Na najčešće korištenim kartografskim projekcijama, Antarktiku smještenu na samom dnu karte gotovo da i ne zamjećujemo. Tim više što se radi o jedinom ljudima nenaseljenom kontinentu na Zemlji i nepreglednom bijelom prostranstvu koje nas asocira na hladnoću, nepristupačnost negostoljubivost ili opasnost. S duge strane, Antarktika golica ljudsku maštu od davnih vremena – kada nisu niti znali da postoji.
Prvi ju je spomenuo još Aristotel u svojoj knjizi Meteorologija oko 350 god.pr.n.e. Grci su joj nadjenuli i ime – dobila ga je po romaniziranoj verziji grčke riječi ἀνταρκτική (antarktiké), koja označava onu „nasuprot Arktiku“ ili „nasuprot sjeveru“. Grci nisu niti Arktik poznavali, ali su teoretizirali. Prošlo je više od 2.000 godina dok prvi istraživači nisu doplovili do Antarktike i otkrili ga. Bilo je to 1820. godine, a još je potrajalo gotovo cijelo stoljeće, dok norveški istraživač Roald Amundsen nije postavio prvu zastavu na Južnom polu.
Sa svojih 14.200.000 km² površine (ekvivalent 250 površina Hrvatske ili površina oko 30% veća od površine Europe), Antarktika predstavlja velikog diva na samom jugu Zemlje. Malo o njemu znamo. Uvjeti na Antartici uistinu su vrlo surovi. Uslijed otklona Zemlje i njezinog kruženja oko Sunca, Antarktiku Sunce obasipa s puno manjom energijom, nego ostatak Zemlje (izuzevši Arktik). Stoga i na Antartici, kao i na Arktiku, postoje samo dva godišnja doba: ljeto i zima.
Temperature su izrazito neprivlačne tamo: prosječna godišnja temperatura na Antartici se koleba između 10°C u obalnim područjima do -60°C u unutrašnjosti. Čak i kad je ljeto, u višim dijelovima unutrašnjosti ovog kontinenta termometri ne pokazuju temperature više od -30°C. Zimi na tim područjima temperatura pada i ispod 80°C. U konačnici, Antarktik je najhladniji kontinent na Zemlji. Na njemu je izmjerena i najniža ikad izmjerena temperatura na Zemlji: -89,2°C (istraživačka postaja Vostok, 21. srpnja 1983. godine).
Antarktik je zapravo ledena pustinja – najsuši kontinent na Zemlji. Dok na obalnom području ponekad i padnu kiše, ostale oborine su u obliku snijega i ledenih kristala. Godišnje oborine u unutrašnjosti iznose svega 50 mm (npr. u Zagrebu je njihov iznos 2020. godine iznosio 950 mm – 19 puta više). Ovaj kontinent je gotovo u cjelosti prekriven ledom (98%), koji je prosječno debel oko 2 km. Pretpostavlja se da se oko 90% leda na Zemlji nalazi na Antarktici. Povezano s tim, oko 90% izvora pitke vode na Zemlji otpada na Antarktiku.
Reljefno gledajući, Antarktika je daleko od kontinenta na kojem prevladavaju nizine. Najviši vrh Antrarktike visok je 4.892 m (Vinson), a nalazi se u planinama Ellsworth. Antarktik sadrži mnoge druge planine, kako na glavnom kontinentu, tako i na okolnim otocima. Planina Erebus na otoku Ross najjužniji je aktivni vulkan na svijetu. Još jedan dobro poznati vulkan nalazi se na otoku Deception. On je poznat po divovskoj erupciji 1970. godine. Na Antarktici se nalazi više od 70 jezera koja se nalaze ispod ledenog pokrivača. Jezero Vostok, otkriveno ispod ruske stanice Vostok 1996. godine, najveće je od ovih subglacijalnih jezera.
No, Antrarktika nkome ne pripada. Ona je meridijanima podijeljena na sektore. Ti sektori pripadaju Argentini, Australiji, Čileu, Francuskoj, Norveškoj, Novomu Zelandu i Velikoj Britaniji. Naime, Sporazumom u Washingtonu 1959. godine zaključeno je da se Antarktika može iskorištavati samo u miroljubive svrhe, pa je sporazumom zabranjeno uspostavljanje vojnih baza, eksperimentiranje oružjem ili skladištnje radio-aktivnih tvari.
Ne tako davno opće mišljenje, prema kojem je Antarktika otporna na klimatske promjene, nema nikakvih pokrića, pokazuju znanstvena istraživanja. Štoviše, istraživanja su dokazala da se ledeni pokrivač Antarktike otapa ravno šest puta brže nego što se otapao 1970-ih. Postoje znanstveni proračuni prema kojima bi svjetski oceani porasli za 57,2 metra, ukoliko bi se Antarktika otopila u cjelosti.
Kada na južnu polutku dođe ljeto, na Antarktici živi nekoliko tisuća ljudi – oko pet. To nisu stalni stanovnici, nego osobe zaposlene u istraživačkim stanicama, ali i nemali broj turista. Zimi ostaje svega nekoliko stotina znanstvenika.
Kao što je navedeno prije, Južni pol na Antarktici prvi put je „osvojen” od strane norveškog istraživača Roalda Amundsena 1911. godine. Isprva, njegov cilj bio je prvi osvojiti Sjeverni pol. Ali kako su već dvojica jedan drugom osporavali prvenstvo osvajanja Sjevernog pola, Amundsen nije želio biti jedan od prvih, pa je u tajnosti, umjesto na Sjeverni pol, svoju ekspediciju 1910. godine usmjerio prema Južnom polu. No, tu je također postojala žestoka konkurencija: prema Južnom polu je istovremeno jurio Britanac Robert Scott. Dok je Scott izabrao već djelomično istraženu trasu od obale prema Južnom polu, Amundsen je krenuo 111 km kraćim putem, ali preko Transantarktičkih brda, Amundsenov brod je pristao na Antarktik 14. siječnja 1911., da bi sa još četvoricom ljudi na skijama stigao na Južni pol 14. prosinca – nakon punih 11 mjeseci, iz drugog pokušaja.
Zastavu i šator Norvežana Scott je pronašao ondje mjesec dana kasnije. Amundsen se nalazio u SAD-u kada ga je zatekla vijest da je Robert Scott na povratku s Južnog pola umro od gladi zajedno sa svojom pratnjom. Jednom je novinaru rekao: „Odrekao bih se i slave i novca da sam mogao spasiti Scotta od tako strašne smrti”.
Petnaest godina kasnije, zajedno sa talijanskim istraživačem Umbertom Nobile, Roald Amundsen osvaja i na Sjeverni pol. Tim činom, Amundson je postao prvom osobom koja je bila na oba Zemljina pola. Iako su se kasnije razišli zbog svjetonazora (Nobile je podržavao fašizam), kada je čuo da je Nobile nastradao sa svojom posadom tijekom preletanja Sjevernog pola cepelinom Italia,Amundsen odlazi u spasilačku misiju. U toj misji, Amundsenov zrakoplov je pao u blizini otoka Björnöna. Zrakoplov nije nikada pronađen, a izgubio se i svaki trag velikom Roaldu Amundsenu. Nobile je kasnije pronađen i spašen od jedne druge ekspedicije.
Danas, Američka istraživačka polarna stanica osnovana na Južnom polu 1956. nazvana je Amundsen-Scottovom stanicom. Osim toga more zapadno od Antartičkog poluotoka dobilo je ime Amundsenovo more. Krater na Mjesecu i jedan od dva minijaturna robota koja su ulazila u NASA-in program Deep Space 2 nose Amundsenovo ime kao i muzej u gradu Fredrikstadu, u kojem je rođen.
