Ceste Gorske Hrvatske

Stare ceste Gorske Hrvatske

geografske teme gospodarstvo i kultura

Izgradnja autocesta je definitivno jedan od najvećih građevinskih poduhvata neovisne Republike Hrvatske i kao takav će zasigurno ući u povijest. Od ljeta 2000. godine, dužina autocesta u Hrvatskoj se učetvorostručila. Trenutno, mreža autocesta i poluautocesta s naplatom iznosi ukupno 1.307 km.

Prometnice su oduvijek predstavljale povezanost, život i razvitak. Jedan od graditelja starih cestovnih prometnica kroz prostor Gorske Hrvatske izjavio je: „Približite ljude i učinit ćete ih radinima i vještima. Odijelite ih, povratit ćete ih u divljaštvo do te mjere da neće imati ni pojma o napretku.”

Nekada su i prašnjave, neasfaltirane ceste predstavljale moderne prometnice, a prve takve moderne prometnice, velikog povijesnog i gospodarskog značaja bile su ceste koje su početkom 18. i 19. stoljeća izgrađene na prostoru Gorske Hrvatske. Te ceste povezale su Podunavlje i Primorje.

Karlovac je u to vrijeme predstavljao krajnju točku do koje se moglo uzvodno ploviti rijekom Kupom iz smjera Siska. Tadašnja vlast i veliki poduzetnici su plovnim rijekama Dunavom, Savom i Kupom sve do Karlovca mogli na jeftin način prevoziti trgovačku robu. Cilj je bio proširiti trgovinu na najjeftiniji mogući način – povezati jeftine oblike prijevoza: riječni i pomorski.

Rijeka je strateški idealno mjesto za luku – mali grad gdje se Sredozemno more najdublje uvuklo u europsko kopno i približilo Srednjoj Europi. Da bi se iskoristio povoljan položaj Rijeke, trebalo ju je povezati s potencijalnim zaleđem (Srednjom Europom), odnosno s prvim jačim prometnim pravcima koji su vodili u značajnije centre Austrougarske monarhije, t.j. s Karlovcom.

Između Rijeke i Karlovca nalazi se Gorski kotar – prostor iznimnih prirodnih ljepota i prirodnog bogatstva, ali dugo vremena vrlo slabo ili nikako naseljen prostor izrazito izolacijskog karaktera. Izgradnjom prvih cestovnih prometnica u 18. i 19.st. i željeznice krajem 19.st. prostor Gorskog kotara je zaživio, počela su se ubrzano razvijati naselja i gospodarstvo, a veliki zamah gospodarstva tog vremena vidljiv je i danas, na krajnjim točkama cesta koje su tada izgrađene – u Karlovacu i Rijeci.

Ceste Karolina, Jozefina, Lujzijana i Rudolfina, te željeznica i novija autocesta - karta
Ceste Karolina, Jozefina, Lujzijana i Rudolfina, te željeznica i novija autocesta
izvor: Hrvatska tehnička enciklopedija Zavoda Miroslav Krleža

Karlovac se razvija kao trgovačko središte, dobija čvorišno prometno značenje u kojem se odvija pretovar robe s riječnih brodova na kola. Roba je u prvom redu bila panonsko žito i dužice hrasta lužnjaka iz Slavonije i cijelog Podunavlja, a istu su kolima vučenim konjskom zapregom prevozili kirijaši, mahom stanovnici Gorskog kotara i Vinodola. Rijeka se razvila u toj mjeri da je već početkom 19.st. u samom gradu bilo koncentrirano 50% industrije cijele Hrvatske (12 brodogradilišta, željezara i ljevaonica željeza – kasnije proizvodnja torpeda,  prerada šećera dovoljna za potrebe svih austrijskih zemalja, tvornica kemijskih proizvoda, tvornica duhana,…).

U Hrvatskoj postoji 27 cesta koje kriju svoj veliki gospodarski, povijesni i kulturni značaj za Hrvatsku i ovaj dio Europe, a danas više nemaju nekadašnju komunikacijsku važnost. Ipak, te ceste su danas turistički vrlo zanimljive, budući da su prometno rasterećene i u najvećem dijelu prolaze kroz prostore iznimno sačuvanog okoliša i nesvakidašnjih prirodnih ljepota. Od spomenutih 27 cesti, tri su iznimno značajne u povezivanju Podunavlja s Primorjem: Karolina, Jozefina i Lujzijana. Ovim trima vrijedi dodati Rudolfinu i Terezijanu.

Karolina (Karolinska cesta)

Karolina (Karolinska cesta) je bila prva cesta koja je vodila iz kontinentalnog dijela Hrvatske za Rijeku, a samim tim i prvi značajniji žitni put iz Podunavlja i Posavine prema Jadranu. Nazvana je po austrijskom caru Karlu VI. (1711. – 1740.), koji je inicirao gradnju i koji se prvi njome provezao još dok je trajala gradnja.

Zbog uštede novca cesta je probijena po uskoj trasi, najkraćim mogućim pravcem kroz teški i nenastanjeni teren po oštrim zavojima i strmim usponima, pa se zbog toga vrlo brzo pokazala neadekvatnom i moralo je doći do gradnje ceste po nekom drugom pravcu.

Ipak, izgradnjom Karoline u Gorski kotar je pristiglo najviše doseljenika, osobito u područje Vrbovskog, Ravne Gore, Mrkoplja, Fužina i Zlobina. U najvećem broju se radilo o imigrantima iz Primorja, Slovencima, Česima i stanovnicima Vojne krajine (izbjeglicama pred Turcima).

Cesta je i dan danas atraktivna i neobična upravo zbog svojih graditeljskih karakteristika (strmi usponi), divlje netaknute prirode i niza malih mjesta, a današnja autocesta svojim jednim dijelom koristi najbolje dijelove Karoline i nešto kasnije izgrađene Lujzijane

Spust Karolinske ceste prema Bakarskom zaljevu, oko 1727. godine
Spust Karolinske ceste prema Bakarskom zaljevu, oko 1727. godine
izvor: Hrvatska tehnička enciklopedija Zavoda Miroslav Krleža

Trasa Karoline bila je: Karlovac – Dubovac – Novigrad na Dobri – Bosiljevo – Vrbovsko – Ravna Gora – Stari Laz – Mrkopalj – Fužine – Zlobin – Meja (s odvojcima prema Hreljin – Kraljevica i Bakar – Rijeka.

Karolina je duga 159,7 kilometara, sagrađena je između 1726. i 1732. godine, obnovljena 1780., a asfaltirana 1974. godine.

Jozefina (Jozefinska cesta)

Kako je Karolina bila uska, suviše brdska i nepogodna za savladavanje sve većeg prometa, izgrađena je Jozefina (Jozefinska cesta). Ime je dobila po Josipu II. (1780. – 1790.), inicijatoru ceste i sinu poznate austrijske carice Marije Terezije. Izgradnji ceste prethodila je zapovijed zapovjedništva Vojne krajine 1762. godine da se održi sastanak knezova i starješina oko dogovora o gradnji ceste Karlovac – Senj preko Kapele. Cesta je izgrađena trasom starog karavanskog puta preko Velike Kapele.

Izgradnja Jozefine uveliko utječe na razvoj Brinja i oštarijsko-josipdolskog prostora, a posebice Senja – s Karlobagom najpovoljnije smještene luke na izlazu karavanskih puteva iz zaleđa. Izgradnjom ceste dolazi do proširenja senjske luke i povećanja njezinog prometa. Cesta se od Josipdola do Žute Lokve podudara s dijelom današnje autoceste A1 Zagreb – Split (Dalmatine) i turistički je atraktivna, osobito na visokim prijevojima Vrh Kapele (887 m) i Vratnik (698 m), s kojeg se pruža prekrasan pogled na Velebitski kanal i kvarnerske otoke.

Most preko Tounjčice, Jozefinska cesta, Tounj, 1975. i 1836.
Most preko Tounjčice, Jozefinska cesta, Tounj, 1975. i 1836.
izvor: Hrvatska tehnička enciklopedija Zavoda Miroslav Krleža

Trasa Jozefine vodi iz Karlovca, preko Josipdola, Brinja i Vratnika, do Senja. Građena je između 1765. i 1779. godine, a njezina ukupna dužina je 113,8 km.

Lujzijana (Lujzinska cesta)

Početku gradnje Lujzijane (Lujzinska cesta; Ludovicejska cesta; Napoleonska cesta) prethodi pokušaj projekta gradnje kanala kojim bi se spojile rijeke Kupa i Dobra, odnosno riječni put od Karlovca do Broda na Kupi, iz kojeg je prema moru trebala dalje voditi cesta.

Projekt je propao, ispostavilo se da bi troškovi bili golemi, pa se od njega odustalo krajem 18. stoljeća. Za izgradnju kanala utrošeno je oko 500.000 forinti, ali je ubrzo postalo jasno da je to promašena investicija. S ostatkom kapitala od 300.000 forinti počelo se ozbiljno raditi na gradnji nove ceste od Karlovca do Rijeke, a na kraju je cijena gradnje Lujzijane premašila svotu od 1,5 milijuna forinti. Inicijativu za početak gradnje predvodio je zagrebački biskup, karlovčanin Maksimilijan Vrhovec. Osnovano je dioničarsko društvo u čijem su članstvu bili najpoznatije kneževske i grofovske austrougarske obitelji tog doba.

Austrougarska je odobrila pravo na gradnju ceste i pravo na ubiranje vozarine na rok od 50 godina po gotovo identičnom sustavu kakvog danas ima državna tvrtka Autocesta Rijeka-Zagreb. Gradnja je počela 1803. godine, prvo u Rijeci, odakle se krenulo prema Jelenju, Lokvama, Delnicama, Skradu, Vrbovskom i Severinu na Kupi. Šest godina kasnije preostalo je izgraditi samo oko 15 kilometara ceste između Karlovca i Netretića.

Riječ je bila o jednoj od najmodernijih prometnica tog doba u Europi, širokoj ukupno osam metara, zbog čega je bilo i moguće da se ta prometnica koristi gotovo punih 200 godina. Projektiranje i gradnju vodio je Filip Vukasović, oficir i inženjer, potomak drevne senjske patricijske obitelji, koji je prethodno gradio ceste Senj – Sv. Juraj i Senj – Novi Vinodolski te projektirao senjsku luku, kako bi ista po austrougarskim planovima postala glavna luka sjevernog Jadrana. Lujzijana je bila njegovo najvažnije djelo, ali ga nažalost nije uspio završiti. Poginuo je u velikom ratu protiv Napoleona od teške rane zadobivene u bitci kod Aspena 1809. godine.

Francuzi (kapetan Charpentier) su preuzeli gradnju i 1811. godine završili posljednju dionicu Netretić – Karlovac, nakon čega je Napoleon cestu nazvao Lujzinskom po svojoj tadašnjoj (drugoj po redu) suprizi Mariji Lujzi, kćeri austrijskog cara Franje I.

Po izgradnji Lujzijane započeo je jači razvoj Delnica, ali i drugih naselja uz tu cestu (Severina na Kupi i Lukovdola prvenstveno). Ali, promet po Lujzijani bio je tada manji od očekivanog, prihod od vozarina premali, a održavanje ceste skupo. Situacija je postala još i teža nakon što je 1873. godine izgrađena željeznička pruga od Karlovca do Rijeke. Činovništvo društva koje je izgradilo Lujzijanu tada je raspušteno, zgrade u vlasništvu prodane su u bescjenje, a upravljanje cestom preuzela je država, odnosno ugarska vlada koja je imenovala posebno povjerenstvo za taj posao.

Prikaz odsječka Lujzijane na karti s kraja 19. stoljeća
Prikaz odsječka Lujzijane na karti s kraja 19. stoljeća

Malo je onih koji danas znaju da prije nekoliko stoljeća na Lujzijani nije bilo asfalta, već su bili postavljeni kameni blokovi kako se konjska kopita vukući zaprege ne bi otklizavala po njima. Takve, odnosno nešto manje kamene kocke i danas postoje na nekim riječkim ulicama. Vozarina ili maltarina naplaćivala se u Severinu na Kupi, Delnicama, Oštrovici i Kamenjaku kod Rijeke, slično kao i danas. Nešto prepravljena Lujzijana je donedavno bila glavna veza Primorja i Istre s kontinentom, a činjenica da na toj prometnici više nema zastoja i prometnih gužvi može biti itekako zanimljiva turistička pozivnica svima onima koji žele uživati u miru i ljepoti prekrasnih gorskih pejzaža. Najviši prijevoj Lujzinske ceste je Gornje Jelenje sa 800 m. Današnja autocesta svojim jednim dijelom koristi najbolje dijelove Lujzijane i ranije izgrađene Karoline.

Trasa Lujzijane je: Karlovac – Novigrad na Dobri – Severin na Kupi – Vrbovsko – Moravice – Skrad – Delnice – Lokve – Mrzle Vodice – Gornje Jelenje – Grobnik – Rijeka. Lujzijanu su gradili od 1803. Do 1811. godine, obnovljena je krajem 19. st., a asfaltirana 1960-ih. Dužina ove ceste je 129 km.

Rudolfina

Cesta Rudolfina predstavlja najkraći spoj Ogulina s Jadranskim morem, tj. Novim Vinodolskim. Velike zasluge za njezinu izgradnju ima ban Ivan Mažuranić, čemu svjedoči i napis uklesan u stijenu na najvišem prijevoju Banska Vrata na visini od 1.083 metra n.v.

Rudolfina je prolazi kroz šumske predjele Male Kapele, prirodno bogat (u blizini je strogi prirodni rezervat Bijele i Samarske stijene), i nenaseljen kraj. Budući da je od velikog spojnog i turističkog značaja (veza Bjelolasice s Primorjem od svega 40 km), vlasti u Ogulinu i Novom Vinodolskom odlučile su početkom 2000-ih asfaltirati neasfaltirane dijelove i Rudolfinu osposobiti za potrebe turizma.

Rudolfina povezuje Ogulin, Jasenak i Novi Vinodolski, građena je u 19. stoljeću, a u potpunosti afaltirana tek 2005. godine.

Terezijana

Terezijana je austrougarska cesta koja je povezivala Gospić i Karlobag preko Velebita, točnije preko prijevoja Oštarijska vrata (928 m). Dio Terezijane u dužini od tri kilometra (od Baških Oštarija do Konjskog) uređen je kao poučna staza Terezijana u sklopu Parka prirode Velebit. Prolazeći cestom, posjetitelji mogu uživati u živopisnom pogledu na oštarijski plato okružen stjenovitim kukovima, a već s Oštarijskih vrata otvara se prekrasan pogled na Jadransko more i otočje zadarskog i kvarnerskog arhipelaga. Posjetitelji tu također mogu doživjeti i granicu dvaju klimatsko-vegetacijskih područja – brdskog i mediteranskog, te putem informativno-edukacijskih panoa upoznati se s biljnim i životinjskim svijetom Velebita, ljepotama i raznolikošću krških fenomena, kulturnom i graditeljskom baštinom ovoga kraja i same Terezijanske ceste te životom ljudi na tom dijelu Velebita.

Terezijana je građena krajem 18. stoljeća (otvorena 1786. godine), a povezuje Gospić i Karlobag.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.