U slikovitom Portu, portugalskom kralju Ivanu I. se 4. ožujka 1394. godine rodio četvrti sin – Henrik. Kako je bilo izgledno da nikada neće sjesti na prijestolje, Henrik je potražio neko drugo zanimanje. Zanimanje koje je izabrao prišiveno mu je uz ime i kao takav je zapamćen u povijesti: Henrik Pomorac. Henrik Pomorac bio je inicijator razdoblja velikih otkrića, utemeljitelj portugalske škole kartografije i pomorske navigacije. Za Portugalce je kolonizirao Madeiru, Azore i Zelenortske otoke, njegove ekspedicije oplovile su zapadnu Afriku do današnje Nigerije, a Portugal je obogatio trgovinom šećara sa Madeire i uhodanom trgovinom crnim robljem. Henrik Pomorac nije sudjelovao niti u jednoj ekspediciji koju je organizirao, obzirom da pomorsko zanimanje nije bilo dovoljno časno viteškom staležu tog vremena.
Henrikov interes za geografiju i putovanja, potaknuo je njegov stariji brat Pedro koji je 1425. godine proputovao dobar dio tadašnje Europe. Henriku je donio knjigu Marka Pola o njegovim putovanjima na istok, koja je osobito zaintrigirala mladog Henrika.
Bio je bio opčinjen mitskom i neistraženom Afrikom, osobito ga je privlačila legenda koja se tada širila po Mediteranu o izgubljenom kršćanskom kraljevstvu svećenika Ivana koji živi u paganskom okruženju, ali i priče o velikom afričkom bogatsvu u zlatu, slonovači i robovima. Slutio je da se uz obale Afrike može zaobići nesavladiva Sahara i doći do krajeva gdje nema neprijateljskih islamskih Maura pa možda tako doći i do Azije pune mirodija na kojima su Mlečani zarađivali prava bogatstva.
Položaj Portugala na obali Atlantika bio je vrlo povoljan za Henrikove pothvate. Henrik nije znao mnogo o izgledu afričke zapadne obale, ali su zato postojale različite pretpostavke. Govorili su mu da se u blizini ekvatora ne može preživjeti zbog velike vrućine. Kraljević Henrik nije se obazirao na takve glasine, nego je priznavao samo ono što se moglo vidjeti, izmjeriti i zapisati. Oko sebe je okupio kartografe i zapovjednike, brodograditelje, astronome i geografe te počeo slati ekspediciju za ekspedicijom u smjeru juga.
Njegove ekspedicije na svoje misije plovile su malim i vrlo pokretljivim jedrenjacima karavelama koje su Henrikovi brodograditelji usavršili. Ekspediciju su najčešće činila dva do tri broda. Plovili su uz obalu, a na kopno bi zbog sigrunosti izlazili jedino noću, kada bi vezali brod uz obalu.
Zapovjednici Henrika Pomorca nikada nisu oplovili Afriku i došli do Azije, a i on sam pomalo je izgubio interes za nova otkrića kada je krenuo posao preprodaje crnih robova. Henrika Pomorca je prije svega zanimala zarada. Svako putovanje moralo je donijeti zaradu, a robovi su u to vrijeme bili najbolja roba koja se mogla kupiti u Africi za male novce, a kasnije prodavati uz veliki profit. Moralnih dilema nije bilo, obzirom da je po kršćanskom moralu 15. stoljeća bilo potpuno opravdano porobiti nevjernike.
Henrik Pomorac umro je uvjeren da se približio svom cilju – oplovljavanju Afrike, obzirom da su njegovi zapovjednici slali izvještaje o skretanju obale prema istoku. Međutim, ti brodovi nisu stigli niti do ekvatora. Vrh Afrike, Rt dobre nade, oplovio je Henrikov sunarodnjak Bartolomeo Diaz 28 godina nakon smrti Henrika Pomorca (1488. godine), a deset godina kasnije isti pomorac bio je zapovjednikom jednog od pet brodova u ekspediciji Vasca da Game, također Portugalca, koji je prvi oplovio Afriku i otkrio istočni morski put prema Indiji i time udario temelje portugalskom kolonijalnom carstvu.
