Prošli petak, 9. srpnja 2021. godine, meteorološka postaja Furnace Creek u Dolini smrti (Kalifornija, SAD) izmjerila je temperaturu od 54,4°C. Čeka se potvrda ovih mjerenja, ali ako su točna, to će biti najviše ikad izmjerena temperatura na Zemlji. Istog dana, na drugoj strani SAD-a prema New Yorku napredovala je grmljavinska „oluja svih oluja” nazvana Else, koja je poplavila nekoliko metro stanica u gradu, jer odvodni sustav nije mogąo izdržati tu količinu kiše.
Dodajmo ovome, da je malo kanadsko mjestašce Lytton nedavno gorilo na 49,6°C u hladu. Doslovno. Toplinski val uzrokovao je stotine požara u Britanskoj Kolumbiji, dok su se diljem SAD-a topile ceste. Krajem lipnja, u Verhojansku unutar arktičkog kruga, zabilježeno je 38°C, a u Moskvi 34,8°C – najviša temperatura ikad izmjerena u lipnju. Toplinski val je i u Aziji – zadnjih tjedana su u glavnom gradu Indije zabilježene temperature preko 40°C. Iračke vlasti su prije par dana proglasile slobodan dan u nekoliko provincija, uključujući Bagdad, jer su temperature zraka prelazile 50°C. S druge strane, nedavno smo svjedoci tornada ja jugu Češke, poplava u Slavoniji i svibanjskih kiša u cijeloj Hrvatskoj. Čuli ste za Plombières-les-Bains u Francuskoj? Tamo su 29. lipnja 2021. mjesto zasuli kristali leda. Da ne nabrajamo dalje.
Sve to zvuči kao blok vijesti kojim započinje još jedan film prirodnih katastrofa američke produkcije. Ali nije. To se sve događa na našoj Zemlji tijekom proteklih nekoliko tjedana. I nemamo se čemu čuditi. Također, nemamo pravo ove vrućine više zvati „izvanrednim“ situacijama, jer one to više nisu. Iz godine u godinu sve su prisutnije i intenzivnije pojave poput velikih vrućina, ali i velikih hladnoća, naglih promjena vremena, silovitih kiša, razornih vjetrova i s tim povezanih poplava, mrazova, požara, suša,… To je “novo normalno”.
Znanstvenici već više od 30 godina govore o globalnom zatopljenju i čovjekovom utjecaju na isto. Pričaju i o toku samih promjena (o vremenskim ekstremima), te prognoziraju moguće scenarije temeljeni na znanstvenim istraživanjima i modelima. Ti scenariji redovito uključuju velike migracije, ugibanja životinja i ljudi, nedostatku vode,… Najcrnja predviđanja znanstvenika govore otvoreno o tome da će klimatske promjene stvoriti dvije klase ljudi: oni koji su u mogućnosti pobjeći, i oni koji nisu. Sve je crno na bijelom. Znanstveni i stručni radovi se gomilaju. Odgovorne osobe ih ne čitaju, a oni koji žele nešto promijeniti nailaze na niz prepreka. Prepreke u obliku moćnih lobija u sprezi s političarima drže taj krug zatvorenim. Nažalost, nije to onaj krug „kružnog gospodarstva“. Veliki sastanci moćnika na ovu temu, kao onaj nedavni G-7, stručnjaci već otvoreno nazivaju farsom i demagogijom. Izgleda da je opće stajalište, što političara, što stanovništva planeta, pretvarati se da globalno zatopljenje ne događa i da ne treba poduzimati baš ništa – sve će se samo od sebe nekako riješiti. A neće.
Jedni će reći da su klimatske promjene prirodni tijek stvari na našoj planeti i da se događaju kroz čitavu povijest planeta. Naravno, to je istina. Ipak, ne može se zanemariti činjenica da one nisu intenzivirane utjecajem čovjeka i njegove nebrige o resursima planeta. Bivši američki predsjednik ismijavao se globalnom zatopljenu apsolutno neutemeljeno. Kada je Chicago prije par godina bio okovan ledom, likovao je i vikao – „Kakvo je to globalno zatopljenje!“. Nije mogao povezati činjenicu da se globalno zatopljenje računa kao prosjek – podizanje prosječne temperature. A tome svjedoče gotovo sve meteorološke stanice diljem svijeta. Negativni temperaturni ekstremi poput Chicaga i okolice te godine su sve češći i intenzivniji svagdje na svijetu. S druge strane su oni pozitivni, koji su još češći i još intenzivniji. U konačnici prosjek raste – globalna temperatura se povećava.
Mudriji kritičari globalnog zatopljenja držat će se Milankovićeve teorije, teorije građevinara i matematičara Milutina Milankovića, koja povezuje klimatske promjene s promjenama u ekscentričnosti orbite, nagibom osi i precesijom. I ona je istinita.
Prirodnim uzrocima klimatskih promjena moguće je dodati i erupcije supervulkana. Odličan primjer je vulkan Yellowstone, koji je svojom erupcijom sigurno već tri puta uzrokovao privremeno zahlađenje na Zemlji: prije 2,1 milijun godia, 1,3 milijuna godina i prije 640.000 godina. Kako je Yellowstone nadalje aktivan vulkan, a ciklus erupcija se ponavlja svakih 600-700 tisuća godina, američki geolozi vjeruju da se približava njegova nova erupcija (unatoč tome što nema nikakvih pokazatelja tome na terenu).
Zemljina atmosfera oduvijek je djelovala poput staklenika koji zadržava sunčevu toplinu. Da nema toga, Zemlja se ne bi dovoljno zagrijala da očuva stalnu temperaturu i osigura pojavu raznih oblika života kakve danas poznajemo, uključujući ljude. Globalno zatopljenje radi na istom principu, samo taj staklenik s vrlo učinkovitim reflektirajućim staklom smo „postavili” mi.
Treba shvatiti da ponašanje čovječanstva ima veliki utjecaj na klimatske promjene, konkretno globalno zatopljenje. Pokušajmo predočiti to uz pomoć strašnog zahlađenja koje se dogodilo Zemlji prije nekih 1.500 godina. Dvije masivne vulkanske erupcije, godinu za drugom, izbacile su velike količine prašine u gornje slojeve atmosfere. Rezultat je bio smanjena količina sunčeve svjetlosti i strmoglavi pad globalne temperature. To je utjecalo na usjeve koji nisu rodili i povezano s tim na ljude, koji su umirali od gladi (i kuga se osilila u to vrijeme). Kako je prašina polako padala na zemlju, Sunce je ponovno zasjalo na Zemlju i život se nakon nekog vremena vratio u normalu. Danas imamo suprotan problem – previše sunčeve topline je zarobljeno u našoj atmosferi. U atmosferi nije vulkanska prašina, nego materijal proizveden čovjekovim djelovanjem. Unutar “stakleničke Zemlje” zadržava se toliko topline da temperatura Zemlje raste brže nego u bilo kojem prethodnom vremenu u povijesti. I to je danas neosporna činjenica.
Da li smo u mogućnosti nešto poduzeti?
