Jadransko more

Jadransko more

geografske teme klima i vode

 „i gledam more gdje se k meni penje

i slušam more dobrojutro veli…“

(„More“, Josip Pupačić, 1928.-1971.)

Jadransko more je doista nešto posebno. Ukoliko ste imali priliku posjetiti druga mora svijeta, sigurno ste ih usporedili s Jadranom. Kada biste bili priupitani o „ukupnoj ocjeni“ dotičnog mora, vjerujemo da bi ona u velikoj većini slučajeva bila manja od one koju biste dali Jadranu. Kombinaciju čistog plavog mora, krševitih bijelih stijena, mirisa sredozemnog bilja i slikovitih malih gradića prepunih kamenih starih kuća, teško je pronaći negdje drugdje na svijetu. Sigurno smo pri tom mišljenju vrlo subjektivni. Kako nebismo bili: uz Jadran su usko povezane naša tradicija i kultura, naš identitet. Srećom imamo pokriće za vlastite hvalospjeve Jadranu: svjedoci posebnosti Jadrana su i deseci milijuna turista koji svake godine posjećuju destinacije uz Jadransko more, a tamo ne žive.

Ipak, Jadransko more uzimamo zdravo za gotovo. Uvijek je tu bilo, uvijek je bilo takvo i zauvijek će biti tu i takvo. A neće. Kratkotrajno gledajući, resursi Jadranskog mora su konačni, a nalazimo se na dobrom putu da osjetimo tu konačnost, npr. po pitanju količine ribe i drugih plodova kojim nas ono stoljećima obasipa. Dugotrajno gledajući, Jadransko more se stalno mijenja. Njegova razina se u prošlosti i spuštala i ponovno dizala. Trenutno se Jadransko more povećava. O tome nešto kasnije.

Najstariji grčki geografi (Eratosten, Ptolemej i dr.) Jadran su nazivali imenom Adriatike talassa (grč. Ἀδρıατıϰὴ ϑάλασσα – Jadransko more), po gradu Adria smještenom u blizini ušća rijeke Po u Italiji. Pretpostavlja se da je grad Adria za Etrušćana bio važno lučko središte. Sam naziv potječe najvjerojatnije od ilirkse riječi adur koja je oynačavala vodu ili more. Kasnije su ga Rimljani zvali Mare Hadriaticum ili, pak, Sinus Adriaticus (Jadranski zaljev), a slavenski naziv od samog dolaska Slavena je Jadransko more ili kraće – Jadran.

Geografski položaj, veličina i podjela

U usporedbi s ostalim morima svijeta, Jadransko more je sa svojih 138.595 km² izuzetno malo more. Obuhvaća svega 4,6% Sredozemnog mora, koje ionako već spada u red manjih mora na svijetu. Također, ono je relativno plitko i poluzatvoreno – ono razdvaja dva poluotoka: Apeninski i Balkanski. No, upravo ta njegova duboka uvučenost u europsko kopno i ta lokacija čine ga ključnim resursem zemalja koje ga okružuju, kako u tradicijskom, tako i u gospodarskom i geostrateškom smislu.

Jadransko more pruža se u smjeru sjeverozapad – jugoistok, što u geografiji nazivamo dinarskim smjerom. Duljina Jadranskog mora od točke gdje se najdublje uvlači u europsko kopno pa do njegovih granica na Otrantskim vratim iznosi 783 km. Ova južna granica Jadranskog mora je dogovorena granica, određena paralelom 39°47′ N, koja spaja talijanski rt Mèliso i grčki otok Krf. Prosječna širina Jadrana je 148 km. Dijelimo ga na tri geografske cjeline (obzirom na dubine i ostale karakteristike): sjeverni, srednji i južni Jadran. Južni Jadran je najdublji – tu se nalazi Južnojadranska kotlina dubine 1.233 metra. Ovaj dio Jadrana yauzima oko 41% ukupne površine i prostire se do Palagruškog praga, gdje započinje Srednji Jadran. On je znatno plići – dubine tu ne prelaze stotinu metara (osim u Jabučkoj kotlini s dubinom od 275 metara). Kada bismo povukli crtu između talijanske Ancone i hrvatskogt Karlobaga, na sjever od te crte nalazi se Sjeverni Jadran. Sjeverni Jadran je s dubinama oko 50 metara najplići dio našeg mora. Dakle, prosječna dubina od 252,5 metara, koja se često navodi u literaturi je istinit, ali dosta varljiv podatak – sjeverno od Jabučke kotline, dubine Jadrana ne prelaze stotinu metara. Grubo računajući, od ukupnog obujma Jadrana (35.000 km³), oko 90% tog obujma odlazi na jugoistočni dio Jadrana, a svega 10% na njegovu sjeverozapadnu polovicu.

Jadransko more – izobate i uzdužni profil dubina
Jadransko more – izobate i uzdužni profil dubina

Oceanografi procjenjuju da se vode cijelog Jadranskog mora izmjene kroz Otrantska vrata za 3 do 4 godine. To je vrlo kratko razdoblje (npr. ciklus izmjene vode Crnog mora traje oko 500 godina). Relativno kratka izmjena voda Jadrana je od velikog značaja, jer relativno brzo odnosi slatku vodu koja dospjeva u Jadran rijekama (u prvom redu Po – 29%). Voda koja dospjeva u Jadran rijekama i vruljama (podvodni izvori slatke vode), jednaka je sloju od 1,3 metra slatke vode svake godine. Sliv Jadranskog mora obuhvaća površinu od 235.000 km², pri čemu je omjer kopna i mora 1.8. Prosječna nadmorska visina sliva je 782 metra, sa srednjim nagibom od 12,1°. Glavne rijeke koje se ulijevaju u Jadran su Po, Neretva, Soča, Krka, Drim, Bojana i Vjosa.

Duljina obalne kopnene linije cijeloga Jadranskoga mora iznosi 3.690 km, od čega Hrvatskoj pripada 1.777 km, Italiji 1.249 km, Albaniji 396 km, Crnoj Gori 200 km, Sloveniji 47 km i BiH 21 km. Otočna je obala duga 4.164 km (Hrvatskoj pripada 4.058 km – 97%, Italiji 23 km, Albaniji 10 km, Grčkoj 73 km). Dakle, gledajući obalnu liniju kopna i otoka, 74% ukupne obale Jadrana pripada Hrvatskoj. Po duljini obalne crte Hrvatska je treća u Sredozemlju, iza Grčke i Italije. Koeficijent razvedenosti obale u Hrvatskoj je također vrlo visok i hrvatska obala se ubraja među najrazvedenije obale svijeta: 11 (za cijeli Jadran iznosi on 6,1).

Istočna obala Jadranskog mora bogata je otocima. Ukupno ih ima oko 1.250 otoka, od čega najviše u Hrvatskoj (1.185) i Crnoj Gori (48). Zapadna obala je u cijelosti talijanska i s te strane gotovo da nema otoka. Najveći otoci Jadranskog mora su Cres (406,63 km²), Krk (406,27 km²) i Brač (394,57 km²). Svi otoci u Hrvatskoj zauzimaju svega 5,8% površine zemlje, ali njihovo znalenje za geografski identitet „zemlje tisuću otoka“ je puno veće. Jadranski otoci su vapnenačke građe (kao i istočna obala), uz iznimku otoka Jabuke i Brusnika, koji su vulkanskog porijekla. Ovdje treba dodati i pjeskoviti Susak. Stalno je nastanjeno svega 50-ak otoka, najviše stanovnika imaju Krk i Korčula, a ukupno na hrvatskim otocima živi oko 130.000 stanovnika.

Nastanak i budućnost Jadrana

Današnji izduženi oblik Jadranskog mora posljedica je izdizanja morske razine (transgresije mora) nakon Würma, od prije oko 11.800 godina. Potopljene su nekadašnje nizine na sjeverozapadnom dijelu, kao i niži prostor duž obala.

Geološki gledano, udubina Jadranskog mora, tj. Jadranska potolina, posljedica je složenih geoloških i tektonskih procesa, a posebice subdukcije Afričke pod Euroazijsku tektonsku ploču – sraza dviju kontinentalnih masa. Naše more leži na Jadranskoj mikroploči, koja se u Mezozoiku odvojila od Afričke ploče. Odvajanje je počelo tokom srednjeg i kasnijeg trijasa, kada je počelo i taloženje vapnenca. Između stadija Norik i Gornje krede stvorio se debeli niz karbonatnih sedimenata (dolomita i vapnenca) dubok gotovo 8 kilometara i stvorio takozvanu Jadransku karbonatnu platformu. Ostaci te platforme se mogu naći u Jadranskom moru i okolnom mladom nabranom gorju (Južne Alpe i Dinaridi). Tokom Eocena i ranog Oligocena, ploča se pomaknula na sjever i sjeveroistok i zajedno s Afričkom i Euroazijskom pločom imala je utjecaja na Alpsku orogenezu tokom koje su uzdignuti Dinaridi i Alpe. U kasnijem Oligocenu, kretanje ploče se okrenulo i zajedno s Euroazijskom pločom sudjelovalo u Apeninskoj oregenezi tokom koje je uzdignut Apeninski poluotok i gorski masiv Apenini.

Neprekinuti obruč povećane seizmičke aktivnosti u Jadranu, zajedno s obručem navlaka (rasjed), orijentiranog sjeveroistok-jugozapad i identičnom orijentacijom Apenina i Dinarida pokazuje da se ploča okreće suprotno od kazaljke sata. Aktivni rasjed dužine 200 km se nalazi sjeverozapadno od Dubrovnika, uzdižući dalmatinske otoke kako Jadranska mikroploča podvlači pod Euroazijsku. Nadalje, taj rasjed izaziva primicanje južnog vrha Apeninskog poluotoka prema Balkanskom poluotoku za oko 0,4 cm godišnje. Ako se ovakvo kretanje nastavi, Jadransko more će se zatvoriti za otprilike 50 do 70 milijuna godina. U Sjevernom Jadranu, obala zapadne Istre i Tršćanskog zaljeva konstantno tone. U zadnjih dvijesto godina je potonula oko 1,5 metara.

U Jadranu su nađeni svi tipovi sedimenata koje je najvećim dijelom donijela rijeka Po, najveća rijeka u Jadranskom slivu. Zapadna obala je aluvijalna ili terasasta, dok je istočna vrlo razvedena i kraška. Za istočnu (dinarsku) obalu karakteristični su mnogobrojni zaljevi, uvale i drage, a nastala je izmjenom antiklinalnih vapnenačkih grebena i sinklinalnih dolina građenih od mekana eocenskoga lapora i pješčenjaka (fliš). Kada se more izdignulo, mnogi su antiklinalni grebeni ostali stršati iz mora kao otoci ili poluotoci, a sinklinalne doline postale su kanali, zaljevi i drage (Neretvanski kanal, Velebitski kanal, Kaštelanski zaljev i dr.). Najveći se dio naših otoka pruža paralelno s kopnenim reljefom, a takav tip obale nazivamo dalmatinski tip obale.

Većina istočne obale karakterizira kraška topografija, razvijena vremenskim utjecajem na Jadransku karbonatnu platformu. Okršavanje (karstifikacija) je započelo nakon zadnjeg uzdizanja Dinarida u Oligocenu i u Miocenu tokom kojeg su karbonatne stijene postale izložene atmosferskim prilikama. Vremenskom utjecaju je bilo izloženo i 120 metara obale koja se trenutno nalazi ispod površine mora, a činila je obalu tijekom zadnjeg ledenog doba. Procjenjuje se da su neke krške formacije iz ranijih razdoblja niske razine mora, najviše tijekom Mesinske krize slaniteta, o kojoj smo pisali u članku Kako je nastalo Sredozemno more?

Pleistocene klimatske promjene imale su utjecaj u formiranju jadranskog bazena, posebno njegovog sjevernog dijela i postojeće razvedenosti naše jadranske obale. Za vrijeme hladnog razdoblja u pleistocenu gomilale su se tokom zime na kopnu velike količine snijega, koje se u toku svježih ljeta nisu mogle otopiti, već su se pretvarale u led. Tako je npr. cijela sjeverna Europa, a i dio srednje Europe te cijeli masiv Alpa bio pod ledenim pokrovom. Budući da je more isparavanjem stalno gubilo više vode nego što mu je pritjecalo, to se odrazilo u općem snižavanju morske razine, a posljedica je toga suha faza sjevernog Jadrana, koji je pretvoren u prostranu nizinu. Zbog istih razloga i svi naši otoci su tada bili dijelovi kopna. Morska obala u to vrijeme bila je negdje na sjeverozapadnom rubu Jabučke udoline i uz vanjske srednjodalmatinske otoke.

Zagrijavanjem klime nakon tog hladnog razdoblja uslijedio je obrnuti proces. Led na kopnu se počeo otapati i ledeni pokrov se povlačio, a posljedica toga je bilo izdizanje morske razine, što se – iako usporeno – nastavlja i danas, u razdoblju holocena. Prema nekim istraživanjima tokom posljednjih dvadesetak tisuća godina morska razina je izdignuta za oko 96 m. Izdizanjem morske razine preplavljeni su niži dijelovi priobalnog reljefa i tako formirani današnji oblici obalne razvedenosti. Nekadašnje udoline, formirane denudacijskim procesima (erozija, abrazija, derazija, korazija) pretežno u mekšim stijenama (dolomiti, fliš), preplavljivanjem su pretvorene u kanale među otocima ili u zaljeve i uvale. Viši dijelovi reljefa, izgrađeni pretežito od vapnenca, zaostali su iznad razine mora u obliku otoka i otočića, odnosno poluotoka i rtova. Potapanjem, pak, donjih dijelova dolina formiranih fluvijalnom erozijom nastali su brojni zaljevi rijaskog tipa duž cijele naše obale, najčešće duboko uvučeni u kopno, koji se međusobno oblikom dosta razlikuju, iako su slični po postanku. Neki od poznatijih takvih zaljeva su npr. Limski kanal, Raški, Plominski i Bakarski zaljev, Novigradsko more, Šibenski zaljev s Prokljanskim jezerom, Stonski kanal, Rijeka dubrovačka, Boka kotorska i dr.

Obala Jadranskog mora u pleistocenu
Obala Jadranskog mora u pleistocenu

Klima, klimatske promjene, osunčanost i vjetrovi na Jadranu

Smješteno na području Sredozemlja, Jadransko more i kopno koje ga okružuje odlikuje mediteranska klima. Ova klima je vrsta suptropske klime, a kako se Jadran nalazi na srednjim geografskim dužinama, on ima promjenjivu sezonsku klimu. Ljeta su topla do vruća i suha, a zime su blage do hladne i kišovite. Prema Köppenovoj klasifikaciji klime, Južni i Srednji Jadran su klasificirani mediteranskom klimom s vrućim ljetima (Csa), a sjeverni dio Jadrana da ima vlažnu suptropsku klimu (Cfa). Dominantni vjetrovi zimi su jugo i bura. Bura puše kroz klance i prevoje na Dinaridima i donosi hladan i suh zrak s kontinenta. Najveće brzine dostiže u područjima Trsta, Senja i Splita, s naletima vjetra koji dostižu brzine do 180 km/h. Do pojave bure dolazi zbog značajnih temperaturnih varijacija između zaleđa u kojem su Dinaridi, i Jadranskog mora. Jugo pak donosi vlažan i topao zrak s jugoistoka i često sa sobom nosi pijesak iz Sahare čime uzrokuje prljave kiše. Jugo je jače i češće na južnom Jadranu, a bura na sjevernom Jadranu. Zimski su vjetrovi općenito češći, dugotrajniji i jači nego ljetni.

Na hrvatskoj obali Jadrana razlikujemo tri karakteristična tipa vremena: po jugu – s južnim toplim i vlažnim vjetrom, po buri – sa sjevernim hladnim i suhim vjetrom, te stabilno ljetno vrijeme, s dnevnim sjeverozapadnjakom (maestral) i noćnim vjetrićem s kopna – burin.

Ruža vjetrova na Jadranskom moru
Ruža vjetrova na Jadranskom moru

Prosječni broj sunčanih dana bitno se razlikuje po pojedinim godišnjim dobima. Gledano po mjesecima stvarno osunčavanje u prosincu iznosi 3 do 4 sata dnevno (ili 33% do 42% mogućeg). U srpnju, stvarno osunčavanje iznosi 9 do 11,5 sati (ili 60% do 75% mogućeg). U proljeće povećanje osunčavanja je usporeno zbog povećanja naoblake koja je vezana uz prelazak ciklona preko Jadrana. Po velikom broju sunčanih sati tijekom godine, poglavito se ističu otoci. Najosunčanije mjesto na Jadranu je Hvar sa 2.715 sati sunčevog sjaja, a slijede ga: Split (2.697), Dubrovnik (2.484), Vela Luka (2.671), Rab (2.479), Mali Lošinj (2.448) i Rijeka (2.120). Ukoliko usporedimo vrijednosti stvarnog osunčavanja na Jadranu s drugim geografskim regijama Mediterana, Azurna obala ima slične vrijednosti kao i Jadran, a Sicilija, Grčka i Španjolska imaju oko 200 sati više. O faktorima osunčanosti ili insolacije, kao i o tome koji dijelovi Hrvatske su najviše, a koji najmanje sunčani i zašto, pročitajte u članku Je li Hrvatska sunčana zemlja?

U okvirima Sredozemlja možemo očekivati povećanje isparavanja uz istovremeno smanjenje padalina i donosa vode rijekama, što će dovesti do povećanja saliniteta. Uz povećanje temperature i saliniteta smanjit će se topljivost kisika i ubrzati razgradnja organske tvari što dodatno troši kisik.Takav scenarij imat će drastičan utjecaj na promjenu strukture pridnenih zajednica. U međuvremenu su već nastupile mnoge promjene. Zabilježene su promjene u sustavu kruženja vode Sredozemljem, što se također dijelom pripisuje promjeni klime. Primijećeno je širenje tropskih vrsta u Sredozemno more, kao i termofilnih sredozemnih vrsta prema sjeveru (u Jadransko i Ligursko more) te povlačenje hladnomorskih vrsta prema sjeveru. Dokazano je i da anomalije površinskih temperatura mora snažno utječu na pelagijske i pridnene zajednice eliminirajući osjetljive vrste i izazivajući masovnu smrtnost.

Klimatske promjene značajno utječu na ekosustav Jadranskog mora. Prema Petom nacionalnom izvješću o promjeni klime iz 2009. godine, najveća i najskuplja posljedica promjene klime po Hrvatsku mogao bi biti porast razine mora. Iako postoji neizvjesnost oko dinamike porasta, povećanje od 50 cm (prvi scenarij) rezultiralo bi poplavljivanjem 100 milijuna četvornih metara kopna, dok bi povećanje razine mora od 88 cm (drugi scenarij) dovelo do poplavljivanja još dodatnih 12.4 milijuna četvornih metara. Najugroženija područja na hrvatskoj obali su gradovi Nin, Zadar, Šibenik, Split, Stari Grad na Hvaru i Dubrovnik, rijeke Raša, Cetina, Krka, Zrmanja i Neretva, oba Vranska jezera (na Cresu i kod Biograda), te obala zapadne Istre i otok Krapanj.

Temperatura, slanost, prozirnost i boja

Od fizičkih svojstava mora, treba izdvojiti temperaturu, slanost, prozirnost, boju, te njegovo gibanje u koje spadaju morske struje, mijene i valovi.

S obzirom na temperaturu, Jadran je umjereno toplo more – u njegovim najvećim dubinama temperatura ne pada ispod 10 ‒ 12°C. Na radost kupača, ljeti temperatura površine mora dosegne i više od 25°C, no zimi se, zbog izloženosti hladnom zraku, ohladi i do 7°C. Prosječna temperatura mora u ljetnim mjesecima iznosi od 22°C do 27°C, a najniža je zimska uz obalu, oko 7 °C.

Sezonski se javlja zanimljiv fenomen koji se zove termoklina. To je granica između dvaju slojeva gdje se temperatura naglo spušta (ili podiže). Roneći, možemo to i osobno doživjeti. Kako temperatura utječe i na gustoću vode, tako se tu radi i o dva sloja mora različite gustoće koji se gotovo i ne miješaju. Termoklina nastaje zbog zagrijavanja površinskog sloja vode. U proljeće se sa sve jačim zagrijavanjem formira sezonska termoklina, koja zahvaća dubine između 10 i 20 metara. Tijekom ljeta termoklina postaje izraženijom, uz temperature pri površini između 22 i 26°C. Ljeti prvu termoklinu zapažamo na dubinama između 3 i 5 metara, zatim na oko 12 metara, a sljedeću na 18 metara. Temperature na dubini većoj od 30 metara su uglavnom konstantne tijekom cijele godine. Ujesen se more opet počinje hladiti, pa termoklina slabi te se produbljuje do dubine od oko 100 metara. Zimi termoklina iščezava te dolazi do miješanja slojeva mora.

Slanost Jadranskog mora je velika – u prosjeku iznosi 38,30 promila, tj. u jednom kilogramu vode otopljeno je 38,30 grama soli. Južni dio Jadrana je slaniji od sjevernog, zbog pritjecanja velikih talijanskih rijeka koje razrjeđuju more. Zahvaljujući ovoj karakteristici Jadrana, uz njegove obale se od pamtivijeka bere sol (solane na Pagu, u Stonu, Ninu itd.).

Prozirnost mora mjeri se Secchijevim diskom tako da je ona dubina do koje se vidi Secchijev disk dubina do koje se more prozire. Prozirnost mora uglavnom se smanjuje od ekvatora prema polovima tako da najmanju prozirnost imaju polarna mora. Od svih mora, najveća prozirnost izmjerena je u Sargaškom moru gdje se Secchijeva ploča vidjela do 66,5 metara dubine. Jadransko more također spada u mora velike prozirnosti budući da ona u jednom njegovom dijelu iznosi čak 56 metara (na pučini, zapadno od Dubrovnika). Glavni razlog visokoj prozirnosti Jadrana je malen broj rijeka koje bi ga zamutile i krška obala s malo tla. Prosječna prozirnost Jadrana je 30 m, ona je manja u njegovom sjeverozapadnom dijelu zbog manje insolacije i utjecaja rijeke Po, a zatim raste prema jugoistoku i s udaljavanjem od obale.

Boja Jadranskog mora u konačnici ovisi o dubini, sastavu stijena, količini planktona, naoblaci i čistoći. Modra boja Jadrana i njegovo, kako se često čuje, kristalno čisto more sa slikovitom obalom neodoljiv su mamac za mnoge. Morska voda ima različite tonove modre boje, ovisno o podlozi. Pješčano i šljunčano dno ponekad daju divnu, gotovo tirkiznu boju.

Gibanje mora: struje, mijene, valovi

Općenito gledajući, morske struje u Jadranu su toplije i sporije uz istočnu obalu, a hladnije i brže uz talijansku obalu, a kreću se u smjeru obrnutom od smjera kazaljke na satu (što je posljedica Zemljine rotacije). Naravno, to je samo uopćen prikaz strujanja samo površinskog sloja Jadranskog mora (do 40 metara dubine).

Jadransko more možemo podijeliti na tri dubinska sloja koji se relativno neovisno kreću jedan od drugog, a zbog različitog gradijenta gustoće i temperature. Nakon površinskog sloja (do 40 metara dubine), slijedi sloj mora koji seže do dubine do 500 metara. More u ovaj sloj najvećim dijelom ulazi u Jadran kroz Otrantska vrata tijekom cijele godine. Voda iz gornja dva sloja tone u najdonji sloj, sve do dna te od tamo napušta Jadran. Već smo spomenuli da je prosječno vrijeme potrebno za izmjenu cjelokupne jadranske vode oko 3 do 4 godine.

Dinamiku priobalnih voda najviše određuje asimetrična obala i protok vode iz Mediterana kroz Otrantska vrata uz istočnu obalu. Talijanska obala koja ima vrlo malo izbočenja i otoka, omogućava miran protok Zapadne jadranske struje, koja se sastoji od površinske relativno svježe vodene mase i dublje hladne i guste vodene mase. Obalne struje na suprotnoj – stočnoj obali su mnogo kompleksnije (zbog krševite obale, mnogo otoka i blizine Dinarida).

Morske mijene na Jadranu nisu pretjerano izražene, iako se povremeno mogu dogoditi veće razlike u njihovim amplitudama. Radi se, naravno, o utjecaju sile teže, tj. gravitacije Mjeseca i manje Sunca. Uslijed ovih utjecaja, amplituda plimnog vala na Jadranu raste od jugoistoka prema sjeverozapadu, i najveća je u Trstu (88 cm), a znatno manja u južnijim gradovima uz more (npr. Rijeka 47 cm, Dubrovnik 31 cm). Uslijed djelovanja morskih mijena, obalne stijene Jadrana su u jutarnjim satima na suhom, da bi ih popodne već potopilo more. Morske mijene na Jadranu su miješanog tipa: imaju poludnevni ritam tijekom punog Mjeseca i mlađaka, a dnevni ritam tijekom prve i zadnje četvrti. Poludnevni plimni val ponaša se slično strujama, ulazeći iz Sredozemnog mora na istočnoj obali, a izlazeći na zapadnoj. Dnevni plimni val nastupa gotovo istodobno u cijelom Jadranu.

Pod utjecajem mijena nastaju i struje (kurenti) nevezane uz sveopću cirkulaciju Jadranskog mora. One se najviše mogu zapaziti u kanalima. Iako su njihove brzine relativno male, ostavimo li na nekim mjestima nevezan čamac, struja će ga odnijeti. Kod Pašmana morska struja mijenja smjer svakih 6 sati, stalno odnoseći nečistoće, a donoseći čistu vodu, pa je ovo more među najčišćim dijelovima na Jadranu. I vjetrovi mogu stvoriti struje, posebice zimi, pod utjecajem bure i juga, a njihove brzine mogu biti značajne.

Normalne visine plime i oseke se mogu značajno povećati, što dovodi do poplavljanja obale. Ovaj fenomen je najpoznatiji u Italiji, osobito gradu Veneciji. Takve varijacije mogu povećati normalne razine za više od 140 cm, a najviša visine plime od 194 cm je izmjerena 4. studenog 1966. godine. Takvo drastično povećanje amplitude plime uzrokuje kombinacije nekoliko faktora, uključujući položaj Sunca i Mjeseca, meteorološke faktore kao olujni udari juga i geometrijski oblik uvale, koji smanjuje ili povećava astronomski faktor.

Valovi na Jadranu se javljaju uglavnom kao posljedica vjetra, pa ovise o tome koji vjetar puše. Njihova jačina ovisi o obliku obale i njezinoj izloženosti. S prosječnim visinama između 0,5 i 1,5 metara, valovi na Jadranu ne mogu se usporediti s tropskim, na kojima možemo „jahati“ na daskama. Najviši zabilježeni val na Jadranu bio je visine od 10,8 metara, za dugotrajnoga olujnog juga. Tijekom nevremena mogu biti vrlo jaki, ugrožavati brodice i objekte uz obalu. Najčešće površinske valove na Jadranu uzrokuju bura i jugo zimi te sjeverozapadni vjetar ljeti. Jugo u pravilu stvara mnogo veće valove, dok bura, iako veće brzine vjetra, stvara niže, zapjenjene valove. Valovi miješaju površinski sloj vode s dubljim, a znamo iz iskustva da se nakon ljetne bure rashladi more unatoč tomu što je sjalo sunce, a temperatura zraka nije mnogo pala.

Značaj Jadranskog mora za države koje ga okružuju i njegove stanovnike je velik. Nalazimo ga u ribolovu, prometu, proizvodnji soli, kupališnom turizmu,… O tome nekom drugom prilikom.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *