Kada bi prostor oko nas mogao pričati, zasigurno bismo čuli puno zanimljivih priča. Vozeći se državnom cestom broj 1 između Korenice i Udbine, s lijeve strane se uzdiže masiv Ličke Plješevice, a s desne se prostire Krbavsko polje – po površini treće najveće polje u kršu u Hrvatskoj (iza Ličkog i Gackog polja), ujedno i najviše veće polje u kršu u Hrvatskoj (smješteno na 650 m nad morem). Zanimljivo je da tim poljem, dugačkim oko 30, a širokim oko 7 kilometara, teče ponornica Krbava, koja sezonski plavi ovo polje u kršu, zbog čega ono nema većih ratarskih mogućnosti (osim ispaše stoke).
O Krbavskom polju i bitci koja se tamo odigrala smo učili u školi. S vremenom smo to zaboravili pa je vrijeme da osvježimo pamćenje i saznamo još koju zanimljivost. Ono je definitivno jedno od tih prostora koje bi moglo pričati i pričati čemu je sve svjedočilo… Kada ste u prolazu, svakako svratite na vidikovac na Krbavsko polje u Udbini. I pročitajte tekst koji slijedi.
Dana 9. rujna daleke 1493. godine započela šestosatna Krbavska bitka – posljednji pokušaj hrvatskog i bosanskog plemstva da samostalno, bez pomoći ugarskog ili nekog drugog stranog vladara, zaustavi osvajanja Osmanlija na području Hrvatske, odnosno zaustavi njhove prodore prema Srednjoj Europi.
Krbavska bitka bio je nepromišljeni krvavi poraz koji se smatra za jedan od najvećih neuspjeha hrvatske vojske u povijesti. Osim što je izgubljen veliki dio ljudstva (što je bio tek početak iseljavanja – demografskog osiromašenja tog dijela Hrvatske), došlo je do većeg naseljavanja obalnih gradova i zapadnih hrvatskih područja te do promjene strukture stanovništva u Lici koju su naselili stanovnici iz unutrašnjosti tadašnjeg Osmanskog carstva. Dodatno, hrvatsko plemstvo je nakon Krbavske bitke postalo vrlo slabo i osiromašeno, nesposobno pružiti daljnji jači otpor, a Osmanlijama se otvorio prostor za daljnja napredovanja preko Like prema Europi. Ovaj poraz Hrvata odjeknuo je širom Europe. U Rimu se čak pomišljalo na obnovu križarskih ratova, no slabašni kralj Valdislav nije pokazivao interes za nešto takvo. Krbavska bitka 1493. godine je na neki način bila uvod u Mohačku bitku (1526.) u kojoj je Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo ponovno poraženo, što je izravno utjecalo na ulazak Hrvatske u sastav Habsburške Monarhije, a to je pak utjecalo na budućnost hrvatskog naroda gotovo četiri puna stoljeća koja su uslijedila (do 1918.).
Povijesne okolnosti
Sredinom 14. stoljeća Osmanlijie su osvojili prvo uporište u Europi, a do 1391. godine su porazili Bugarsku i Srbiju, a Bizant sveli na okolicu Carigrada. Te godine razaraju Hrvatsku između Drave, Dunava i Save te pokazuju koliko su jaki neprijatelji. Iako je taj prodor odbijen, bio je silovit i ostavio iza sebe pustoš i zastrašeno stanovništvo koje je napustilo svoja ognjišta. Poraz vojske zapadnoeuropskih vitezova i kralja Sigisimuda kod Nikopolja 1396. godine označio je i kraj snova o potiskivanju Osmanlija s europskog kopna. Godine 1453. sultan Mehumed II. Osvajač, osvaja Konstantinopolis, a već šest godina kasnije (1459.) priključuje Srbiju Osmanskom Carstvu. Četiri godine nakon Srbije u njegove ruke pada i Kraljevina Bosna (1463.). Padom Bosne, Hrvatska je bila izravno izložena udaru osmanske vojske. Hercegovinu su Osmanlije osvojile 1482. godine i tako im je bio otvoren slobodan put u Hrvatsku, preko koje žele napasti Kranjsku i Korušku te Veneciju.
Hrvatsko-Ugarski kralj Matija Korvin umro je 1490. godine, te je za kralja izabran Vladislav II. Jagelović. Niže se plemstvo osililo te je upravu kraljevstva preuzelo u svoje ruke; kralj je ostao bez novca i stalne vojske. U takvim uvjetima slabe obrane, osmanske provale preko Hrvatske u Kranjsku i Korušku bile su učestale. Hrvatski ban Emerik Derenčin, zajedno s Frankopanima i drugim velikašima i plemstvima okupio je hrvatsku vojsku želeći od Osmanlija preoteti pljačkaški plijen te ih kazniti za napad na kršćansko područje.
Hrvatska vojska se okupila na Krbavskom polju, gdje su odlučili presjeći put Osmanlijama predvođenim bosanskim sandžak-begom Jakub-pašom, a koji su se vraćali s pljačkaškog pohoda po Hrvatskoj (oko Modruša i Kupe), Kranjskoj i Štajerskoj. Ban Dereničin nije slušao savjete knezova Frankopana da se neprijatelju postavi zasjeda u jednome od planinskih klanaca kroz koje bi morali proći pri povratku na prostor današnje Bosne, nego je inzistirao da se boj zametne na otvorenom polju. Također je odbio Jakub-pašinu ponudu da ga pusti uz otkupninu te zanemario poziv štajerskog kapetana Jakova Székelyja da pričeka njegove jedinice, a kako bi zajedno krenuli u napad.
Krbavska bitka
Tog 9. rujna 1493. godine ban Derenčin se oko 6 sati ujutro sa svojom vojskom spustio na Krbavsko polje negdje kod današnjeg sela Tišmin Varoš kako bi zaustavio Osmanlije na povratku prema Bosni kroz klanac Kozja draga. Po običaju tog vremena rasporedili su se u tri konjičke skupine, između kojih su bili seljaci i pješaštvo. Desno krilo sačinjavale su snage iz Kraljevine Slavonije pod zapovjedništvom Ferdinanda Berislavića. Središnji dio činile su postrojbe Kraljevine Hrvatske kojim je zapovijedao knez Ivan Frankopan Cetinski i jajački ban Juraj Vlatković. Lijevo krilo bilo je pod vodstvom knezova Nikole Frankopana Tržačkog i Bernarda Frankopana Modruškog. Zapovjednik hrvatske vojske bio je ban Emerik Derenčin.
Na suprotnoj strani Jakub paša na čelu osmanskih snaga rasporedio je oko 8.000 konjanika također u tri dijela. Prvu manju jedinicu za lažni napad povjerio je Ismail-begu. Drugu jedinicu na čelu s Mehmed-begom poslao je u obližnju šumu u zasjedu, a za sebe je zadržao najveću jedinicu za glavni napad.
Bitka je započela oko 9 sati. Ismail-beg je poveo u juriš oko tisuću konjanika formiranih u klin na prve redove pješaštva. Nakon oštre borbe osmanska se vojska počela povlačiti. Misleći da dobivaju bitku, hrvatske jedinice su se dale u potjeru za Turcima. Međutim, bio je to mamac. Kad su i posljednji branitelji protrčali pokraj šume u kojoj je bila zasjeda, iz nje su izjahali Mehmed-begovi konjanici i uz divljačke povike ih udarili sleđa. U istom trenutku, prva turska jedinica manevrirala je udesno i tako oslobodila put za glavninu s Jakub-pašom na čelu. Kako je s druge strane bila nabujala rječica Krbava, Hrvati su se našli u potpunom okruženju. Udar glavnine bio je iznenadan i silovit. U hrvatskim redovima nastala je pomutnja i šok. Dodatno iznenađenje bilo je i to što je osmanlijska vojska nosila oklope, obzirom da su do tada koristili laku konjicu.
Mnoge jedinice su i dalje pružale ljuti otpor, ali on nije dugo trajao. Neki su knezovi pali već na samom početku bitke, a kada je poginuo Ivan Frankopan, nastala je panika. Ubrzo je, pavši s ranjenog konja, zarobljen ban Derenčin, dok se jedino knez Bernardin Frankopan uspio spasiti.
Relevantniji izvori navode da se tog dana na Krbavskom polju borilo oko 8.000 osmanskih vojnika protiv 11.500 Hrvata, od čega oko 6.500 seljaka. Poginulo je oko 1.000 Osmanlija i gotovo svi Hrvati (izvori spominju oko svega 200 preživjelih). Sam ban Derenčin bio je zarobljen, a nad Hrvatima je tijekom bitke i nakon nje izvršen masakr. Navodno je sultan plaćao nagradu po donesenom nosu pa su Osmanlije poraženima odsjecali nosove. Derenčinovom sinu su pred njegovim očima odsjekli glavu i stavljali je na stol svaki put kad bi ovaj jeo u zarobljeništvu.
O Krbavskoj bitci postoje povijesni zapisi s obje strane i oni donose brojne detalje o taktikama – zasjedama i samom tijeku bitke. Preporučujemo pretražiti Internet ili pročitati u povijesnim čitankama ili knjigama. Posebno su zanimljivi zapisi grobničkog popa glagoljaša Martinca, pisma mletačkog poslanika Antonia Fabreguesa i ninskog biskupa Jurja Divnića.
Ovdje citiramo zapis popa Martinca o Krbavskoj bitci:
„Ja veoma grješni pop Martinac, plemenom Lapčanin, pisao sam ovaj brevijar za crkvu Blažene Djevice Marije i za njezin samostan pod Novim Vinodolskim, gdje stanuju fratri reda sv. Pavla, prvog pustinjaka. Molim, kao braću, sve svećenike, redovnike i đakone (žakne), a također i druge čitatelje, da mi oproste mnoge pogrješke koje su mi se ovdje prikrale, jer ovo nije pisao Duh Sveti nego grješnička ruka. K tomu mi je misao bila stalno opterećena velikim ratovima i nemirima koja u naše vrijeme pokrenuše Turci protiv cijeloga svijeta. Zauzevši cijelu Grčku i Bugarsku, Bosnu i Albaniju, navališe na hrvatski narod (izvorno: nalegoše na jazik hrvatski), prisilivši ga da se svim silama brani. Vojskovođe su s kršćanskim pukom organizirale obranu u ravnicama te na planinskim i riječnim prijelazima. Tada su Turci pljačkali sve zemlje hrvatske i slavonske do Save i Drave i do Moslavačke gore, do kranjskih pokrajina i do mora, robeći i harajući i paleći crkve Božje i rušeći oltare Gospodnje. Stare su ubijali oružjem, a mladiće, djevojke i udovice, pače i plačuću nejačad, puk Božji, u tuzi, nasilno su odvodili, i vezane lancima prodavali ih na svojim tržištima kao što se stoka prodaje. Tako je krenuo rumelijski i bosanski paša i, porobivši svu Posavinu, pade pod Modruš. I počne jurišati na Modruš. Zapalio je okolne utvrde, samostane i crkve Gospodnje. Tada hrvatska gospoda i banovi dignuše vojsku protiv njega. Bitka se zametnu na velikom Krbavskom polju. Nastade veliki boj. Tada je bila pobijeđena kršćanska strana; tada uhvatiše hrvatskoga bana još živoga; tada ubiše kneza Ivana Frankopana; tada odvedoše kneza Nikolu Frankopana; tada ubiše bana jajačkoga; tada biše nadvladani te izginuše hrabri vitezovi za vjeru Kristovu; tu pomriješe i izabrani branitelji obični pješaci; tu na prostranom polju, za vjeru, podniješe oni smrt poput čete svetog Mauricija. Samo je knezu Bernardinu Frankopanu uspjelo s malim brojem vojnika umaknuti iz središta bitke. Tada počeše cviliti rodilje, udovice i mnogi drugi i bi velika nevolja u ovim stranama među svim živima, kakva nije bila od vremena nečastivih Tatara i Gota i Atile. Godine Gospodnje 1493.“
Lokacija vidikovca na Krbavsko polje: 53234, Udbina (44.533 S,15.764 I)
