Najzastupljeniji i najjači staklenički plin je vodena para (efektu staklenika doprinosi 36-72%). Vodenu paru slijedi ugljikov dioksid (9-26% doprinosta efektu staklenika), metan (4-9%) i ozon (3-7%). Ukupni rezultat nazočnosti stakleničkih plinova je podignuta temperatura atmosfere, zbog čega je taj učinak odgovoran za održavanje života na Zemlji. Bez stakleničkih plinova, Zemlja bi u prosjeku bila za 33ºC hladnija (prosječna temperatura na Zemlji iznosila bi oko 18ºC).
Povišena koncentracija stakleničkih plinova u korelaciji je s globalnim zatopljenjem. Za vrijeme zadnjeg međuledenog doba (holocena), koncentracija stakleničkih plinova je bila uglavnom konstantna. Takvo stanje je potrajalo do industrijske revolucije, kada je došlo do povećanja svih stakleničkih plinova. Glavni uzrok za njihovo povećanje su izgaranje fosilnih goriva i pretjerana sječa šuma. Od početka industrijske revolucije, izgaranje fosilnih goriva doprinijelo je povećanju ugljikovog dioksida u atmosferi za 40%, a pojavili su se i freoni – jedini staklenički plinovi koji imaju samo umjetne izvore. Zanimljivo je dodati da polovica ugljikovog dioksida kojeg ljudi proizvode Zemlja uspijeva konzumirati.
