Vegetacija sredozemne ili mediteranske klime je vrlo bujna i raznovrsna, sačinjena od raznih biljnih zajednica. Vrijedi izdvojiti šume hrasta crnike i medunca, primorskog bora i čempresa, te biljne kulture: masline, smokve, vinovu lozu, agrume, odnosno rano voće i povrće. Rekli bi mnogi: Bogom dano podneblje. I vjerojatno su u pravu.
Maločas spomenuta smokva je vrlo interesantna sredozemna kultura. Uspijeva u Hrvatskoj, ali opći doživljaj je da je smokva kod nas u najmanju ruku zanemarena. Ovu tezu potvrđuju i činjenice: Hrvatska godišnje proizvede svega oko 0,1% ukupne svjetske proizvodnje smokve. Naravno, alibi nam je mala površina zemlje, ali veliki dio te površine pripada klimatskim uvjetima koji odgovaraju smokvi, koja ionako na svijetu uspjeva u vrlo ograničenim prostorima. Dok u Hrvatskoj prinosi smokve u kilogramima na četvorni kilometar godišnje iznose 0,00002, kod najvećeg svjetskog proizvođača smokve Turske taj broj je gotovo 20 milijuna veći – prinosi u Turskoj iznose 391,3 kilograma na četvorni kilometar.
No, krenimo redom. Smokva (Ficus carica), je biljka iz porodice dudova (Moraceae) koja sadrži jestive plodove zelene do ljubičaste boje. Radi se o velikom listopadnom grmu ili manjem drvetu koje više raste u širinu, nego u visinu. Smokva autohtono raste na području koje se proteže od azijskog dijela Turske pa do sjeverne Indije. Postoje dokazi da su ljudi u zapadnoj Aziji počeli uzgajati smokve već prije 11.000 godina, pa se vjeruje da bi ona mogla biti i prva biljka koju je čovjek kultivirao, čak prije nego je kultivirao pšenicu i ječam. Prirodne sadnice smokve prenešene su po cijelom Sredozemlju, u čijoj su se toploj klimi udomaćile, ne birajući tlo, obzirom da smokvi odgovara i ono manje plodno, pa čak i kameno. Nešto kasnije, obična smokva se počela uzgajati i u drugim područjima sa sličnom klimom na svijetu: u Čileu, Australiji, Južnoj Americi, te u SAD-u, konkretnije u Teksasu, Washingtonu i Oregonu. U Kaliforniju s Mediterana smokvu su donjieli franjevački redovnici misije San Diego sredinom 18. stoljeća. Smokve su posađene u svim misijama uz Camino Real, pa otuda i ime smokve Black Mission.
Sorte smokvi uzgojene u raznim dijelovima svijeta broje se na stotine. Njihova je nomenklatura vrlo zbunjujuća, obzirom da se ista smokva često uzgaja u susjednim pokrajinama pod potpuno različitim nazivima. Kad se smokva uvede u druge zemlje, obično se smišlja novi naziv. Tako je Lob Injir iz Smirne postao Calimyrna u Kaliforniji, a Dottato iz Italije Kadota. Talijanski San Piero poznat je u Engleskoj kao Negro Largo, u Francuskoj kao Aubique Noire, a u Kaliforniji kao San Pedro Black, Brown Turkey ili Black Spanish.
U današnje vrijeme 52 države svijeta registriraju proizvodnju smokvi. Ukupno se u svijetu godišnje proizvode oko 1,1 milijun tona smokvi. Trenutno je Turska najveći svjetski proizvođač s 305.450 tona proizvodnje godišnje – 29% ukupne svjetske proizvodnje. Egipat je drugi sa 167.622 tona (16%), a slijedi ga Alžir s 131.798 tona (12,5%). Na ovom popisu Hrvatska zauzima 38. mjesto – kod nas se proizvede oko 1.165 tona godišnje (0,1% svjetske proizvodnje). To znači da na svakog stanovnika Hrvatske godišnje otpada svega oko četvrt kilograma domaće smokve.
I ovdje opet moramo postaviti pitanje iz naslova – Zašto okrećemo leđa smokvi?
Smokva zacijelo pripada u grupu najzdravijeg voća na svijetu. Bogata je brojnim fitonutrijentima, vitaminima i antioksidansima. Plod sadrži značajne količine kalcija, kalija, fosfora i željeza. Smokve su najslađe voće na svijetu – sadrže 55% prirodnog šećera. Mogu se konzumirati svježe ili suhe, a moguće ih je pretvoriti u slasni pekmez ili hib, tradicionalnu slasticu s otoka Visa. Također, u svijetu se smokva koristi u kozmetici. Konzumacija smokvi je dobra za zdravlje, obzirom da one poboljšavaju probavu (suhe smokve – zbog velike količine vlakana), pomažu pri mršavljenju (zbog malog broja kalorija), sprječavaju hipertenziju (poboljšava ravnotežu kalija i natrija u organizmu, a koja biva narušena prevelikim unosom soli), jačaju kosti (zbog bogatstva kalcija), bogate su antioksidansima vrhunske kvalitete pa vezano s tim, sprječavaju bolesti srca. Svježe smokve također su dobre za dijabetičare, dok suhe smokve liječe anemiju izazvanu nedostatkom željeza. Konzumacija smokvi poboljšava i reproduktivno zdravlje (poboljšava plodnost i libido jer su pune minerala poput cinka, mangana i magnezija).
Stari narodi su i bez pretjeranih znanstvenih metoda smokvu smatrali vrlo korisnom. Također, u Sredozemlju su je zvali „hranom siromaha“, obzirom da je na području u kojem je uspijevala bila sveprisutna i dostupna svima. Zvali su je također „voćem bogova“. Rasla je i u rajskom vrtu: tamo je Adamu i Evi poslužila kao hrana, ali i kao odjeća. U Knjizi Postanka u Bibliji, Adam i Eva obukli su se u smokvino lišće (Postanak 3:7) nakon što su pojeli „zabranjeno voće“ s Drveta spoznaje dobra i zla. Druge religije također štuju smokvu: Buda je postigao prosvjetljenje pod bodhi stablom, velikim i starim svetim stablom smokve. Osim toga, stari su je narodi smatrali simbolom muškosti, plodnosti i moći.
U Antici su postojali posebni zakoni koji su regulirali izvoz smokve – antičkim Grcima smokva je bila jedna od glavnih prehrambenih proizvoda. Rimljani su smokvu smatrali svetom te se koristila i u njihovim vjerskim obredima. Na kraju krajeva, pred vučjom pećinom gdje su odrasli blizanci utemeljitelji Rima, upravo je drvo smokve bilo to koje im je davalo hlad. Ta smokva Romula i Rema interpretirana je kao simbol budućeg prosperiteta rase. Prema rimskim zapisima, Kleopatra se koristila različitim pripravcima na bazi smokve, a kako bi zadržala svoju legendarnu ljepotu. U renesansi, kada se Europa vratila antičkim dostignućima, gole figure u slikarstvu i kiparstvu – kako one antičke, kako novonapravljene, nisu bile prihvatljive. Upravo su prikazi smokvinog lišća dodavani kako bi se prekrile genitalije na umjetničkim djelima.
Znajući sve ovo, uistinu je čudno zašto se u Hrvatskoj maćehinski odnosimo prema smokvi.
