procjenjuju da u Hrvatskoj živi oko 2.000 Židova.

Kako je sve manje osoba koje su preživjele Auschwitz i druge nacističke logore, sve je više onih koji negiraju holokaust na bilo koji način. Od davnina znamo da se povijest često vrti u krug – iznimno je važno poznavati uzroke i posljedice važnih događaja u prošlosti, a kako bi se unaprijed spriječili modeli ponašanja (pojedinaca na vlasti, skupina ljudi, cijelih naroda), a koji vode u katastrofu čovječanstva.