Sarajevo - Baščaršija

Dobro došli u Sarajevo!

putopisi

POVRATAK U PROŠLOST: putopis je napisan prije 20 godina, ali je u najvećoj mjeri i dalje aktualan

Sarajevo, grad u kojem je 26.lipnja 1914. godine u trećem pokušaju atentata tog dana ubijen Franz Ferdinand, austrijski prijestolonasljednik, i njegova supruga što je bio povod Austrije za objavu rata Srbiji u koji se odmah uključio gotovo cijeli svijet i koji je poznat pod nazivom Prvi svjetski rat. Sarajevo, grad u kojem su u zimu 1984. godine održane XIV.Olimpijske igre u kojima je sudjelovalo 2.691 sportaš iz 49 država svijeta, koje je po procjeni pratilo 2,5 milijarde ljudi širom svijeta i koje su bile proglašene najbolje organiziranim Igrama do tada. Sarajevo, grad koji je kroz cijelo svoje postojanje neprestano isijavao svojom jedinstvenom u svijetu multi-nacionalnošću, multi-kulturalnošću i multi-religijskom orjentiranošću i ljubaznošću. Sarajevo, grad koji je ipak najpoznatiji cijelom svijetu upravo po tragičnim događajima koji su ga pogodili krajem proteklog stoljeća – potpunim neprijateljskim okruženjem pune četiri godine i danonoćnim brutalnim granatiranjem u kojem je život izgubilo oko 12.000 Sarajlija, od čega čak 1.600 sarajevske djece.

Upravo zbog tih zadnjih događaja je za nas, obične smrtnike, sve do nedavno odlazak u Sarajevo predstavljao jednu veliku, skupu i neizvjesnu avanturu. Ipak, danas su stvari znatno drugačije – vlakom se može dosegnuti Sarajevo i vratiti u Zagreb za relativno malo novaca (260 Kn), a sam boravak u Sarajevu danas predstavlja veliku ugodu i relaksaciju. Tijekom same vožnje vlakom morate upoznati najmanje četiri konduktera, dva policajca, dva carinika, a ukoliko ste voljni pričati, i nekoliko zanimljivih osoba vas zasigurno čeka  kako bi vam ispričalo zanimljivu priču svog života u proteklih desetak godina. Vrlo je vjerojatno da susretnete i ponekog stranaca koji s velikim ruksakom putuje k Sarajevu kako bi ‘istražio’ ono o čemu je dosta čuo, čitao,…upravo kao i vi. Ako vam postane dosadno, uvijek možete brojati promjene lokomotiva, budući da vas u jednom smjeru voze čak četiri, ovisno o tome na čijem teritoriju se nalazite (Hrvatska, ‘Republika Srpska’, Federacija BiH), odnosno da li je pruga elektrificirana ili ne (elektrificirana je Zagreb – Volinja i Dobrljin – Doboj, a ne-elektrificirana je Volinja – Dobrljin i Doboj – Sarajevo). Također su zanimljiva mnogobrojna potpuna stajanja kompozicije na gotovo svakom križanju željezničke pruge i ceste prilikom čega duge lokomotivske sirene (tritonusi) upozoravaju stanovništvo koje je odavno nenaviknuto na prolaz vlakova da se udalji od pruge, jer vlak ipak prolazi. Navedene okolnosti uveliko utječu na trajanje samog puta, a kad se svemu pridruži jednosatno zaustavljanje na graničnom prijelazu Hrvatske i Bosne i Hercegovine Volinja – Dobrljin, trajanje puta se penje na već predviđenih devet i pol sati. Ovakva stajanja i brzina vlaka nam omogućuju kvalitetnije upoznavanjem prostora kojim prolazimo, a u kojem se svojom atraktivnošću najviše ističu doline rijeka Une i Bosne. Također ovakva brzina vlaka, zajedno s uništenim i devastiranim željezničkim stanicama te zahrđalim i u travu utonulim ostalim željezničkim kolosjecima, kao da neprešutno govori o strahovitom ratu i 200.000 stradalnika u Bosni i Hercegovini.

Nakon svih tih desetosatnih razmišljanja koje vam prolaze glavom, u večernjim satima stižete u glavni grad Bosne i Hercegovine. Iako sve više-manje znate i očekujete da vas više ništa ne može iznenaditi, odmah vas po izlasku iz zgrade željezničkog kolodvora zaprepaštava veličina i strmina Trebevića (1.629 m) koji i danas, kao i prije par godina danonoćno bdije nad jugoistočnim dijelom Sarajeva. Osim Trebevića, Sarajevo u prvom krugu okružuju još i Romanija (1.652 m), Ozren (1.533 m) i Igman (1.504 m) – sve planine sa čijih obronaka i vrhova je Sarajevo izgledalo kao na dlanu i s kojih je ispaljeno na milijune projektila tijekom perioda od 1992. do 1995. godine.

Sarajevo ja danas sastavljeno od obnovljenog starog dijela grada Baščaršije i užeg centra grada te od djelomično obnovljenog ostalog dijela grada. Posljedice rata su vidljive na svakom koraku: od mnogobrojnih devastiranih objakata, nadgrobnih spomenika u parku u centru grada (Parkuši), spomen-ploča koje upućuju na mjesta gdje su stradale grupe civila i mnogobrojnih vojnika SFOR-a – prvenstveno Talijana i Nijemaca (što bi Valter rekao?). Ipak, stanovništvo i veliki broj turista Sarajevu daje potpuno drugi image. Sarajevo je, uz sve okolnosti, ostalo pravo multi-etničko mjesto čime se sarajlije nedvojbeno ponose. To je grad u kojem se suprotnosti međusobno prožimaju pri čemu se ne sudaraju – jedna pored druge nalaze se džamija, katolička katedrala, pravoslavna crkva i sinagoga, a pojedini natpisi na oba pisma – ćirilici i latinici, mogu se primjetiti čak i na samoj Baščaršiji.

Baščaršija znači glavni trg. Daleko prije dolaska Turaka na teritorij budućeg Sarajeva na ovom prostoru su bila uveliko poznata trgovišta, prostor je bio centar susretanja roba sa svih strana svijeta. Dolaskom Turaka na tom mjestu nastaje jedan od najjačih trgovinskih i zanatskih centara Balkana. Čaršija je građena po uzoru na arapski suk, niz prostranih placeva povezanih bezbrojnim spletom uličica. Baščaršiji, glavnom trgu, gravitiralo je četrdesetak različitih čaršija u kojima su razvijani specifični zanati i koje su po tim zanatima i nazivane. I danas većina ulica ove ‘turske četvrti’ nose te nazive: Bravadžiluk (bravari), Sarači (sedlari), Kazandžiluk (kotlari), Kujundžiluk (zlatari), Samardžije (kožari), Kundurdžiluk (tračeri), Mudželiti (knjigoveže), Aščiluk (kuhari, gostioničari), Abadžiluk (prerađivači abe), Jorgandžiluk (poplunari),…

Ovo je centar Sarajeva, premda se nalazi na njegovom krajnjem istočnom dijelu. Baščaršija je u potpunosti obnovljena nakon nedavnog rata. Svoju ljepotu kojom se Sarajevo odlikuje na ovom dijelu duguje instituciji vakufa – javnih zadužbina. Po islamskoj tradiciji, bogatstvo što ga čovjek stekne za života treba dijeliti s onima koji ga nemaju. Tako su bogati ljudi uvijek dio svog imetka, a ponekad i sve što su stekli, ulagali u dobrobit naroda – u izgradnju javnih dobara. Jedno takvo dobro je i Gazi-Husrevbegova (Begova) džamija iz 16.st. – najmonumentalnija sakralna islamska građevina na Balkanu. Ona daje poseban sjaj Baščaršiji. Baščaršija je i danas zanatski i trgovački centar. Visoko cijenjeni proizvodi se prodaju prvenstveno kao sarajevski suveniri, a značajno mjesto današnje Baščaršije zauzimaju mnogobrojne ćevapdžinice, burkdžinice i aščinice – mjesta ispunjena građanima i njihovim gostima koji uživaju u jedinstvenim sarajevskim prehrambenim proizvodima – junećim ćevapima u somunu, sudžukicama, burecima, pitama sirnicama i zeljanicama,…Ukoliko navratite u ove krajeve, obavezno navratite na ‘desetku’ (ćevape – deset komada) kod ‘Želje’ ili kod Ferhatovića – tradicionalno najbolja mjesta za ovaj proizvod. Kao što nećete ni u kom slučaju biti u mogućnosti naručiti proizvode svinjskog mesa, na Baščaršiji nećete moći naručiti niti alkoholno piće – oboje se protivi vjerskim uvjerenjima tamošnjeg većinskog stanovništva – Muslimana. Baščaršija u sumraku ulazi u svoj puni sjaj. Nakon velikih dnevnih vrućina i napornog dana, građani na Baščaršiji traže trenutak odmora, trenutak vremena za molitvu ili druženja s ostalim građanima. Većina prodavaonica i ugostiteljskih objekata radi do ponoći kada noćni čistači vodom počiste sve uske uličice ovog starog dijela grada.

Na zapadnoj strani grada na Baščaršiju se nastavlja dio grada izgrađen kroz 19. i prvu polovicu 20.st. Uz rijeku Miljacku se u to vrijeme, vrijeme austrougarske vladavine razvijaju Nacionalna knjižnica (zgrada koja je oštećena granatiranjem 1992.godine priliklom čega je izbio požar u kojem je progutano više od dva milijuna knjiga), Narodno kazalište, zgrada Sveučilišta u Sarajevu,… Miljacka je premošćena s trinaest mostova. Oni vode na južnu stranu grada, na obronke Trebevića. Tu se nalazi i poznato naselje Grbavica sa stadionom nogometnog kluba ‘Željezničar’ – područje grada koje je pretrpjelo najžešće granatiranje bosanskih Srba. Malo zapadnije je i poznati kulturno-sportsko-poslovni centar Skenderija pored kojeg se nalazi most kojeg je dizajnirao sam Eiffel (ne može se promašiti). Jedan dio rijeke Miljacke na ovom dijelu toka predstavljao je i liniju razgraničenja između srpskih napadačkih i muslimanskih obrambenih snaga. Paralelno uz rijeku, s njezine desne – sjeverne strane, proteže se žila kucavica Sarajeva – ulica Ferhadija koja se na mjestu vječnog plamena upaljenog za sve borce poginule u oslobađanju Sarajeva tijekom Drugom svjetskog rata nastavlja na Ulicu maršala Tita. Ove dvije ulice sa mnogobrojnim okomicama predstavljaju okupljalište građana u dnevnim i noćnim satima pa slobodno možemo reći da je pješačka zona Sarajeva puno veća, a kasnije provjereno i zanimljivija, sadržajima raznolikija i posjećenija od one zagrebačke. Na ovom području grada se održavaju mnogobrojni performanci i predstave od kojih većina upravo u samom centru, ispred romaničke katoličke katedrale s kraja 19.stoljeća. Broj događanja je još i veći za trajanja Baščaršijskih noći (krajem srpnja), Sarajevskog filmskog festivala (kolovoz) ili Sarajevske zime  (siječanj). Obe ulice kriju strahote rata u obliku mnogobrojnih ploča koje nas podsjećaju na veliko stradanje civila. Ipak najstrašnije su ‘Sarajevske ruže’, mjesto u Ulici maršala Tita označeno crvenom bojom nanesenom rasprskavajućim načinom po pločniku – mjesto koje ukazuje na stravično strdanje 17 civila na jednom mjestu 1992.godine. 

Sjeverno od maršala Tita široka Alipašina ulica vodi do naselja Koševo sa stadionom nogometnog kluba ‘Sarajevo’ i sportskim centrom ‘Zetra’. Ipak, prije stadiona prizori s jedne i druge strane ceste ponovno podsjećaju na početak devedesetih. Naime, s obije strane ceste nalaze se prostrane travnate površine preplavljane bliješteće-bijelim nadgrobnim spomenicima. Tu se i prije nalazilo staro sarajevsko groblje, ali u današnjim okvirima ono zauzima tek petinu današnje veličine groblja. Ostale četiri petine su označene uglavnom godinama 1992.,… 1993.,… 1994.,… 1995. 

Uz Miljacku dalje prema zapadu, dolazimo do, fizički gledano, centra grada – mjesta gdje se uglavnom odvija politički i poslovni život grada. Ovdje su jako primjetljivi ostaci  granatiranja, na pločnicima i na mnogobrojnim stambenim i upravnim zgradama, trgovačkim centrima i hotelima. Dok su neke zgrade u potpunosti obnovljene (hotel Hollyday Inn – hotel u kojem su bili smješteni svi izvjestitelji iz Sarajeva tijekom rata), neke djelomično (Unisovi poslovni neboderi blizanci popularno zvani ‘Momo’ i ‘Uzeir’ od kojih je jedan renoviran, a drugi je još na čekanju u jednom od mnogobrojnih programa za rekonstrukciju), a neke gotovo nikako (stambene zgrade u kojima je redovito jedan dio obnovljen, a drugi ostao nedotaknut ili zgrada Parlamenta u kojoj je početkom ’92.godine, nakon što su predstavnici Hrvata BiH napustili Parlament, srpski ekstremist Radovan Karadžić javno izjavio kolegama Muslimanima: ‘Il’ nam se pridružite, il’ vas neće biti.’). Nedaleko od zgrade parlamenta nalazi se i zgrada Prirodno-matematičkog fakulteta u sklopu kojeg djeluje i Odjel za geografiju, a koji je prema obavijestima na ulaznim vratima ove godine upisao 45 studenata u prvu godinu studija.

Zapadnije od ovog mjesta nastavlja se uglavnom stambena zona oko središnje ulice Zmaja od Bosne, koja se popularno tijekom rata nazivala Aleja snajpera, budući da je veliki broj sarajlija izgubio život u njoj upravo od snajpera. Ova ulica završava zgradom dnevnog lista ‘Oslobođenje’ – zgrade koja je u potpunosti razrušena (ostali su samo potporni stupovi) i koja će uz donaciju jednog nizozemskog poduzeća biti prekrivena prozirnom oblogom, kako bi se trajno zaštitila kao spomenik. Zgrada se nalazila 50 metara od same crte razgraničenja, a zaposlenici su tjiekom rata radili u podrumima srušene zgrade te svakodnevno izdavali novine pa makar one bile u nakladi od svega 200 primjeraka.

Sarajevo

Put tramvajem dalje vodi ka Ilidži, jugozapadnom dijelu Sarajeva koji je bio u neprijateljskim rukama tijekom rata. Nedaleko od Ilidže (5 km) nalazi se znamenito vrelo rijeke Bosne – iznimno lijepo uređeno izletište podno Igmana do kojeg se dolazi širokom pješačkom cestom kojom voze fijakeri.

Nakon svih strahota, daleko najbolji dojam o svemu se dobija posjetom muzeja Ratni sarajevski tunel, kojeg je osnovala obitelj Kolar. Muzej se nalazi pored Ilidže, u naselju Butmir, južno od sarajevskog aerodroma. Do samog muzeja je iznimno teško doći pa više puta treba zatražiti pomoć građana za upute. Dovoljno je reći ‘tunel’ i svi znaju. Konačno dolazite do ulice Tuneli sa čije se sjeverne (lijeve) strane nalazi razrušena kuća obitelji Kolar u čijem podrumu i polukatu se nalazi muzej. Naime, Sarajevo je bilo u potpunosti okruženo neprijateljskim snagama i približno 300.000 građana nije imalo nikakav doticaj s okolinom. Najtanji dio doticaja sa cijelim svijetom nalazio se na jugozapadnoj strani grada, upravo na mjestu aerodroma. Dužina i širina aerodroma predstavljala je prostor koji je razdvajao građane Sarajeva od slobodnog teritorija (dijelova Igmana i dalje Hercegovine). Područje aerodroma je bilo u srpskim rukama do srpnja 1992. godine. Tada UN preuzima aerodrom uz odrednicu ugovora sa bosanskim Srbima da će ga koristiti samo za svoje potrebe. Stanovništvo koje je kriomice u noćnim satima prelazilo preko aerodroma bilo je stradalo od snajpera ili pak vraćeno sa strane UN-a nazad, budući da se on striktno držao ugovora potpisanog sa Srbima. Nakon što je više stotina građana nastradalo na aerodromskoj pisti, rješenje je Armija BiH našla u prokopavanju tunela ispod aerodromske piste početkom 1993.godine. Projekt komunikacije D-B (Dobrinja – Butmir), završen je u siječnju 1993. Prokopavanje se vršilo s obije strane istovremeno, komunikacija koordinacije prokopavanja je ostvarivana noćnim pretrčavanjem inženjera preko uzletno-sletne staze te je konačno krajem srpnja 1993.godine, nakon 4 mjeseca i 4 dana kopanja 24 sata dnevno iskopano oko 2.800 kubičnih metara zemlje i time probijen tunel dužine 800 metara, prosječne širine 1 metar i prosječne visine 1,5 metar.

Ratni sarajevski tunel
Ratni sarajevski tunel

Srbi su saznali za prokopavanje tunela tijekom cijelog vremena gradnje, a i poslije te su svakodnevno zasipavali granatama cijelo područje. Srećom su bili neuspješni. UN je vjerojatno znao za tunel, ali tijekom cijelog rata nije htjeo reagirati, jer ‘nije imao dokaza’. Čim je iskopan, iste noći je kroz tunel u Sarajevo ubačeno 12 tona ratnog materijala. Za prolazak kroz tunel, civilima i vojnicima je bila potrebna dozvola vojske koja se nije trebala plaćati. Tunelom se prenosila hrana, cigarete, lijekovi, nafta, municija, naoružanje, ranjenici i drugo. Poslije je napravljena i pruga kroz tunel koja je uveliko pomogla bržem i lakšem transportu. Zbog visoke razine podzemnih voda i naglog kopnenja snijega u ovom prostoru, tunel je bio često poplavljivan. Iako su bile priključene pumpe za ispumpavanje koje su radile na agregate, ljudi su često morali gaziti i u vodi preko koljena. Tunel je bio zatvoren samo za vrijeme svakodnevnog održavanja – između 8 i 11 sati prijepodne. Prolazak ljudi kroz tunel se odvijao u dva smjera naizmjenično tijekom dana. Grupe su se kretale između 20 i 1.000 osoba od kojih je svaka nosila približno 50 kilograma u ruksaku. Razlozi prolaska ljudi kroz tunel bili su uglavnom nabava hrane i potom povratak u Sarajevo. Većim grupama je za prolazak kroz 800 metara tunela trebalo i do 2 sata. Prosječno je kroz tunel prolazilo 4.000 ljudi dnevno. Transport materijala se obavljao noću, približno 20T tijekom jedne noći. Poslije je zbog nedostatka nafte u gradu kroz tunel proveden cjevovod, a zbog potrebe komunikacije i telefonski kablovi. Malo poslije provučen je i 12 Megawat-ni visokovoltažni kabel za potrebe napajanja Sarajeva strujom. Tunel je postao jako opasan za prolaz. Danonoćno srpsko granatiranje ulaza u Butmiru koji su se nalazili u podrumu kuće Kolarovih i izlaza u garaži prve zgrade u Dobrinji u spoju sa visokonaponskom strujom, naftom, oružjem, eksplozivima i vodom,… Ipak, tunel se uveliko koristio jer je bio jedina komunikacija kojom je čak i predsjednik Predsjedništva BiH, Alija Izetbegović, jednom prilikom izašao iz Sarajeva. Ovaj tunel spasio je 300.000 građana Sarajeva od srpskih logora, ubijanja i protjerivanja. Poslije završetka rata, tunel D-B je napušten te je počelo njegovo propadanje. Obitelj Kolar, u čijem podrumu je započelo kopanje tunela s butmirske strane, odlučila je sačuvati dio tunela, stvari koje su se koristile pri kopanju, mnogobrojne fotografije, karte pa čak i dokumentarni film o ratu u Sarajevu te sve zajedno pretvoriti u jedan autentični muzej koji će imati svoj povijesni, simbolični i edukativni karakter.

Sarajevo danas predstavlja ipak prvenstveno Baščaršija i stari dio grada. Duša ovog grada – njegovi stanovnici nisu se niti nakon svih ovih strahota uveliko promijenili. I dalje ulicama odzvanjaju mnogobrojne šale u stilu ‘Nadrealista’ i ‘Audicije’. Sarajevo je grad mladih, grad kulture i sporta. Ukoliko imate vremena, svratite putovima ‘Indexa’, Kemala Montena, ‘Bijelog dugmeta’, ‘Plavog orkestra’, ‘Zabranjenog pušenja’, ‘Crvene jabuke’,…Operite lice na ‘krivoj česmi’, pogledajte sat ‘na kuli, kraj Begove džamije’, posjetite ‘Vratnik, Maltu, čitav svijet’, svratite na ‘fildžan viška’, pogledajte utakmicu na Koševu ili samo obratite pogled na ‘onu stranu ulice’,….

Sarajevo - ćevapi desetka u pola s lukom i kajmakom
Ćevapi desetka u pola s lukom i kajmakom

Sarajevo se službeno kandidiralo za organizaciju XXI. Zimskih olimpijskih igara 2010. godine. Velika je vjerojatnost da ovaj grad to može i da će mu svijet dati svoju punu podršku u organizaciji koju će grad vjerojatno iskoristiti u potpunosti te se i dalje puno brže i bolje razvijati od svih ostalih dijelova razrušene Bosne i Hercegovine. Zbog toga: “Dobro došli u Sarajevo!”.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)