znak Zoll Douane Carina Custom

Što su carine (tarife) o kojima Trump toliko priča i zašto su one važne?

gospodarstvo i kultura

„Ne kupuju naše automobile. Ne kupuju naše poljoprivredne proizvode. A prodaju milijune i milijune vlastitih automobila u Sjedinjenim Državama. Ne, ne, ne! Europska unija će morati platiti visoku cijenu!” (Donald Trump, studeni 2024.)

Zamislite svijet u kojem Sjedinjene Američke Države odlučuju uvesti carinu od 25% na svu robu uvezenu iz Europske unije. Kao odgovor, EU, ne želeći popustiti, uvodi istu takvu carinu od 25% na sve američke proizvode. Ovo nije samo naslov iz trgovinskog rata; to je val koji pogađa živote milijuna ljudi. Da bismo razumjeli ove carine, predstavljamo vam Helen iz New Yorka i Ivana iz Zagreba.

Helen i njezina dilema s torbicom

Helena, zaljubljenica u modu iz New Yorka, zagledala se u elegantnu talijansku torbicu koja košta 200 dolara. Godinama kupuje online, svjesna da je europska izrada nenadmašna, a cijenu nisu loše za takvu kvalitetu. Ali ovaj put, kada torbica stigne u SAD, Helen se susreće s iznenađenjem: carinskom naknadom od 50 dolara, zahvaljujući novouvedenoj carini od 25% na proizvode koji se uvoze iz Europske unije. Da stvar bude još gora, mora platiti i 10% poreza na prodaju na ukupnu cijenu (što je i prije plaćala), što njezin konačni trošak podiže na 275 dolara. Matematika boli. Helen oklijeva, razmišljajući o američkoj torbici koju je neki dan vidjela za 180 dolara u lokalnom robnom centru. Jeftinija je, izbjegava dodatne troškove i ima je odmah. Ali kad je uzme u ruke, nezadovoljna je. Dizajn se ne može usporediti s njezinim omiljenim talijanskim markama, a izrada nije ni približno jednaka.

Helen je frustrirana, ali nije jedina. Diljem SAD-a, bezbroj potrošača suočava se s tim skrivenim troškovima, mijenjajući svoje kupovne navike i čeznući za danima bezbrižnog globalnog šopinga.

Ivanovo nezadovoljstvo zbog konzole

U međuvremenu, u Zagrebu, Ivan s oduševljenjem pretražuje Amazon, spreman kupiti igraću konzolu od trgovca iz Sjedinjenih Država. Cijena od 200 dolara čini se fer, ali čim krene na naplatu, dosjeti se da je uvedena carina EU-a na američke proizvode od 25%. Brzo računa da će pri preuzeću morati platiti dodatnih 50 dolara carinske tarife i na to još hrvatski PDV od 25%. Uhu, konzola više nije 225, nego 312,50 dolara!

Online kupovina

Ivanova omiljena kupovna navika – traženje kvalitetnih američkih proizvoda po nižem cijenama – odjednom se čini kao stvar prošlosti. Razočaran, napušta svoju online košaricu i odlazi u lokalnu trgovinu u Zagrebu. Konzola koju tamo pronalazi košta 319 eura, što je u dolarima oko 332 dolara – 20 dolara više, nego da je kupi preko Amazona (hrvatski trgovac je dodao svoju simboličnu maržu da ostane konkurentan). Računa: donedavno bi tu konzolu kupio online za ukupno 225 dolara, t.j. 216 eura. S gorčinom kupuje novu konzolu za 319 eura i već tog popodneva, potpuno nezadovoljan i frustriran, žali se prijateljima u lokalnom kafiću na nesposobnu Europsku uniju, carinu i vladine politike… Kupio je jer mu je bilo jednostavnije dati 20 dolara više, nego čekati pošiljku iz SAD-a, prolaziti kroz proces carinjenja, preuzimanja na pošti itd.

Kako funkcioniraju carine?

U pričama Helen i Ivana, carine djeluju poput poreza koji vlade nameću na uvezene proizvode. No, taj porez ne plaća izvozna tvrtka. On se prenosi na potrošače, čineći uvezene proizvode skupljima. Ideja uvođenja carina je potaknuti ljude da kupuju domaće proizvode čineći strane proizvode manje konkurentnima. Međutim, ljudi poput Helen i Ivana, tarife doživljavaju kao kaznu, a ne zaštitu. Oni su mladi i malo su se do sada susretali sa carinama.

Carine mogu biti i blagoslov i prokletstvo, ovisno o perspektivi. S jedne strane, one štite domaće industrije od preplavljivanja jeftinijom stranom robom. Ako američki proizvođači ne mogu konkurirati niskim cijenama onih stranih, carine izjednačavaju uvjete, zadržavajući radna mjesta i novac unutar američkog gospodarstva. Vlade također prikupljaju prihode od carina, koje mogu koristiti za financiranje javnih projekata.

S druge strane, carine ometaju slobodnu trgovinu i mogu se obiti o glavu. Kada strana roba postane skuplja, domaće tvrtke mogu povećati svoje cijene jer se suočavaju s manje konkurencije, što šteti potrošačima. Još gore, ako druge zemlje uzvrate svojim carinama, izvoz postaje skuplji, smanjujući strana tržišta za domaće američke tvrtke. To je situacija u kojoj gube i potrošači i tvrtke.

Zašto carine vode u trgovinske ratove?

Carine se često koriste kao poluga u bilateralnim pregovorima, a ponekad se pretvaraju u pune trgovinske ratove. Na primjer, SAD je 2018. godine uveo carine na kineske proizvode, navodeći nepoštene trgovinske prakse i krađu intelektualnog vlasništva. Kina je odgovorila carinama na američke poljoprivredne proizvode. Rezultat? Poljoprivrednici u SAD-u su se mučili prodati svoje usjeve, dok su kineski proizvođači primjetili rast troškova. Potrošači u obje zemlje osjetili su posljedice.

SAD i Kina potpisuju trgovinski sporazum
Američki predsjednik Donald J. Trump i zamjenik kineskog premijera Liu He u Bijeloj kući, a nakon potpisa prve faze trgovinskog sporazuma između SAD-a i Kine 15. siječnja 2020. godine

Iste godine, SAD je uveo carine na uvoz čelika (25%) i aluminija (1%) od zemalja saveznika poput Kanade, Meksika i Europske unije, tvrdeći da je to potrebno učiniti zbog nacionalne sigurnosti. Ove carine su izazvale značajne tenzije između SAD-a i njegovih trgovinskih partnera, koji su ubrzo uzvratili vlastitim carinama na američke proizvode, što je dovelo do mini trgovinskog rata. Naime, Europska unija, Kanada i Meksiko odgovorili su carinama na američke proizvode poput viskija, motocikala i prehrambenih proizvoda, šteteći industrijama koje zapravo nisu imale nikakve veze sa čelikom i aluminijem.

Studija slučaja: trgovinski rat SAD-a, Kanade i Meksika 2018.-2020. godine

No, zavirimo malo dublje u slučaj kojeg smo maločas ukratko opisali, obzirom da nam na dobar način objašnjava kako Trump koristi carine i prijetnje carinama za dobrobit SAD-a.

Tijekom svoje prethodne administracije, predsjednik Donald Trump je često kritizirao NAFTA-u (North American Free Trade Agreement), nazivajući je “najgorim trgovinskim sporazumom ikad.” Tvrdio je da je NAFTA prouzročila gubitak radnih mjesta u SAD-u, posebno u proizvodnom sektoru, jer su se tvrtke preselile u Meksiko zbog nižih troškova rada. Kako bi izvršio pritisak na Kanadu i Meksiko da pristanu na ponovno pregovaranje sporazuma, Trumpova administracija uvela je već spomenute carine na čelik (25%) i aluminij (10%) u lipnju 2018. godine, a pri tome nisu izuzeli Kanadu i Meksiko. Cilj je bio stvoriti polugu za pregovore i natjerati ove zemlje na ustupke u vezi s trgovinskim uvjetima.

Pregovori između SAD-a, Kanade i Meksika trajali su više od godinu dana, a obilježili su ih oštra retorika (Trump je često prijetio da će potpuno napustiti NAFTA-u ako ne dobije povoljnije uvjete za SAD). Mogućnost uvođenja carina činila je značajan izvor pritiska na Kanadu i Meksiko, čije su ekonomije snažno ovisne o trgovini sa SAD-om. Morali su pronaći način da očuvaju pristup američkom tržištu. Tijekom pregovora, poduzeća su se suočila s nesigurnošću u vezi s budućim trgovinskim pravilima, što je poremetilo opskrbne lance i odgodilo investicije.

Ovi pregovori su rezultirali novim sporazumom zvanim USMCA (United States-Mexico-Canada Agreement), koji je stupio na snagu 1. srpnja 2020. godine. Iako je većina odredbi NAFTA-e zadržana, USMCA je uključivao i nekoliko ključnih izmjena na polju automobilske industrije, poljoprivrede, zaštite intelektualnog vlasništva i digitalne trgovine. Tako, u automobilskoj industriji, povećan je udio automobila koji mora biti proizveden u Sjevernoj Americi (s 62,5% na 75%), a kako bi država članica izbjegla carine. Dodatno je uveden i zahtjev da najmanje 40-45% dijelova automobila mora biti proizvedeno od strane radnika koji zarađuju najmanje 16 dolara po satu, čime je smanjena prednost Meksika s nižim plaćama. Što se poljoprivrednog sektora tiče, Kanada je pristala otvoriti svoje tržište za američke mliječne proizvode, čime je omogućila američkim farmerima veći pristup kanadskom tržištu. Na polju zaštite intelektualnog vlasništva, novi sporazum je produljio trajanje autorskih prava na 70 godina nakon smrti autora (s prethodnih 50 godina), a ojačana su i pravila protiv krađe intelektualnog vlasništva. U digitalnoj trgovini su uvedena moderna pravila koja je reguliraju, poput zabrane carina na digitalne proizvode (e-knjige, glazbu, softver itd.).

Iako su Kanada i Meksiko morali pristati na određene ustupke, sporazum im je omogućio nastavak trgovine sa SAD-om, njihovim najvećim trgovačkim partnerom. Trumpova administracija predstavila je USMCA kao pobjedu za američke radnike i proizvođače. Poboljšani uvjeti u automobilskoj industriji i veći pristup kanadskom mliječnom tržištu bili su među glavnim točkama hvaljenja. Tijekom pregovora, mnoge tvrtke koje posluju u tri zemlje suočile su se s nesigurnošću, što je dovelo do poremećaja u opskrbnim lancima. Međutim, nakon potpisivanja sporazuma, stabilnost se vratila, iako su nova pravila povećala troškove za neke sektore.

Dakle, iako su carine na čelik i aluminij stvorile značajne napetosti, one su učinkovito prisilile Kanadu i Meksiko na pregovore o novim trgovinskim uvjetima. Sporazum USMCA je donio određena poboljšanja, ali je također pokazao kako prijetnje carinama mogu poremetiti ekonomske odnose i unijeti nesigurnost u globalne trgovinske tokove. Ovakva, gore opisana, nadmudrivanja su posve uobičajena u modernim trgovinskim ratovima.

No, važno je dodati ovdje i tu činjenicu, da unatoč renegocijaciji NAFTA sporazuma u USMCA, cilj nije postignut! Službeni podatci pokazuju da se trgovinski deficit SAD-a s Kanadom i Meksikom zapravo povećao između 2015. i 2023. godine, što jasno pokazuje da mjere Trumpove administracije poduzete tijekom razdoblja 2018. – 2020. nisu uopće bile uspješne.

Tako je deficit s Kanadom narastao s -15,4 milijardi USD u 2015. na -67,9 milijardi USD u 2023. godini, dok se deficit s Meksikom povećao još dramatičnije: s -60 milijardi USD u 2015. na -152,4 milijarde USD u 2023. godini.

Američki trgovinski deficit s Kanadom i Meksikom prije i nakon NAFTA-e
Američki trgovinski deficit s Kanadom i Meksikom prije i nakon NAFTA-e
izvor: Gzero

Dakle, novi sporazum je možda riješio određene trgovinske uvjete, poput intelektualnog vlasništva ili radnih standarda, no nije riješio širi problem neravnoteže u obujmu trgovine, što je bilo kud i kamo važnije. Ovdje imamo odličan primjer na kojem možemo promotriti složenost trgovinskih odnosa na djelu, gdje na deficite često utječu strukturni ekonomski čimbenici poput troškova proizvodnje, potražnje potrošača i tečaja valuta – čimbenici koje carine i renegocirani sporazumi sami po sebi često ne mogu učinkovito uravnotežiti.

Reakcija Europske unije na trgovinske prijetnje nove američke administracije

Dakle, carine nisu samo ekonomski alat; one su pitanje moći i politike. Vlade ih koriste za stjecanje prednosti, ali posljedice su složene. U opisanim slučajevima smo vidjeli kako su carine postale pregovarački adut. Najnovije prijetnje uvođenjem carina od strane Donalda Trumpa Europi su drugačije od onih 2017. i 2018. godine, obzirom da se trenutno prijeti uvođenjem sveobuhvatnih carina „ako to bude smatrano potrebnim”, a ne jednokratnih nameta na određene industrie, kako je to bio slučaj prije nekoliko godina. Također, treba imati na umu da je Trump bogatiji za već jedan cijeli mandat vođenja SAD-a i, u ovom slučaju puno važnije, bogatiji za pregovore s Kanadom i Meksikom iz tog mandata, kao i danas vidljive posljedice tih pregovora. S tim iskustvom, logično je da će staro-novi predsjednik SAD-a u eventualne pregovore oko carina s Europom ući puno žešće i imati puno veća potraživanja, nego je to činio u slučaju pregovora s Kanadom i Meksikom 2018. i 2019. godine.

Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen sugerirala je, nekoliko dana nakon Trumpova izbora, da bi Europa mogla kupovati više američkog ukapljenog prirodnog plina. To je u skladu s tim što je Trump izjavio da Europa mora učiniti kako bi izbjegla carine. Nakon svoje inauguracije u ponedjeljak, 20. siječnja 2025. godine, Trump je novinarima u Bijeloj kući ponovio: „To ćemo riješiti carinama. Jedna stvar koju mogu brzo učiniti [EU] jest kupiti našu naftu i plin”.

Dan kasnije, u Devosu, predsjednica Europske komisije je izjavila „Mnogo je toga na kocki za obje strane”, dodajući da su prvi prioritet EU pregovori, a u pregovorima će EU biti „pragmatična”, držat će se „svojih načela” te „zaštititi interese EU i očuvati njezine vrijednosti” (citati iz govora Ursule von der Leyen u Devosu).

Manje je poznato da je Europska unija, znatno prije američkih izbora, osnovala radnu skupinu pod vodstvom Alejandra Caínzosa, iskusnog stručnjaka za međunarodne odnose, a koja je imala za cilj istražiti moguće detaljne odgovore na novu američku administraciju. Djelovanja skupine nisu javna, a jedino što je procurilo u javnost je podatak da je ta radna skupina imala široki opseg djelovanja, ali je bila snažno usmjerena upravo na carine. Logično je da se rad ove skupine čuva u relativnoj diskreciji; njom Europa očito pokušava zadržati otvorene opcije. Važna i zanimljiva je nedavna izjava Jörna Flecka, višeg direktora Europskog centra pri Atlantskom vijeću, u kojoj je rekao da je Unija discipliniranija nego tijekom prve Trumpove administracije te da „ne upada u političke cikluse reakcija”. Napomenuo je da je to „važna lekcija koju je EU naučila”, podsjećajući i na činjenicu da su tadašnje carine na čelik i aluminij jako iznenadile američke saveznike s druge strane Atlantika. Mi se pitamo: koliko je Europa uistinu spremna na oštro suprotstavljanje američkim zahtjevima koji će vjerojatno uskoro doći do Bruxellesa?

Trenutan stav stručnjaka (npr. Jamesa Knightleya, ekonomista britanske banke ING) je da same prijetnje o uvođenju američkih carina na europske proizvode neće znatno utjecati na Europu do kraja 2025. godine, no da bi neizvjesnost i strah od mogućeg trgovinskog rata kod trgovinskih partnera u Europi i Americi mogli dovesti gospodarstvo eurozone pred kraj godine u recesiju. S druge strane, studija američke Nacionalne federacije maloprodaje (NRF) navodi da bi općim uvođenjem tarifa i Amerikanci mogli biti na gubitku – da bi mogli izgubiti do 78 milijardi dolara godišnje potrošačke moći. Što se same Europe tiče, iz eurozone se u SAD izvozi robe u vrijednosti od oko 460 milijardi eura godišnje. Taj iznos čini oko 16% ukupnog izvoza EU. Procjene Europske komisije su da bi u slučaju jedinstvene carine od 10% izvoz EU u SAD mogao pasti za gotovo jednu trećinu. Pri tome će posebno biti pogođene zemlje koje najviše izvoze u Ameriku (npr. Njemačka – 45 milijardi eura godišnje, 9,8% EU izvoza u SAD). Prema mišljenju ekonomista Svena Jari Stehna iz Goldman Sachsa, carine od 10% bi smanjile BDP u eurozoni za 1%.

Hrvatska? Po ukupnoj vrijednosti hrvatskog izvoza, SAD za Hrvatsku nije isuviše važan partner – 2022. godine izvoz robe u SAD iznosio je 2,3% vrijednosti našeg ukupnog izvoza te godine, dok je 2023. godina završila nešto bolje – 2,6%, ali također više-manje beznačajno. Samim tim, u slučaju uvođenja carina od strane SAD-a hrvatsko gospodarstvo neće biti izravno značajno pogođeno. Malo drugačije stoji uvoz iz SAD-a (udjeli od 7,6% i 2,7% u ukupnom uvozu Hrvatske 2022. i 2023. godine), no i taj dio ne bi trebao predstavljati značajne izravne posljedice uvođenja američkih carina (u ovom slučaju zasigurne europske reakcije). No, u tom sektoru Hrvatska ima puno veće probleme, jer već smo godinama u deficitu, uvozeći robu čija vrijednost je gotovo dvostruko veća od vrijednosti one koju izvozimo. No, to je već neka druga tema…

Stoga, kao članica Europske unije i zemlja eurozone, Hrvatska bi trebala situaciju posmatrati sa stajališta EU. S tog stajališta, uvođenje carina sa SAD-om zasigurno nije dobra opcija, obzirom da ono može uvesti Europsku uniju već sljedeće godine u recesiju ili, u blažoj varijanti, u stagnaciju, sličnu onoj koja je izazvala energetska kriza uzrokovana ruskom invazijom na Ukrajinu. Bez obzira na izravne (ne)doticaje hrvatskog i američkog gospodarstva, Hrvatska će itekako osjetiti Trumpovu srdžbu u slučaju da uvede carine ili pak Europska unija ne uspije izaći s ponosom iz neugodnih pregovora s novom američkom administracijom, a koji joj zasigurno slijede.

Pri tome, u makroekonomiji je uvijek važno sagledati i širi kontekst. Naime, više carine će europsku robi učiniti skupljom i manje privlačnom američkim kupcima, što je izravna posljedica takve politike za Europu. Međutim, ukoliko SAD uvede više carine Kini (a sve sluti na to da hoće), Kinezi će svoj izvoz najvjerojatnije preusmjeriti ka Europi koja bi, kao dodatnu zaštitu od kineske robe, mogla povećati carine Kini, što u potpunosti otvara jedno novo poglavlje – trgovinski rat Europske unije i Kine.

Za kraj – jesu li carine dobra politika?

Ekonomisti smatraju da carine mogu postići kratkoročne ciljeve, poput zaštite domaćih industrija ili postizanja boljih trgovinskih sporazuma. Ali su dvosjekli mač jer, dugoročno gledajući, mogu naštetiti gospodarstvima smanjujući konkurenciju, ograničavajući izbor potrošača i izazivajući odmazdu. Za potrošače poput Helen i Ivana, one su svakako nepoželjna prepreka u globalnom tržištu.

Dok navigiramo kroz eru pojačanih trgovinskih napetosti, jasno je da su carine više od ekonomskog alata. Isto tako kao što prijetnja „preuzimanja Panamskog kanala” je najvjerojatnije pritisak na Panamu da spusti cijene prolaska kroz kanal američkim brodovima. Carine su odraz geopolitičke strategije, nacionalnih interesa i globalne moći. Za prosječnog potrošača, one se mogu činiti kao apstraktna politika sve dok jednog dana ne dodaju neočekivanih 50 dolara na cijenu omiljene talijanske torbice ili igraće konzole.

Zaključimo tim da, iako carine mogu funkcionirati kao sredstvo pregovora, dolaze s velikim kompromisima. A kako Helen i Ivan predobro znaju, ti kompromisi često padaju na leđa potrošača.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)