Pijana pruga

Pijana pruga

Istra i Kvarner nepoznata Hrvatska

Istočna Istra poznata je po rudnicima, o kojima je već bilo riječi u članku Dan rudara, a pruga o kojoj je ovdje riječ, upravo je vezana uz istarske rudnike.

Naime, odmah nakon Drugog svjetskog rata, pokrenuta je proizvodnja u već postojećim rudnicima u okolici Labina i Raše, a zbog manjka rudara, radnici su ovdje bili dovoženi iz brojnih dijelova tadašnje države Jugoslavije. U to vrijeme, iskopani ugljen uglavnom se dalje prevozio brodovima preko luke Bršice do riječke luke, gdje bi bio prekrcan na željeznicu. Druga prijevozna ruta uključivala je kamione, koji su ugljen dopremali do Vodnjana, gdje je bila željeznička stanica.

Planirani brzi industrijski razvoj Jugoslavije trebao je bolja rješenja, pa je već 1948. donesena odluka o gradnji pruge u dužini od 53 kilometra između Lupoglava u unutrašnjosti Istre i Stalija na ušću rijeke Raše u Jadransko more, a koja bi u konačnici omogućila jednostavniji, brži i jeftiniji prijevoz istarskog ugljena.

Pruga koja savladava 400 metara nadmorske visine dovršena je svega tri godine kasnije, tzv. „dobrovoljnim radom”, koji bi bilo lakše okarakterizirati kao „prinudni rad”. Dovoljnog broja radnika u poslijeratnoj Istri nije bilo. Niti za obrađivanje istarskih polja, niti za rad u rudnicima, a kamoli za izgradnju pruge. Vlast je posegnula za stanovnicima iz drugih dijelova Hrvatske i ostatka Jugoslavije. Na tisuće radnika neumorno je tri godine krampovima, lopatama i dinamitom lomilo krš na obroncima Učke gradeći dionicu isplanirane pruge. Graditelji „veterani”, koji su nadživjeli Jugoslaviju, gradnju ove pruge su tada prozvali „Hrvatskim Sibirom”. Sigurno s pravom, jer jedini izbor koji su dovedeni radnici imali bio je dobrovoljni rad na pruzi ili dobrovoljni rad u rudniku. Dokumenti svjedoče o velikom broju Istrijana, optanata za talijansko državljanstvo s kraja 1940-ih, a koji su dovedeni na prisilan rad na ovu prugu.

Čepićko polje
Čepićko polje

Izgrađena dionica pruge bila je samo dio velikog plana – povezivanja riječke pruge kroz tunel Učku. Međutim, ovaj plan nikada nije ostavren pa sve do danas preostale željezničke pruge u Istri nisu povezane s željezničkom mrežom ostatka Hrvatske. Ipak, izgrađena dionica željezničke pruge služla je svrsi: u njezino zlatno doba krajem 1950-ih i početkom 1960-ih godina, prugom je prevoženo i do 100 vagona dnevno. Nažalost, zatvaranjem istarskih rudnika – osobito posljednjeg ugljenokopa u Hrvatskoj Tupljak 1999. godine, došlo je i do smanjenja prometa ovom prugom te je on potpuno nestao 2009. godine, kada je njome protutnio posljednji vlak.

Pijana pruga
„Pijana pruga”

Nakon 2009. godine pruga definitivno pada u zaborav. Uslijed neodržavanja i klizišta kojeg su pokrenule obilne kiše, na jednoj kratkoj dionici od stotinjak metara je došlo do njezinog urušavanja. Kako su tračnice ostale prikovane za drvene pragove, pruga se izvitoperila i danas predstavlja atrakciju određene vrste, koja se već među lokalcima, pa i šire, proširila pod nazivom „Pijana pruga”. Više-manje je pala u zaborav njezina zanimljiva i svakako tužna povijest, a ostaju zanimljive i upečatljive fotografije.

Dionicu na kojoj je pruga pijana možete pronaći u blizini Kožljaka, prema selu Šušnjevica, zanimljivom zbog svoje dvojezičnosti – tamo se govori i istrorumunjski. Pristup najatraktivnijem dijelu je 15-minutnim hodom u smjeru Šušnjevice, nakon što ostavite auto kod crkve Sv. Križa u Zagradu, sjeverno od Kožljaka. S ove 15-minunte pješačke dionice pruža se izvrstan pogled na zapad prema Čepićkom polju – nekada jezeru (do 1932. godine), odnosno na istok – prema obroncima gorostasa Učke.

Crkva Svetog Križa u Zagradu
Crkva Svetog Križa u Zagradu

Ukoliko ikada budete u prilici prošetati drugim dijelovima ove pruge, mogli biste se nadiviti prirodnim ljepotama rubova Parka prirode Učka, Veloj Drazi u Vranji i donjim tokom rijeke Raše. Pruga prolazi također kroz tri tunela izgrađena golim rukama, od kojih je jedan dugačak 500-njak metara!

Pruga Lupoglav-Štalije ostaje simbol jednog vremena. Možda će jednog dana biti na neki način iskorištena, pa makar u turističke svrhe, obzirom na zanimljivost kraja kroz koji prolazi. Planovi postoje, ali dok ne budu realizirani, pruzi preostaju pojedinačne posjete njenom pijanom dijelu te sporadične akcije poput snimanja filma o Winnetouu, što se dogodilo 2016. godine na pruzi, a za čije potrebe je njemačka produkcija u Istru dovela parnu lokomotivu iz Mađarske.


Lokacija crkve Sv. Križa (parkiralište): 45.199 N i 14.187 E

Lokacija Pijane pruge: 45.209 N i 14.183 E           

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *