Picok je pijetao prema lokalnom đurđevačkom govoru. A kada se kaže Picoki, svi u Hrvatskoj znaju da je to naziv za đurđevčane. Oni se svojim nadimkom diče i ponosno ga nose, jer ih podsjeća na hrabrost i domišljatost svojih predaka. Po legendi, dao im ga je veliki Ulama-paša, zapovjednik osmanske vojske, poslije neuspješne opsade Đurđevca 1552. godine.
Ulama-paša je uživao ogromno povjerenje slavnog sultana Sulejmana I. Veličanstvenog zbog svojih velikih upravljačkih i vojnih sposobnosti. Za njega se može reći da je bio ključna figura svih turskih osvajanja i zbivanja tog vremena na tlu Slavonije i Bosne. Uvijek ga je sultan slao na područja gdje su vođene ratne operacije, ili kad god je trebalo na novoosvojenoj teritoriji učvrstiti osmansku vlast. Ranije je bio bosanski, a u vrijeme opsade Đurđevca požeški sandžak-beg, tj. vrhovni vojni i civilni zapovjednik vojno-administrativne teritorijalne jedinice sa sjedištem u slavonskom gradu Požegi.
Po sultanovoj je zapovjedi pošao u daljnja teritorijalna osvajanja po Hrvatskoj. Nakon munjevitih pobjeda kod Virovitice i utvrde u Kloštru, u velikom jurišu napada đurđevačku utvrdu, nadajući se lakoj pobjedi, ali nailazi na neočekivan otpor. Utvrdu su obranili plaćenici iz raznih europskih država, vod lake konjice (husari), a došlo im je u pomoć nekoliko odreda haramija i muškaraca iz mjesta. Prevedeno s turskog haramija bi, bukvalno, bio razbojnik, ali ovdje se radi o ljudima koji su se vojno organizirali i borili protiv turskih vlasti, napadajući njihove karavane i manja vojna uporišta. U utvrdu su se pred napad sklonili i stanovnici Đurđevca s povelikim brojem djece, žena i staraca.
U krvavoj bitci Ulama-paša gubi popriličan broj ljudstva, ali i nekoliko važnih aga/ nižih vojnih zapovjednika, i postaje mu jasno da neće uspjeti vojnički poraziti đurđevačkog kapetana. Zato se odlučuje za dugotrajnu opsadu, ne bi li glađu iscrpio posadu i sklonjeni narod. I, zaista, uskoro je u tvrđavi ponestalo hrane. Ostao je samo još jedan pijetao, koji ni približno nije bio dovoljan. Tada je, navodno, jedna starica, koja je pripremala hranu za posadu, prišla kapetanu s pijetlom u rukama i rekla: „Znaš kaj, iz topa buš ispucal picoka Turčinu na glavu. Bu se vrag zamislil”. Rečeno-učinjeno.
Kada je paša, prema legendi, vidio da mu je pred šator pao pečeni pijetao i da mu se iz utvrde tako rugaju, naredi prestanak opsade. Odlazeći, pod zidinama utvrde je bacio kletvu na Đurđevčane: „A vi tamo, pernati junaci, što picokima bojeve bijete, ime Picoka dovijeka nosili! Picokima vas djeca zvala, a unuci vaši ostat će Picoki”. Tako je, navodno, Ulama-paša dao stanovnicima ovog mjesta ime Picoki.
Istina se malo razlikuje od legende. Jeste da paša nije uspio osvojiti Đurđevac munjevitim atakom i da je potom odlučio izgladnjivanjem vojske i naroda izvojevati pobjedu. Manje je poznato kako je paša dobio glas od svojih uhoda da se niz rijeku Savu kreću velike vojne snage hrvatskog bana, pa ih je zamislio napasti s leđa. Zato je odustao od opsade Đurđevca, brže-bolje podigao tabor i krenuo u nove bitke, ali legenda o picokima je ostala do dana-današnjeg.
Zadnjeg vikenda mjeseca lipnja u utvrdi Stari grad Đurđevac se, u spomen na legendarnu bitku s osmanlijama, održava Picokijada, tradicionalna kulturno-umjetnička manifestacija. Središnja je priredba scensko uprizorenje legende o picokima, kojom se mještani i posjetitelji podsjećaju na junačku slobodarsku prošlost.
Srednjovjekovna utvrda je još uvijek onakva kakva je bila u vrijeme Ulama-pašine opsade. Smatra se jednom od najsačuvanijih utvrda gotičko-renesansnih obilježja u kontinentalnoj Hrvatskoj. U prizemlju se nalazi restoran s kompletnim ugostiteljskim sadržajem. Na katu je smješten Muzej Grada Đurđevca. Tu se može pogledati audio-vizualna prezentacija pod nazivom „Interpretacijski centar Picokijade”. U potkrovlju je likovna zbirka, gdje su izložena djela hrvatskih naivnih slikara, prije svega Ivana Generalića i i Ivana Lackovića Croate, koji su rodom iz ovog kraja.
Kad ste već u Đurđevcu, svakako ce vam biti zanimljivo vidjeti deve, čije su nastambe odmah uz utvrdu Stari grad. Da, da, radi se o pravim saharskim devama. Ništa nelogično, jer se istočno od Đurđevca nalazi jedina hrvatska pustinja. Ime joj je Đurđevački pijesci, ili, po domaći, Đurđevački peski. Neizostavno, trebate otići u nju, jer je tako blizu i, pobogu, ne ide se svaki dan u pustinju i gazi po dubokom sitnom pijesku.
Lokacija Starog grada Đurđevca i Muzeja Grada Đurđevca: Starogradska 21, Đurđevac (46.045 S, 17.069 I); ulaz se plaća, više informacija: www.muzej-djurdjevac.hr
