ozonski omotač

Ozonski omotač – uspješna priča

geografske teme zaštita okoliša

Ozon je otrovan, vrlo reaktivan i razmjerno rijedak oblik kisika, koji u svakoj od svojih molekula ima tri atoma (03), a ne dva (02) – kisika kojeg udišu mnogi organizmi. Radi se o plinu u atmoseferi čija količina je izrazito mala – svega 0,001%, ali koji ima vrlo bitnu ulogu u održavanju života na Zemlji. U stratosferi, sloju atmosfere na visini od 10 do 55 kilometara iznad površine Zemlje, nalazi se oko 90% atmosferskog ozona (većinom u sloju između 20 i 25 kilometara). Taj tzv. ozonski sloj apsorbira kratkovalno ultraljubičasto (UV-B i UV-C) isijavanje – oblik Sunčeve energije koji može oštetiti ili ubiti žive stanice, uzrokovati rak kože i sl. Osim ozona niti jedan od preostalih sastojaka atmosfere ne apsorbira UV zračenje u rasponu od 240 do 290 nm. Kad bi to zračenje došlo do Zemljine površine, oštetilo bi genetički materijal (DNK), a fotosinteza, koja je neophodna za biljni svijet i samim tim cjelokupan život na zemlji, bila bi onemogućena.

Tijekom 20. stoljeća, ozonski sloj su ozbiljno prorijedili onečišćivači atmosfere. Ipak, zahvaljujući složenoj međunarodnoj akciji započetoj krajem 1980-ih, promatramo postupno smanjenje oštećenja. Ovaj uspjeh čovječanstva u sanaciji problema koje Zemlji uzorkuje čovjek donosi nam tračak nade da kad zagusti, ljudi ipak mogu zajednički djelovati i riješiti velike ekološke probleme.

Ozonski omotač oko Zemlje postojan je milijunima godina. No, kasnih 1920-ih, kada su kemičari proizveli prve klorofluorougljike (CFC-e) – poznatije kao freone, tome je došao kraj. Ovi nezapaljivi plinovi pokazali su se korisni čovjeku. Većina elektronike koju smo koristili bili su čišćeni rastvaračima koji oštećuju ozonski omotač. Automobilske instrument table, izolacijske pjene u našim domovima i poslovnim zgradama, bojleri za vodu, pa čak i đonovi cipela – sve je rađeno korištenjem CFC-a. Plin za hlađenje u hladnjacima i klima-uređajima također je bio u osnovi CFC. Uredi, računalni centri, vojne baze, zrakoplovi i brodovi koristili su za zaštitu od požara supstance škodljive ozonu. Sve vrste sprejeva kao što su sprejevi za kosu i inhalatori koje koriste pacijenti sa astmom kao potisni plin, također su koristili CFC. Mnoge vrste povrća koje smo jeli bile su uzgajane na zemljištu koje je također tretirano supstancama koje oštećuju ozonski omotač. Škodljive supstance koristili smo desetljećima korišteći na tisuće proizvoda.

Međutim, vrlo brzo je otkriveno da ti plinovi, nakon što su iskorišteni, u atmosferi mogu uništiti ozon. Znalo se da CFC-i mogu štetno djelovati i stoljećima, obzirom da su postojani i ne otapaju se na kiši. Izostale su i konkretnije reakcije na teoretski rad dvojice američkih kemičara, koji su već početkom 1970-ih upozorili na prijetnje čovječanstvu u slučaju nestanka atmosferskog ozona. Sve dok znanstvenici nisu 1983. godine nad južnim polom otkrili ozonsku „rupu“. Prijetnja je iznenada postala stvarn, a međunarodna zajednica je izrazito brzo počela konkretno djelovati.

Ozonskom rupom nazivamo područje ozonskog sloja sa središtem iznad Antarktike, gdje je debljina sloja smanjena za oko 70%. Reakcije CFC-a s ozonom, kojeg uništavaju, zabilježene su nešto kasnije i nad Arktikom. Te se reakcije zbivaju iznad polarnih područja, zbog veće količine stratosferskih oblaka. Njih je više nad Južnim polom, pa je i ozonska rupa tamo veća.

Ozonska rupa nad Antarktikom 24. rujna 2006. godine – najveća ikada zabilježena satelitskim instrumentima (27,5 milijuna km2, ca. 500 površina Hrvatske)
izvor: NASA

Već 1987. godine, 46 industrijskih zemalja svijeta potpisalo je tzv. Montrealski protokol – ugovor koji ih je obvezao da do 1996. godine postupno prestanu s proizvodnjom CFC-a. U međuvremenu je krenula potraga kemičara za „ozonu neškodljivom“ zamjenom. S vremenom se sve više država uključilo u ovu akciju, pa je 1990. potpisan novi sporazum kojim se rok pomaknuo na 2006. godinu, a kako bi se dalo novim potpisnicama (većini razvijenih zemalja svijeta) prelazak na ozonu neškodljive tehnologije. Broj zemalja potpisnica protokola danas broji više od 150 država svijeta, među kojima je i Republika Hrvatska – protokol smo potpisali 1991. godine.

Ove mjere donijele su određeni rezultat. Postoje dokazi da se ozonska „rupa“ ne povećava, a razina CFC-a u atmosferi opada. Koliko će trebati vremena da se ozonski sloj u potpunosti oporavi, ovisi o duljini raspada određenih vrsta CFC-a u atmosferi, i naravno njihovoj količini u atmosferi. Primjerice, vrijeme boravka CFC-11, koji se široko koristio u izradi hladnjaka, kao i aerosola i plastičnih pjena, iznosi 45 godina. Kod CFC-115 to vrijeme traje 500 godina! Optimistični podatci ukazuju na to da bi do potpunog oporavka oznoskog sloja moglo doći već 2050. godine. Najnovija istraživanja su pokazala da se između 2000. i 2015. godine ozonska rupa smanjila za 4 milijuna četvornih kilometara (područje otprilike veličine Indije ili oko 70 površina Hrvatske). Ovaj uspjeh pripisuje se zabrani proizvodnje i korištenja CFC plinova u cijelom svijetu.

S druge strane, pojavljuju se nove sintetizirane tvari za čiji učinak na ozon još nismo u potpunosti sigurni, dok trenutno ozonski omotač najviše osiromašujemo dušikovim dioksidom (N2O), koji također štetno djeluje na ovaj izrazito važan i rijedak atmosferski plin.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *