Dva broda na parni pogon sastala su se usred Atlantskog oceana 29. srpnja 1858. godine, kako bi spojili dva kraja kabla dugog 4.000 kilometara i širokog svega 1,5 centimetar. Tim činom je prvi put komunikacijski povezana Europa i Sjeverna Amerika.
Nešto više od dva tjedna kasnije, britanska kraljica Victoria poslala je čestitku tadašnjem američkom predsjedniku Jamesu Buchananu. Nakon primitka čestitke, na ulicama New Yorka uslijedio je mimohod s replikom broda koji je postavljao kabel, dok se vatromet razvio iznad gradske vijećnice.
U svojoj telegrafskoj poruci, kraljica Victoria je pozdravila „veliko međunarodno djelo“ dviju zemalja nastalo nakon gotovo dva desetljeća napora. Američki predsjednik Buchanan je pohvalio „slavnu pobjedu, korisniju čovječanstvu od bilo koje dobivene na bojnom polju.“
Dostava ovih poruka trajala je više od 17 sati, obzirom da je te 1858. godine za prijenos svakog slova napisanog Morseovim znakovima trebalo 2 minute i 5 sekundi. Ovaj kabel kojim je započela globalna komunikacijska revolucija bio je u funkciji manje od mjesec dana, zbog raznih tehničkih kvarova.
Do 1866. godine postavljeni su novi kablovi koji su bili sposobni prenijeti 6 do 8 riječi u minuti preko Atlantika. Do kraja stoljeća, brzina prijenosa je porasla za oko pet puta – na više od 40 riječi u minuti. Godine 1956. položen je Transatlantski kabel broj 1 (TAT-1), prvi podvodni telefonski kabel, a do 1988. godine TAT-8 je prenosio 280 megabajta u sekundi – otprilike 15 puta brže od prosječne internetske veze kućanstva u razvijenim državama svijeta. Ove vratolomne brzine prijenosa podataka omogućili su optički kablovi.
Podvodni podatkovni kablovi danas
Najnoviji telekomunikacijski kabel položen po dnu Atlantika počeo je s radom 2018. godine. Ovaj kabel, prozvan Marea povezuje Bilbao u Španjolskoj s američkom saveznom državom Virginijom. Brzina prijenosa podataka ovim kablom iznosi 160 terabita u sekundi – to je brzina 16 milijuna puta veća od brzine prosječne kućne internetske veze!
Danas je ispod svjetskih mora i oceana položeno oko 380 podvodnih kabela. Njihova ukupna dužina iznosi preko 1,2 milijuna kilometara. Unatoč prevladavajućem mišljenju o internetu koji je ovisan o satelitima, upravo ovi kablovi su nevidljiva sila koja pokreće suvremeni internet i prenose gotovo svu našu komunikaciju. Mnoge od podvodnih kablova posljednjih godina financirali su internetski divovi poput Facebooka, Googlea, Microsofta i Amazona. U svijetu bežičnog umrežavanja i pametnih telefona, jedva smo svjesni važnosti i uopće postojanju podmorskih kablova.
izvor: TeleGeography
Kako je Internet postao mobilniji i bežičniji, količina podataka koji putuju preko podmorskih kabela eksponencijalno se povećala. Naša svijest o postojanju ovih kablova nastane kada nestane ili uspori internet, što se događa kada se neki od njih ošteti.
Kako se postavlja podmorski kabel?
Polaganje kabla dugogodišnji je postupak koji košta milijune dolara. Proces započinje proučavanjem pomorskih karata kako bi se odredio najbolji put. Prije nego brodovi započnu postavljati kabel, trasom prolazi istraživački brod koji precizno kartira izabrano morsko dno i mjeri jačinu morskih struja. Naime, nastoje se izbjeći područja jakih podmorskih struja, područja vulkana područja i područja velikih promjena reljefa morskog dna.
Kablovi su najsigurniji u dubokoj vodi gdje se jednostavno polažu na relativno ravnom morskom dnu. Tamo se u najvećem broju slučajeva ne dolazi do njihovog trljanja o stijene, niti su izloženi nekim drugim smetnjama.
Polaganje kablova je kompliciranije što se oni više približavaju obali. Kabel koji na dnu oceana može biti debeo svega nekoliko centimetara, u blizini kopna postaje deblji – mora se bolje zaštititi od svog okruženja. Nerijetko, potrebno je sagraditi i betonske rovove u moru kilometrima prije izlaska kabla na obalu, a kako bi se kabel zaštitio od udaranja u kamenje.
Nakon što je ruta kabla određena, na put kreću veliki brodovi za polaganje kabla i repetitora. Na primjer, već spomenuti najnoviji transatlatski kabel Marea dugačak je 6.600 kilometara i težak preko 4,6 milijuna kilograma. Poduzeću koje je postavljalo ovaj kabel bilo je potrebno mjesec dana samo da unese kabel na brod, a zatim više od dvije godine da ga polože na dno Atlantskog oceana.
izvor: RUN Studios i Microsoft
Današnji podmorski podatkovni kablovi nalikuju dugačkim crijevima za zaljevanje vrtova. U sredini se nalazi vrlo tanak par optičkih vlakana. Nakon nekoliko slojeva izolacijskih omotača oko optičkih vlakana, slijede bakrene žice koje provode istosmjernu struju. Struja napaja kabel i njegove repetitore, ponekad naponom i do 10.000 volti.
Što se događa kada se podvodni kabel ošteti?
Na primjer, 2012. godine uragan Sandy naletio je na istočnu obalu SAD-a, uništio dio podvodnih kablova i time prouzročio višesatnu izolaciju mreža podatkovnih prometa između Sjeverne Amerike i Europe. Ukupna šteta od uragana Sandy procijenjena je na 71 milijardu dolara. Značajan dio te štete odnosi se i na štetu podmorskih kablova te štetu nastalu višesatnim prekidom komunikacije koja kroz njih prolazi.
Upravo ovaj događaj nagnao je Microsoft, Facebook i Telxius da za američki kraj svog najnovijeg transatlantskog kabla Marea izaberu Virginiju, smještenu dalje od nakupine kabela koji započinju/ završavaju u New Yorku ili New Jerseyu. Sve kako bi se minimalizirala komunikacijska šteta koja bi nastala ukoliko ponovno neka velika oluja pogodi New York i okolicu.
Stručnjaci tvrde da su za oštećenje podvodnih kablova najvše odgovorni ljudi. Naime, od 200-tinjak godišnjih oštećenja na svjetskoj razini, oko dvije trećine su uzrokovane slučajnim ljudskim aktivnostima (npr. sidrenje brodova, koćarenje, ribarske mreže i sl.). Velike prirodne katastrofe čine tek drugu grupu najčešćih oštećenja.
izvor: SPS
Drugi dobar primjer oštećenja podvodnih kablova uslijed prirodne katastrofe je potres magnitude 7 Richterove skale, koji se dogodio na jugozapadnoj obali kraj Tajvana 2006. godine. Posljedica ovog potresa je presječenih osam podmorskih kabela. Taj događaj je prouzročio prekide rada interneta i poremećaje u Tajvanu, Hong Kongu, Kini, Japanu, Koreji i na Filipinima.
Razlog zašto većina ljudi nije svjesna tih 200-njak kvarova godišnje proizlazi iz toga što je cijela industrija dizajnirana imajući moguća oštećenja kablova na umu. Tvrtke koje upravljaju podmorskim podatkovnim kablovima prenose svoje podatke preko više ruta. Iz tog razloga, ukoliko se neki od kablova ošteti, korisnici neće biti odsječeni – podatci će proći drugim kablovima.
Geopolitika: diverzije, špijuniranje, Huawei
Sigurnost podvodnih podatkovnih kablova ostaje veliki izazov. Iako službeno nije potvrđen niti jedan namjerni napad na podatkovni kabel do sada, oni mogu biti dosta ranjivi. Na primjer, u veljači 2008. godine, komunikacija između velikog područja sjeverne Afrike i Perzijskog zaljeva bila je iznenada prekinuta, odnosno brzina interneta tj. podatkovnog prometa u regiji su izuzetno usporile. Razlog je bilo oštećenje tri podvodna kabla u blizini egipatske obale. Kabel koji povezuje Dubai i Oman prekinut je napuštenim sidrom teškim 5.400 kilograma. Razlog prekida komunikacije kroz preostala dva kabla nikada nije razjašnjen pa se otvorio prostor za različite sugestije, uključujući onu o mogućoj namjernoj diverziji na podvodne kablove.
S druge strane, učinkovita diverzija morala bi obuhvatiti istovremeno oštećenje niza kablova, što zahtjeva ogromnu koordinaciju i resurse. Stručnjaci smatraju da postoje brojni jednostavniji načini narušavanja rada interneta. Dodatno, organizacije kojima je sigurnost od iznimnog značaja (npr. vojne i druge vladine organizacije), u najvećoj mjeri imaju razrađene B planove (najčešće putem satelita).
Bliža i dalja povijest bilježi niz pokušaja špijuniranja podvodnih kablova. Tijekom hladnog rata američke su podmornice prevozile ronioce sa posebno dizajniranom opremom koju su pričvršćivale na sovjetske kabele u Ohotskom moru kako bi presrele sve komunikacije. Koliki je bio uspjeh ove tajne operacije nikad nismo saznali. Prisluškivanje podvodnih kablova sigurno nije bio tehnički lagan posao. Danas je ono izrazito teško, ako ne i nemoguće, obzirom da se 99% međunarodne komunikacije prenosi optičkim kablovima. Špijunske agencije Velike Britanije i SAD-a optuživane su 2012. godine da su u suradnji s privatnim poduzećima koje upravljaju kablovima nadzirali komunikaciju na točkama gdje se podvodni kablovi spajaju s kopnom. Zanimljive, glasnogovornici ovih agencija izjavili su da „ne mogu niti potvrditi niti poreći svoje aktivnosti oko podvodnih kablova“, dodajući da se „na kontroliran način“ i „u skladu sa zakonom“ usredotočuju na nacionalnu sigurnost.
Prema više izvještaja, koje američka vojska nikada nije potvrdila, podmornica USS Jimmy Carter posjeduje napredne sposobnosti podvodnog prisluškivanja kabela, uključujući i poplavnu komoru unutar podmornice, tako da ronioci i tehničari mogu imati lak pristup podvodnom kablu.
SAD nisu jedina sila za koju se vjeruje da provodi takvu aktivnost. Godine 2015. američki obavještajci primijetili su ruske podmornice u blizini ključnih komunikacijskih kablova, zajedno sa špijunskim brodom za koji se vjerovalo da nosi mala podvodna vozila dizajnirana za prekidanje ili oštećenje kabela. Kina također povećava veličinu svoje podmorničke flote, kao dio povećanja svoje vojske pod predsjednikom Xi Jinpingom.
Kako god, stručnjaci vjeruju da je (gotovo) nemoguće izvršiti diverziju, bez da ona bude primjećena. Pričvršćivanje sonde ili nadzornog uređaja na kabel negdje duž njegove dužine bez ometanja prometa optičkim vlaknima ili upozoravanja vlasnika kabela bilo bi izuzetno teško. Za uspješnu diverziju bila bi potrebna sofisticirana oprema koja bi bila spremna kabel povući na brod s dna mora bez oštećenja. Taj kabel potrebno je zatim presjeći i ponovo spojiti na način koji ne ometa svjetlost koja prolazi kroz optička vlakna. Cijeli taj postupak operater ne bi smio primjetiti, a izvođače diverzije ne bi smjela udariti struja koja teče bakrenim dijelom kabla pod naponom od 10.000 volti.
U teoriji, najmanje poteškoća u prisluškivanju podvodnih kablova imaju poduzeća koja upravljaju tim kablovima. Kada se kineski telekomunikacijski div Huawei prije nekoliko godina počeo poslovno preseljavati na tržište podvodnih kablova, suočio se s intenzivnim pritiskom Washingtona i njegovih saveznika zbog strahova od nadzora. Tako je Australija 2017. godine blokirala plan da Huawei instalira podmorski kabel dugačak 4.000 kilometara, a koji povezuje Sydney sa Salomonovim otocima. Naravno, Huawei dosljedno negira optužbe da predstavlja bilo kakvu sigurnosnu prijetnju, ali to nije pomoglo ublažiti najžešće kritičare. NATO je u travnju 2019. godine upozorio na „sve veći utjecaj Pekinga na izgradnju i popravak podmorskih kabela koji prenose gotovo sve informacije s interneta“.
Čvrsti dokazi ne postoje, a stručnjaci navode da bi prisluškivanje podvodnih kablova u današnje vrijeme bilo bez velike koristi, obzirom da kroz kablove svake sekunde prolaze ogromne količine podataka i pitanje je kako naći iglu u sijenu. Izvršni direktor Seacoma Clatterbuck slikovito je ovo opisao riječima: „Ukoliko želite špijunirati ljude, biste li stavili divovski mikrofon nad SAD i špijunirali sve?“.
Ipak, s razvojem umjetne inteligencije, koja bi mogla pročešljati podatke, možda taj mikrofon nad SAD-om i ima smisla?
Priređeno prema reportaži CNN-a.
