Nuklearni rat: a što ako ipak…?

Konvencionalna geopolitika tumači da je nuklearno oružje sredstvo zastrašivanja. No, unatoč tome što su Putinovi generalni geopolitički interesi jasni, pa čak i jasno artikulirani godinama unatrag od strane Putinove Rusije, način koji je izabran kako bi se oni ostvarili iznenađuje cijeli Zapadni svijet. U ovom kontekstu neočekivanih i nepredvidljivih poteza ruskog predsjednika, a povezano sa činjenicom da je Putin naredio visoki stupanj pripravnosti nuklearnom oružju koje posjeduje, vjerujemo da nije baš potpuno uludo ili besmisleno napisati nekoliko činjenica o stanju nuklearnog naoružanja u svijetu, mogućem nuklearnom ratu, odnosno njegovim posljedicama. Nije nam drago da otvaramo ovu tabu temu i svakako nam nije namjera širiti paniku, jedino želimo pružiti informacije o nečemu što je još prije par tjedana spadalo isključivo u domenu filmova katastrofe i znanstvene fantastike, a danas je predmet straha i razgovora za desetke milijuna stanovnika Zemlje.

Vjerojatno ste čuli za doktrinu vojne strategije pod nazivom uzajamno osigurano uništenje (eng. Mutual assured destruction – MAD), prema kojoj bi potpuna upotreba nuklearnog oružja od strane dvije ili više suprotstavljenih strana uzrokovala potpuno uništenje i napadača i branitelja. Temelji se na teoriji odvraćanja, koja smatra da prijetnja upotrebom jakog oružja protiv neprijatelja sprječava neprijateljsku upotrebu tog istog oružja. Strategija je oblik Nasheve ravnoteže u kojoj, jednom naoružana, niti jedna strana nema poticaja za pokretanje sukoba ili razoružanje. Inače, termin uzajamno osigurano uništenje, obično skraćeno MAD, skovao je 1962. godine Donald Brennan, strateg koji je radio u Hudsonovom institutu. Brennan je ironično smislio ovu kraticu kako bi ustvrdio da je držanje oružja koje može uništiti društvo iracionalno, odnosno ludo (eng. mad = lud).

Prisutnost i spremnost nuklearnog oružja u svijetu

Kroz desetljeća Hladnog rata pa sve do sada, nuklearne sile svijeta drže se ove teorije. U teoriji su zalihe nuklearnog oružja strogo su čuvane nacionalne tajne. Vodeće zemlje imaju grube procjene koje se ne ažuriraju redovito, nejasne su nuklearne sposobnosti tzv. novih nuklearnih zemalja, a Izrael nikada nije službeno potvrdio program nuklearnog oružja. Ipak, zahvaljujući ograničenim objavama, zapisima i curenjima, moguće je stvoriti približnu sliku svjetskog nuklearnog arsenala. Prema procjenama Federacije američkih znanstvenika, unatoč smanjenju nuklearnog oružja od razdoblja Hladnog rata, u današnjem svijetu devet država posjeduje nuklearno oružje, ukupno otprilike 12.700 bojnih glava početkom 2022. godine. Za usporedbu, na vrhuncu nuklearnog naoružavanja tijekom Hladnog rata, svjetske zalihe nuklearnog oružja brojale su 70.300 bojnih glava (1986. godine). Devet država koje danas posjeduju nuklearno oružje su: Rusija, SAD, Kina, Francuska, Ujedinjeno Kraljevstvo, Pakistan, Indija, Izrael i Sjeverna Koreja.

Otprilike 90% svih trenutnih svjetskih nuklearnih bojnih glava u vlasništvu je Rusije i Sjedinjenih Američkih Država, od kojih svaka ima oko 5.000 bojnih glava u svojim vojnim zalihama. Niti jedna druga nuklearno naoružana država ne vidi potrebu za više od nekoliko stotina nuklearnog oružja za nacionalnu sigurnost.

Od 12.700 nuklearnih bojnih glava u svijetu, više od 9.440 nalazi se u vojnim zalihama. Preostale bojeve glave su povučene, ali su još uvijek relativno netaknute i čekaju rastavljanje. Iako je te podatke nemoguće provjeriti, postoje mišljenja stručnjaka da ja polovica nuklearnih bojevih glava, osobito onih ruskih, spremna za otpis, a zbog svoje dotrajalosti (elektronike) i skupog održavanja (tricija kojeg je potrebno obavljati svakih 13 godina). Od procijenjenih 9.440 bojnih glava u vojnim zalihama, procjenjuje se da je oko 3.730 je raspoređeno po bazama i operativnim snagama – spremnih za korištenje na projektilima koji se mogu ispaliti balističkim raketama sa zemlje, iz zrakoplova, brodova i podmornica. Najveći broj spremnih bojnih glava imaju SAD (1.800), koje slijedi Rusija (1.600), a zatim su tu Francuska (280) i Ujedinjeno kraljevstvo (120). Pretpostavlja se da je ukupno oko 2.000 bojnih glava (ruskih, američkih, britanskih i francuskih) u stanju visoke pripravnosti.

U jednom dokumentu objavljenom 2019. godine (ali nedugo zatim obrisanom), bilo je naveden to što se dugo sumnjalo – dio američkog nuklearnog oružja je pohranjen u šest zračnih baza u nekoliko europskih zemalja. Navodno se radi o nuklearnim bombama B61 i bazama Kleine Brogel u Belgiji, Büchel u Njemačkoj, Aviano i Ghedi u Italiji, Volkel u Nizozemskoj te Incirlik u Turskoj. B61 je strateška i taktička termonuklearna gravitacijska bomba niske do srednje snage koja ima dvostupanjski dizajn radijacijske implozije.

A što ako ipak…

Do ozbiljnijih prijetnji ili incidenata povezanih s nuklearnim oružjem dolazilo je i prije rata u Ukrajini. Štoviše, od 1950-ih ih je moguće pobrojati gotovo dvadeset. Jedan od najpoznatijih incidenata dogodio se 1983. godine kada je zaslugom samo jednog čovjeka, ruskog potpukovnika Stanislava Petrova, za dlaku izbjegnut Treći svjetski rat (preporučujemo članak: Kako je spriječen Treći svjetski rat 1983. godine?). Krajem 1980-ih Petrov je objašnjavao da su ga tijekom obuke učili kako će Treći svjetski rat početi masovnim napadom na SSSR, te da lansiranje nekoliko raketa, osim s različitih lokacija, nema nikakvog strateškog smisla. Potpukovnik Petrov zaključio je da je došlo do kvara sustava, odnosno ono što sustav vidi nije nekoliko američkih raketa koje lete prema Rusiji. Stoga nije obavijestio nadležne koji bi zasigurno oružano uzvratili i tko zna kako bi svijet izgledao nakon toga.

Uistinu, upravo kako je potpukovnik Petrov zaključio tada, gotovo svi vojni stratezi zaključuju i danas – upotreba nuklearnog oružja vjerojatna je samo u okviru doktrine uzajamnog osiguranog uništenja i onda ono uključuje masovni napad i gotovo automatsku obranu dalekodometnim raketama s bojevim glavama na izuzetno puno – stotine – ciljeva, iz baza, s podmornica iz zrakoplova… Upravo iz tog razloga stručnjaci vjeruju da do korištenja nuklearnog oružja u ratu neće doći, jer nikome nije u interesu samouništenje. Doktrine svih veliki nuklearnih sila koncentriraju se na odvraćanje, a niti jedna na preventivni napad nuklearnim oružjem. Svo dosadašnje zveckanje nuklearnim oružjem bilo je sa ciljem odrvaćanja, tako i ovo najnovije rusko.

Ipak, strah među ljudima je opravdan. Svakodnevno smo obasipani informacijama kako ruskim trupama i ne ide najbolje na terenu, kako sankcije medijski izoliranu Rusiju ubrzano vode u gospodarsku propast, kako se u Rusiji vode obračuni s neistomišljenicima koje Putin već otvoreno naziva „izdajicama“, odnosno kako ruski predsjednik ima zasigurno neku dijagnozu te da je sve nervozniji. Ovakve premise vode u jasan zaključak – kada shvati da gubi, Putin bi se mogao s elitom sakriti u neki od brojnih bunkera koje ima na raspolaganju, a čovječanstvo izložiti nuklearnom ratu.

Predsjednik Ruske Federacije Vladimir Putin je 27. veljače 2022. godine naredio da se ruske nuklearne snage podignu na visok stupanj pripravnosti, a vezano uz „agresivne izjave NATO saveza i nepravedne ekonomske sankcije protiv Moskve“. Ne pomaže niti izjava ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova, koji je nekoliko dana kasnije rekao da bi Treći svjetski rat, ukoliko bi do njega došlo, uključivao nuklearno oružje i da bi bio destruktivan. Dodatno, u ožujku je ruska televizija objavila snimke lansiranja nove hipersonične rakete Cirkon, čija je brzina toliko velika da sprječava protuzračni obrambeni sustav protivnika da na vrijeme otkrije njezin udar. Zapravo, ruski medijii navode da će lansiranje te rakete biti poznato tek nakon što je meta pogođena. Do Londona stiže za 5 minuta, a namijenjena je ispaljivanju s mora na morske i kopnene ciljeve. Putin je komentirao Cirkon raketu slijedećim riječima: „Ovo je veliki događaj za našu zemlju, značajan korak u poboljšanju sigurnosti Rusije, u povećanju naše obrambene sposobnosti.“. Moskovska državna televizija opisala je Cirkon kao Putinovo oružje za brisanje američkih gradova u slučaju atomskog sukoba.

S druge strane, ako je vjerovati da se ruski zapovjedni vrh drži vlastite vojne doktrine koju je i sam Putin potpisao 2020. godine, Rusija bi mogla upotrijebiti nuklearno oružje „kao odgovor na upotrebu nuklearnog i drugih vrsta oružja za masovno uništenje protiv nje ili njenih saveznika, a i u slučaju agresije na Rusiju uz korištenje konvencionalnog oružja kada je ugroženo postojanje države“. Prema istom dokumentu, Rusija će također zaprijetiti nuklearnim sukobom kako bi obeshrabrila početnu eskalaciju bilo kakvog većeg konvencionalnog sukoba – upravo to što se dogodilo krajem veljače i početkom ožujka ove godine. Da se radi o blefiranju govore i američki podatci koji navode da nisu primjetili nikakve pomake na terenu povezane s ruskim nuklearnim oružjem, nakon što su ga spomenuli ruski političari.

Mišljenja raznih vojnih stratega ukazuju na to da sa strateškog stajališta Rusija nema nikakvog razloga da koristi nuklearno oružje. Nuklearni rat bi potkopao svaku pobjedu koju bi Putin mogao ostvariti u Ukrajini, što bi vjerojatno služilo otuđivanju ne samo Zapada nego i potencijalnih saveznika poput Kine, kojoj je nuklearni rat najgora noćna mora u obnovi svjetskog poretka globalne trgovine i ulaganja o kojima ovisi njezin prosperitet.

Dodatno, ne postoji nikakav crveni gumb kojim se aktivira nuklearno oružje – niti u Rusiji, niti u SAD-u. Također, niti jedan predsjednik ne može samostalno donijeti odluku o njegovom aktiviranju, pa tako niti Putin. Osim što postoje procedure i zapovjedni lanac, uvijek možemo računati na mogućnost opstrukcijie nekoga u tom lancu. Ukoliko Putin bude uistinu protjeran u kut te u elementu izljeva emocija bijesa, paranoje ili što god zapovijedi upotrebu nuklearnog oružja, pitanje je da li će ga svi u zapovjednom lancu i poslušati.

Što se zapravo događa kada eksplodira atomska bomba?

Nije istina da u stvari ne znamo moguće posljedice eventualnog nuklearnog rata jer se naša iskustva s ovom vrstom oružja ograničavaju na atomske bombe bačene na Hirošimu i Nagasaki davne 1945. godine. To nije istina, obzirom da smo od početka testiranja nuklearnog oružja, unazad 77 godina, izvršili preko 2.000 testiranja ovog oružja: 320 km u atmosferi, na površini Zemlje, 200 m pod zemljom i preko 600 m pod vodom (preporučujemo članak STOP nuklearnom testiranju!). Nuklearno oružje se zahvaljujući tim testovima usavršilo, a njegova razorna moć je savršeno poznata. Jedino – nije razvikana.

Koliko je nuklearno oružje ubojito svijet je imao priliku vidjeti 6. i 9. kolovoza 1945. godine kada su Amerikanci bacili nuklearne bombe na japanske gradove Hirošimu i Nagaski. Dvije nuklearne bombe detonirane iznad japanskih gradova Hirošime i Nagasakija usmrtile su 120.000 ljudi i prouzročile dugotrajne zdravstvene učinke. U slučaju Hirošime, bomba „Little Boy“ detonirana je na visini od 580 metara iznad Zemlje. Temperatura na tlu u blizini središta eksplozije dosezala je i do 5.000°C. Snažni udarni val, brzine 800 km/h, i plamene oluje uništili su gotovo sve unutar 12 četvornih kilometara. Eksplozija je uzrokovala i vreli gljivasti oblak prašine i krhotina visok 15.250 metara.

Deseci tisuća ljudi umrli su naknadno, prvenstveno zbog izlaganja radijaciji. Japanski car Hirohito je nakon bačenih bombi u radijiskom obraćanju objavio bezuvjetnu predaju svoje zemlje u Drugom svjetskom ratu, navodeći za razlog razornu moć „nove i najokrutnije bombe“.

Međutim, najjače nuklearno oružje ikad detonirano je ruska bomba pod nadimkom Car-bomba, testirana 30. listopada 1961. godine na otočju Novaja Zemlja u Rusiji kao demonstracija sovjetske moći i tehnologije u tadašnje doba Hladnog rata.

Car-bomba bila je projektirana na 100 Mt, ali zbog prevelikog rizika od zračenja i širenja radioaktivnih čestica atmosferom, izvedena je s polovičnom snagom (50 Mt). I kao takva – oslabljena, imala je snagu oko 6.000 puta veću od bombe bačene na Hirošimu. Njezina eksplozija je bila toliko jaka, da je digla gljivu-oblak visine 64 kilometra. U trenutku detonacije nastala je vatrena kugla širine 8 kilometara.

Sve zgrade, kuće, građevine i stabla u krugu od 55 kilometara su jednostavno sravnjene sa zemljom i uništene do neprepoznatljivosti. U krugu stotinama kilometara, drvene kuće su spaljene, betonske ostale bez pola zidova i svih vrata, prozora i krovova. Vrućina eksplozije je mogla prouzrokovati opekline trećeg stupnja u krugu od 300 kilometara, udar se osjetio u krugu od 700 kilometara, stakla prozora su popucala u krugu od 900 kilometara, uključujući u nekim mjestima u Finskoj i Norveškoj. Car-bomba je prouzrokovala potres 5,5 po Richteru, a udarni valovi su obišli Zemlju 3 puta.

Današnje nuklearno oružje se kreću od manje prijenosne naprave koju može nositi vojnik, do naprave koja mora biti lansirana balističkom raketom ili izbačena iz zrakoplova. Upravo iz tog razloga, teško je govoriti o učincima nuklearne bombe. Osim veličine, važna je i lokacija na kojoj se dogodila detonacija: u zraku, na tlu, pod zemljom ili pod vodom, ali i geografska lokacija: nizina, kotlina, planina. Učinak ovisi i o stalnim te povremenim vjetrovima koji će prenijeti radioaktivni oblak. Bilo kako bilo, svaka nuklearna bomba uzrokuje veliku štetu i u naseljenom prostoru – žrtve.

Dok je bomba bačena na Hirošimu imala snagu od 0,008 mega tona (Mt), spomenuta reducirana Car bomba bila je oko 6.000 puta moćnija – 50 Mt. Ipak, većina američkih nuklearnih bojevih glava danas imaju snagu od 0,1 Mt, što je čak 500 puta slabije od Car bombe, ali i 12,5 puta jače od bombe bačene na Hirošimu. Usprkos tome, bomba takve jačine mora biti bačena izravno na neki grad kako bi ga uništila, pa možemo reći da je njezino djelovanje lokalno. Drugim riječima, ukoliko bi nuklearna bomba takvih parametara i bila aktivirana npr. u Ukrajini, ona ne bi utjecala na neku lokaciju u Hrvatskoj.

U video materijalu kojeg je pripremio AsapSCIENCE, promatra se učinak nuklearne bombe čija je snaga jedna megatona. Svaka nuklearna bomba prije svega oslobađa veliku toplinsku energiju – toplinsko zračenje koje putuje brzinom približnom brzini svjetlosti. Stoga, pri eksploziji nuklearne bombe, prvo nastupa zasljepljujući bljesak i ogromna toplina. Prilikom eksplozije nuklearne bombe promatrane snage za vedrog dana, ljudi udaljeni do 21 km od eksplozije bi oslijepili. Ukoliko bi se eksplozija dogodila za vedre noći, u krugu 85 km od detonacije ljudi bi privremeno, na nekoliko minuta, oslijepili.

Ljudi udaljeni u užem krugu nuklearne eksplozije bili bi gotovo trenutno svedeni na najosnovnije elemente kao što je ugljik. Oni udaljeni do 8 km od središta nuklearne eksplozije snage 1 Mt bili bi zahvaćeni opeklinama trećeg stupnja – opeklinama koje uništavaju kožno tkivo i stvaraju mjehuriće. Blaže opekline dogodile bi se ljudima udaljenim između 8 i 11 km.

Osim bljeska i topline, nuklearna eksplozija uzrokuje naglu promjenu tlaka zraka, obzirom da eksplozija odbacuje zrak od mjesta eksplozije. Ta promjena tlaka u mogućnosti je zgnječiti predmete i srušiti zgrade. U spomenutom video materijalu su izračunali da bi u radijusu od jednog kilometra od eksplozije vjetar dosezao i 756 km/h. Brzina vjetra se s udaljenošću smanjuje, ali je i na udaljenosti od 6 km relativno velika – 255 km/h. Ljudi mogu izdržati veliki pritisak, ali se pretpostavlja da bi većina stradala od pada zgrada.

Unutar puno šireg radijusa, pretpostavlja se i do 200 km od eksplozije, dolazi do nemogućnosti korištenja brojnih uređaja: telefona, auta, inkubatora, pacemakera i sl. Za sve koji prežive prve sekunde napada, moraju se nositi s trovanjem uzrokovanim radijacijom u bližoj i daljnjoj budućnosti.

Pogledajte video materijal AsapSCIENCE-a (5′) pod nazivom: „Što ako dođe do nuklearnog rata?“:

Što bi se dogodilo sa Zemljom i čovječanstvom u slučaju nuklearnog rata?

Utjecaj nuklearnog rata imao bi velike posljedice za Zemlju i čovječanstvo, ali možda ne toliko dramatične koliko mnogi smatraju. Naime, čovječanstvo i Zemlja bi preživjeli čak i kada bi istovremeno (pa i na jednom mjestu) eksploditale apsolutno sve nuklearne bojeve glave koje posjeduju nuklearne sile.

U jednom osmo-minutnom video zapisu iz 2019. godine koji je do sada pregledan gotovo 26 milijuna puta, autori su uz pomoć nekoliko znanstvenika pokušali odgovoriti na hipotetsko pitanje: Što bi se dogodilo kada bi istovremeno bilo aktivirano sve postojeće nuklearno oružje na svijetu? Pogledajte video materijal:

Ukratko, autori gornjeg videa tvrde da su za uništenje grada koji ima više od 100.000 stanovnika nuklearnim oružjem potrebne tri nuklearne bojeve glave. Kako u svijetu postoji oko 4.500 takvih gradova, potrebno je 13.500 nuklearnih bombi da unište te gradove. Ukupan broj nuklearnih bojevih glava na svijetu upravo je neznatno manji od navedenog broja. Kada bi sve nuklearne bombe bile aktivirane nad tim gradovima, trenutačno bi s lica Zemlje bilo izbrisano preko tri milijarde ljudi.

Ukoliko bi se sve bojeve glave svijeta aktivirale na jednom mjestu, došlo bi do eksplozije ekvivalentne 3 milijarde tona TNT-a. Eksplozija bi obuhvatila promjer od 50 km, a udarni val bi izbrisao sve na Zemlji u okolici 3.000 km. Tu eksploziju, procjenjenu na 15 puta jaču od najveće zabilježene eksplozije vulkana (Krakatau), čuo bi cijeli svijet, a val tlaka kružio bi oko Zemlje slijedećih nekoliko tjedana. Oblak u obliku gljive ove eksplozije dosegnuo bi rubove Zemljine atmosfere.

Veliki naknadni problem u oba slučaja predstavljala bi radijacija. Zona stotinama kilometara od eksplozije postala bi u potpunosti nenastanjiva, a iznos radioaktivnih čestica na cijeloj Zemlji bi se udvostručio i samim tim doveo do velikog porasta slučajeva raka kod ljudi. No, čovječanstvo ne bi izumrlo.

Osim radijacije, Zemlju bi zahvatila tzv. nuklearna zima – globalna temperatura bi pala za 20 do čak 30 stupnjeva i to bi trajalo nekoliko godina. Do nuklearne zime bi došlo zbog toga što bi se iznad uništenih gradova izdigli veliki stupovi dima i čađe koji bi putovali do stratosfere i na toj visini – daleko iznad oblaka – ostali bi godinama, jer se tamo ne može stvoriti kiša. To bi zamračilo nebo, a rezultat bi bilo isušivanje i hlađenje planeta. S druge strane, sloj ozona u atmosferi bi se istanjio tijekom slijedećeg desetljeća – također utječući na povećan broj slučajeva raka kože i opeklina. U konačnici raslo bi manje usjeva, a suše bi bile češće – pojavila bi se velika glad zbog koje bi većina preostalih ljudi na planeti gladovala.

Također, svakodnevica bi se promijenila. Fizičar Robert Matthews u jednom članku tvrdi da bi velika nuklearna eksplozija oslobodila puls elektromagnetske energije koja bi uništila sve: od energetskih mreža do mikročipova diljem svijeta.

Kako preživjeti nuklearni napad?

U vjeri da vam slijedeći savjeti neće nikada biti od koristi, želimo s vama podijeliti nekoliko korisnih informacija koje navode relevantni stručnjaci na temu kako biti što spremniji u slučaju nuklearne opasnosti. Iako je iznimno malo vjerojatno da će uopće ikada doći do bilo kakvog (većeg) napada nuklearnim oružjem, vjeruje se da do njega neće doći iznenadno, nego da će mu prethoditi niz signala, oštrih i izravnih prijetnjih ili apsolutna izolacija neke nuklearne sile, uključujući i Rusije. U ovom trenutku, usprkos razvikanih i ujedno nikad većih gospodarskih sankcija uvedenih Rusiji od strane Zapada, Rusija je daleko od apsolutne izolacije (preporučujemo članak „SAD i Europa besramno kupuju rusku naftu i plin uobičajenim tempom“; op.a. u međuvremenu su SAD uvele embargo na naftu, a i noci paketi sankcija Europske unije idu u tom smjeru). Dodatno, bojazni o nuklearnom napadu Rusije otklanja činjenica da se NATO savez ne miješa otvoreno (vojskom) u rat u Ukrajini i drži čvrsto to stajalište.

Najveći stručnjak za nuklearnu energiju iz Laboratorija za nuklearnu fiziku pri Institutu Ruđer Bošković Tonći Tadić nedavno je za RTL izjavio da o sudbini ovisi da li ćemo preživjeti nuklearnu eksploziju – točnije, o tome gdje je bomba pala. Sukladno tome, prvi i najvažniji savjet za preživjeti nuklearni napad je biti što dalje od mogućeg cilja nuklearnog napada i nuklearnog rata uopće. Ako želite preživjeti eventualni trenutni napad u sukobu između nuklearnih velesila, trebate izbjegavati boravak u zemljama koje imaju pristup nuklearnom oružju ili su uključene u nuklearne sporazume. Iako SAD i Rusija posjeduju više od 90% nuklearnih bojevih glava, nuklearni sukob može se preliti i na druge zemlje koje posjeduju ili su na neki način povezane s nuklearnim oružjem. Devet država koje danas posjeduju nuklearno oružje su najnesigurnije (Rusija, SAD, Kina, Francuska, Ujedinjeno Kraljevstvo, Pakistan, Indija, Izrael i Sjeverna Koreja). Samo nešto sigurnije, ali općenito nesigurne su države koje ne posjeduju, ali skladište nuklearno oružje zemalja koje ih posjeduju. To su: Njemačka, Italija, Belgija, Nizozemska i Turska. U trećem redu su sve zemlje preostale članice NATO saveza, među kojima je i Hrvatska, te zemlje koje su u različitim nuklearnim savezima (Japan, Južna Koreja i Australija). Jedan pogled na kartu svijeta govori dovoljno: najsigurnije su države smještene na južnoj Zemljinoj hemisferi. Ukoliko je nuklearni rat izbio, njegove posljedice su dugoročne u širem području gdje se odvijao te su stoga područja što udaljenija od sukoba također najbolja opcija. Postoji niz faktora koje još treba uzeti u obzir pri izboru najboljeg područja za preseljenje, ali gledajući na to da bi zbog čestica u zraku globalna temperatura pala za nekoliko stupnjeva, kao i na istanjen ozonski omotač, ne previše sunčana područja Afrike i Južne Amerike s obilnim resursima hrane vjerojatno bi bila idealna za bijeg od nuklerne zime.

Zanimljivo je pogledati simulaciju koju su napravili istraživači u Laboratoriju za znanost i globalnu sigurnost Princeton sveučilišta, a koja prikazuje 4-minutnu animaciju vjerojatnog nuklearnog rata između Sjedinjenih Država i Rusije. Animacija uključuje realne položaje lansiranja nuklearnih projektila, potencijalne ciljeve i procjenjuje smrtnost. Ova simulacija objavljena 2019. godine procjenjuje da bi u prvih nekoliko sati sukoba nastradalo više od 90 milijuna ljudi. U kontekstu o kojem ovdje pišemo, primjetite područja Zemlje koja su daleko od nuklearnih ciljeva:

No, malo tko ima financijsku i drugu mogućnost izvedbe takvih, bilo preventivnih ili naknadnih, koraka. Ukoliko ostajemo u manje sigurnim zonama, poput Hrvatske, logika je ponovno ista – isprva nalaziti se što dalje od potencijalnih ciljeva, a to su vojne baze, vojni objekti, zapovjedni centri, zračne luke i odašljači. Općenito gledajući, manji gradovi i ruralna područja u čijoj okolici nema potencijalnih navedenih ciljeva su dobro rješenje.

Koliko god to grozno zvučalo – u krugu od nekoliko kilometara od mjesta gdje se dogodila nuklearna eksplozija mogućnost preživljavanja je svedena na promile. Koliki je taj radijus ovisi o samoj snazi bojeve glave i drugim parametrima koje smo već spomenuli. No, postoje načini kako se bolje zaštititi u širem krugu eksplozije – prije svega od radijacije.

Općenito, na našim područjima prevladavaju vjetrovi koji pušu od zapada prema istoku i tako će se općenito širiti radijacija. No, postoje i druga strujanja zraka – vjetrovi – koje također treba imati na umu. Ipak, generalno gledajući, bolje je otići što zapadnije od nuklearne eksplozije.

Od radijacije najbolje štiti što deblji betonski zid. U Hrvatskoj postoje atomska skloništa s takvim zidovima. Sukladno nesvakidašnjoj situaciji, mediji su se u zadnje vrijeme raspisali o stanju atomskih skloništa u Hrvatskoj. Sve reportaže upućuju na to da su takva skloništa ne pripremljena – bez adekvatne ventilacije, starih filtera, bez rezervi vode i hrane, predana na korištenje raznim udrugama, društvima i poduzećima, koja su prenamijenili prostorije, spojili skloništa na gradsku kanalizaciju i time ih učinili neupotrebljivim u svrhu zaštite od nuklearne katastrofe. Hrvatska je 1995. godine odlučila da atomska skloništa više nisu potrebna te ona više nisu građena, što je potvrđeno i promjenom Ustava 2000. godine. Unatoč navedenom, atomska skloništa su nadalje ponajbolja rješenja.

Ukoliko nemate pristup atomskom skloništu, treba se najbrže skloniti u unutrašnjost betonske zgrade (u slučaju potrebe može i u zgradu izgrađenu opekom), podalje od vanjskih zidova i krova. Kontaminiranu odjeću treba skinuti i izbaciti van, obrisati ili oprati dijelove tijela koji nisu vani bili prekriveni odjećom (ne dezinfekcijskim maramicama), izbjegavati dodirivanje očiju, usta i nosa koliko god je moguće i po mogućnosti staviti masku na lice. Potrudite se držati se udaljeno od drugih ljudi, koji možda učinili spomenute radnje kao i vi. U takvom skloništu valja ostati najmanje 24 sata ili drugačije ako do vas pristigne takva službena odluka.

Gostujući u RTL Direktu, stručnjak za hitne situacije Pavle Kalinić je rekao da ljudi ne bi trebali panično kupovati i piti jod, obzirom da je uzimanje joda iznimno štetno i korisno je isključivo u slučaju katastrofe povezane s nuklearnim elektranama, kada se stvori radioaktivni oblak. Tada se jod uzima u obliku jedne jedine tablete, i to dva sata prije i tri sata poslije dolaska radioaktivnog oblaka, a to se čini po naredbi institucija, a nikako samovoljno. Za podjelu joda u slučaju nesreće je zadužena država, on se dijeli po prioritetu: prvo trudnice, pa mala djeca i mladi ljudi. Za starije od 40 godina jod nema nikakvog efekta.

I tu dolazimo, mišljenjem stručnjaka, do ozbiljnije nuklearne prijetnje od atomske bombe – katastrofe u nuklearnim elektranama. Činjenica je da se nuklearna elektrana Krško nalazi svega na 38 km zračne udaljenosti sjeverozapadno od Trga bana Jelačića u Zagrebu opravdava zabrinutost od radijacije, ne samo građana Zagreba (preporučujemo članak o NE Krško „A možda ipak nuklearna energija?“). Dodatnu brigu donosi i rat u Ukrajini, zemlji u kojoj je još uvijek aktivno 12 nuklearnih reaktora u tamošnje četiri nuklearne elektrane. U realnoj opasnosti njihovo pravilno funkcioniranje i održavanje. Svima odzvanjaju riječi ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskija koje je uputio 3. ožujka, na dan kada je uslijed ratnih aktivnosti u krugu nuklearne elektrane Zaporižje izbio požar: „Izdajemo upozorenje, nijedna zemlja nikada do sada nije pucala na nuklearna postrojenja osim Rusije“.

Mišljenjem stručnjaka, reaktori u ukrajinskim nuklearnim elektranama su relativno dobro zaštićeni od bombardiranja, ali ukoliko dođe do problema s njihovim održavanjem, a napose hlađenjem – može doći do katastrofe. Ove riječi zvuče još zlokobnije zbog ukrajinskog nasljeđa najgore nukearne tragedije u povijesti – nuklearne elektrane Černobil 1986. godine (preporučujemo članak “Černobil 1986.”).

Kako se pripremiti za krizu?

Prema mišljenju umirovljenog general-pukovnika Mate Laušića, nekadašnjeg šefa osiguranja predsjednika RH i šefa Vojne policije u Hrvatskoj, a objavljenog na portalu dnevno.hr, kada počnu krize nalik ovim ratnima, pa čak i nuklearnim, svaki građanin bi trebao imati uza sebe nekoliko važnih potrebština.

Najbolje je spremiti u ruksak sve potrebno za snaći se tijekom prvih nekoliko dana. Prije svega, radi se o vodi (najmanje 2l vode dnevno za piće i dovoljno vode za osnovne higijenske potrebe). Zatim je neophodna hrana. Na tržištu postoje tablete Survival Kit koje u potpunosti mogu kompenzirati hranu neko vrijeme. Ipak, realnija je priprema drugačijih izvora hrane – najbolje različite konzerve (mesni doručak, grah, kukuruz i ribe – tuna i losos su najbolje jer su bogate proteinima i zdravim mastima), energetske pločice, orašasti plodovi, vitaminski napitci i instant kava. Laušić dalje navodi da, ukoliko ima dovoljno brašna, soli i vode, čovjek može preživjeti mjesecima. Za one koji žele biti sigurniji, od veće koristi može biti riža, tjestenina, sol, šećer i juhe iz vrećice. Uglavnom, potrebno se osloniti na dehidriranu hranu i hranu s dužim rokom trajanja. Prednost ima hrana koju je lako jesti izravno iz pakiranja – ta koja ne zahtjeva dodatnu termičku obradu.

Osim dehidracije i gladi, najveću opasnost predstavlja pothlađenost. Stoga je dobro pripremiti tople pokrivače i odjeću te zaštitne folije za očuvanje tjelesne topline. Od lijekova, uz one koji su neophodni kroničnim bolesnicima, valja pripremiti lijekove protiv bolova i alergija, antibiotike široke primjene, fiziološku otopinu i antibiotsku mast. Treba pripremiti nešto gotovine, jer u kriznim situacijama bankomati ne moraju raditi. Od opreme, pomogla bi baterijska lampa, radio prijemnik i plinsko kuhalo. Uz sve navedeno, u slučaju izravne ratne opasnosti, vrijedi izdvojiti najvažnije dokumente, a važne digitalne datoteke snimiti na vanjski disk ili USB. Obzirom da usluge mobilnog telefona, tekstualnih poruka, interneta i televizije mogu biti poremećene ili nedostupne nakon nuklearne eksplozije, vrijedi imati pripremljen prijenosni radio uređaj na baterije koji će raditi i u slučaju nuklearne detonacije.

Tako se pripremiti nije teško niti financijski prezahtjevno, a u zadanim okolnostima nije na odmet. Treba imati na umu da Rusija, osim nuklearnog oružja za masovno uništenje, posjeduje i ono biološko te kemijsko, koje također može imati veliki utjecaj na Zemlju i ljude.

Završit ćemo riječima nedavno preminulog Mihaila Gorbačova, posljednjeg predsjednika SSSR-a i najvećeg demokrata među vođama tadašnjeg Saveza, a koji je u velikoj anketi u Rusiji provedenoj prošle godine proglašen najomraženijom osobom iz sovjetske ere – čak omraženijom od Josifa Staljina: „Dok god postoje oružja masovnog uništenja, posebno nuklearno naoružanje, opasnost eskalacije je kolosalna – nebitno o političkim odlukama dvaju država. Pogledajte koliko zlih ljudi danas ima koji idu okolo i raznose stvari; oni mogu dobiti kontrolu nad tim oružjem. A ako se ono upotrijebi, to će izazvati odgovor druge strane. To se ne smije dogoditi. Stoga, sve nacije bi trebale proglasiti uništenje takvog naoružanja – kako bismo spasili sebe i naš planet.”