rudarsko okno

Dan rudara

geografske teme stanovništvo i naselja

U Labinu je prije nekoliko dana započelo 37-dnevno obilježavanje 100. obljetnice Labinske Republike, koliko je ona i trajala. Danas, na Dan rudara (2. ožujka), održavaju se glavni događaji: svečana sjednica Gradskog vijeća, komemoracija na Krvovoj placi te obilježavanje završetka radova na obnovi Šohta – simbola rudarenja na Labinštini.

Rudarska djelatnost na području Labina u Istri započinje za mletačke vladavine. Na današnji dan 1921. godine, oko 2.000 labinskih rudara je organiziralo štrajk i demonstracije pod krilaticom „Kova je nasa” (Rudnik je naš). Tada su i proglasili Labinsku Republiku. Talijanske vlasti odlučile su slomiti Labinsku Republiku poslavši vojsku na rudare 8. travnja. Pobuna je ugašena u krvi, a događaj proglašenja Labinske Republike zapamćen kao prvi organizirani antifašistički pokret u Europi.

Naime, rudari su i u tadašnje vrijeme radili za crkavicu, a talijanska uprava je prema rudarima u Istri bila nemilosrdna. Otkaze su dobijali i za najmanju pogrešku. Okidač za pobunu dogodio se dan prije, 1. ožujka 1921. godine, kada su fašisti pretukli sindikalnog predstavnika Ivana Giovannija Pippana dok se ovaj vraćao sa sastanka sa socijalističkim vođama i sindikalistima te predstavnicima ugljenokopnog društva „Arsia” u Trstu. Čuvši za ovaj događaj, nezadovoljni rudari su napad na Pippana prepoznali kao napad na cijeli radnički pokret, te slijedećeg dana oko podneva krenuli u opći štrajk.

Rudari su zauzeli sve rudnike Labinštine miniravši prilaze oknima. Preuzeli su opremu, izvjesili crvene barjake sa srpom i čekićem, istukli fašiste u lokalnom fašističkom klubu, svrgnuli vlasnike rudnika i proizvodnju preuzeli na sebe. Događaj se može tumačiti kroz prizmu tradicionalnog traženja radničkih prava, odnosno poboljšanja položaja, te radnih i životnih uvjeta rudara. Ipak, štrajk labinskih rudara posjeduje važne odrednice antifašizma te elemente samoodređenja i samoupravljanja, koji će ostati do danas ne samo u sjećanju građana Labinštine, nego i kao obilježje njihovog identiteta.

Unatoč dugoj tradiciji rudarske djelatnosti na prostorima današnje Hrvatske, podzemna eksploatacija je kod nas praktički nestala. U Istri se ugljen kopao u jamama Raša, Strmac, Labin, Potpićan, Ripenda i Tupljak. U godini najveće proizvodnje (1942.), u navedenim istarskim ugljenokopima bilo je zaposleno preko 10 tisuća radnika. Posljednji rudnik u Istri bio je Tupljak kod Labina. Zatvoren je 1999. godine, čime je završeno gotovo četiristo godina povijesti podzemnog rudarenja u Istri.

Trenutno se u Hrvatskoj samo arhitektonsko-građevinski kamen eksploatira podzemnim načinom eksploatacije.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *