U drevnom svijetu ropstvo se smatralo normalnim, a većina robova bili su ratni zarobljenici. Grčki folozof Aristotel napisao je da robovi pripadaju inferiornim rasama i kao vlasništvo svojih gospodara nemaju nikakva prava. Nebrojena su svjedočanstva tome: od biblijskih zapisa o Josipu koji je prodan u Egipat, do posljedica ove mračne prakse poput ustanka robova u Rimskom carstvu pod vodstvom Spartaka 73. god. pr.n.e. Unatoč tome što je problem ropstva bio poznat kroz cijelu pisanu povijest čiovječanstva, tek smo ga u 18. stoljeću učinili globalnim problemom, prevozeći milijune zarobljenih afrikanaca mimo njihove volje i daleko od njihovih kuća i najbližih, na nepovratan prisilan rad preko oceana.
Kako je sve počelo
Krajem 15. stoljeća pojavljuje se drugačiji oblik ropstva od onog koji je vladao prije. Portugalski pomorci koji su oplovljavali Afriku bili su prvi koji su započeli trgovinu afričkim stanovnicima, a o tome smo pisali u članku Henrik Pomorac: inicijator razdoblja velikih otkrića. Portugalci su otkrili da je u Africi moguće nabaviti jeftinu radnu snagu – robove. Ubrzo im se pridružuju ostale kolonijalne sile u ovom unosnom poslu, te se razvio sustav trgovine ljudima koji je kasnije nazvan transatlantskom trgovinom robljem. Ropstvo u Americi su uveli Španjolci na prijedlog dominikanca Bartholomea de Las Casasa 1517. godine koji u načelu nije imao loše primisli, ali ubrzo se ono razbuktalo, a po pitanju trgovine istaknula se Velika Britanija. Vrhunac je označilo osnivanje Kraljevske afričke kompanije 1660. godine, koja je zavladala trgovinom robljem na sjevernom Atlantiku. Portugal se više okrenuo južnoj ruti, opskrbljujući milijunima robova svoje posjede u Južnoj Americi.
izvor: Slave Voyages
Transatlantski trokut
Brodovi iz engleskih luka Bristola i Liverpoola isplovljavali bi za zapadnu Afriku, natovareni robom za razmjenu, najčešće željeznom šipkom i drugim gotovim proizvodima. U Africi se roba mijenjala za zarobljene ljude, koje bi zatim prevozili preko Atlantskog oceana prema Americi i Antilima.Tamo bi bili mijenjani za duhan, a kasnije pamuk u Americi, te šećer na Antilima. Brodovi napunjeni ovim dobrima vraćali bi se nazad u Englesku, čime bi se zatvorio krug, ili Transatlantski trokut, kako se najčešće u literaturi naziva ovaj model trgovine robom i ljudima na relaciji Europa – Afrika – Amerika – Europa. Kasnije se razvio i transatlantski trokut koji nije uključivao Europu: različiti proizvodi i rum prevoženi su u Afriku, gdje je slijedila razmjena za robove. Brodovi puni robova plovili bi na Antile, gdje su bili razmijenjeni za šećer, koji bi u konačnici bio dopremljen u luke Nove Engleske (današnje SAD).
Trgovina afričkim stanovništvom bila je jedinstvena. Nikada prije se nije silom odveo tako veliki broj ljudi na neki drugi kontinent. Smatra se da su tijekom 18. stoljeća samo Englezi prevezli oko 4 milijuna afričkih robova u Ameriku.
Lov u unutrašnjoj Africi
Britanci bi rijetko kada sami zarobljavali robove – kupovali su ih od drugih afrikanaca. Nakon dogovora europskih trgovaca robljem s afričkim vladarom, prošlo bi i po nekoliko tjedana do povratka afričkih lovaca s robovima iz unutrašnjosti. Robove se primoravalo na marševe iz unutrašnjosti koji bi često brojali i stotine kilometara. Robovi su nosili okove oko vrata, tjeralo ih se bičevima i puškama, a takav put bi na kraju preživjelo troje od petoro zatočenih. Ostale su zapisane uobičajene narudžbe Georgea Merricka s broda Africa: „ne kupujte stare robove i djecu, nego zdrave i snažne muškarce i žene.” Za obiteljske veze, napuštene stare roditelje i djecu koja su postajala siročad nitko nije mario.
Surovi uvjeti na Atlantiku
U brodovima bi zarobljenici bili nagurani u potpalublju, bolesti su bile česta pojava i puno je robova na putu umiralo. Neki podatci govore da je svaki rob na raspolaganju imao prostor visok 80 i širok 180 cm, a međusobno bi bili prikovani lancima. Neki su brodovi za kuhare imali Afrikance, kako bi se autentičnom prehranom pokušala smanjiti stopa smrtnosti robova na brodovima. Oni koji nisu htjeli postati robovi, pokušali su se nasmrt izgladniti, ali mnogobrojna posada koja je morala brinuti o redu bi ih mučenjem natjerala da ipak konzumiraju hranu. Kako bi robovi ostali u dobroj formi za prodaju, tjeralo ih se na vježbu koja se sastojala od skakanja ili plesanja na palubi – prakse koja se nazivala ples robova. Ukoliko bi skakali presporo, bili bi bičevani. Robovi su u tim prilikama često pjevali, a opjevavali su vlastite tragične otmice i svoju zemlju. Neprestano bičevanje i okrutnost na brodovima opisao je jedan od robova, Equiano, riječima: „Nikada u svom narodu nisam vidio primjere takve strašne okrutnosti”.
Novi svijet
Vrijednost roba na odredištu ovisila je o njegovim vještinama i očekivanom životnom vijeku. Robovi koji su tek pristigli u Ameriku postizali su niže cijene od onih koji su u Americi rođeni ili su u njoj živjeli već nekoliko godina, obzirom da su ovi netom dovedeni iz Afrike bili izloženiji bolestima u novom okruženju, kojim su i često podlijegali. Uvjeti u kojima su robovi radili u Novom svijetu nisu bili lošiji od uvjeta radnika koji su bili plaćeni, obzirom da vlasnici nisu željeli „uništiti” svoju vrijedu imovinu. Ipak, bezizlaznost njihove situacije učinila im je živote teškima.
Kraj trgovine robljem
Javne osude ropstva od strane istaknutih pojedinaca počele su još u 17. stoljeću, ali tek će više od stoljeća kasnije Danska biti ta koja će prva ukinuti trgovinu robljem na svojim posjedima 1802. godine. Britansko carstvo ropstvo proglašava nezakonitim 1807. godine. U Americi je trebalo proći još pola stoljeća i dogoditi se četverogodišnji građanski rat, kako bi ropstvo i tamo bilo formalno ukinuto. Prvi pomak na putu prema slobodi robova u SAD-u bio je Proglas o ukinuću ropstva, kojeg je sastavio američki predsjednik Abraham Lincoln početkom Građanskog rata 1862. godine. Iz tog vremena poznata je Lincolnova izjava: „Ako moje ime ikada uđe u povijest, bit će to zbog ovog čina”.
U ostatku kolonijalnog svijeta onog vremena, Portugalci i Španjolci su odustali od porobljavanja sjeverno od ekvatora na nagovor Britanije 1817. godine, Francuzi nakon Francuske revolucije 1848. godine, Portugalci u potpunosti 1858. i Nizozemci 1861. godine. Transatlantska trgovina robljem okončana je 1867. godine, ukinućem prodaje robova na Kubi (Španjolska), iako je ista potrajała još desetljećima, samo izvan zakona. Britanski patrolni brodovi su između 1820. i 1870. godine uhvatili gotovo 1.600 brodova koji su prevozili robove, te oslobodili oko 150.000 ljudi.
Posljedice
Vjerujemo da je tijekom četiri stoljeća gotovo 20 milijuna muškaraca, žena i djece bilo žrtvom tragične transatlantske trgovine robovima, jednog od najmračnijih poglavlja u ljudskoj povijesti. Danas se pretpostavlja da je trećina ukrcanih robova na te brodove putem umrlo i nikada nisu stigli na konačnu destinaciju. Osim individualnih patnji milijuna ljudi i velikog demografskog gubitka Afrike, a prije svega Angole i istočne Afrike, trgovina robljem je označila početak rasizma u današnjem smislu – početak derogativnoga razmišljanja o ljudima tamnije boje kože. Detaljnije o rutama trgovine robljem koje uključuju detaljne karte možete pronaći na stranicama međunarodnog projekta Slave Voyages, u sklopu kojeg je 2010. godine objavljen veliki Atlas transatlantske trgovine robljem.
Dan sjećanja
Svake godine, 25. ožujka, obilježavamo Međunarodni dan sjećanja na žrtve ropstva i transatlantske trgovine robljem, a kako bismo odali počast i sjetili se svih onih koji su stradali i umrli od brutalnog ropstva. Ovaj međunarodni dan također ima za cilj podizanje svijesti o opasnostima rasizma i predrasuda, koje u današnjem svijetu ne nedostaju. Također, 23. kolovoza se obilježava Međunarodni dan sjećanja na ukinuće trgovine crnim robljem. Na taj dan su 1791. godine crnci robovi u Santo Domingu organizirali ustanak, koji je odigrao važnu ulogu u ukidanju trgovine crnim robljem, a koja se odvijala preko Atlantskog oceana.
Prema podatcima organizacije Freedom United, najveće svjetska organizacije posvećene zaustavljanju trgovine ljudima, 40 milijuna ljudi nalazi se u modernom ropstvu širom svijeta. Moderno ropstvo obuhvaća dužničko ropstvo, prisilni rad, dječje ropstvo, rad migranata, dječji brak i trgovinu ljudima. Između ostalog, navode se podatci da je u novije vrijeme u Grčkoj krijumčar majci djeteta platio 4.100 američkih dolara za novorođenu bebu, žena u Moskvi prodavala je djevojke iz Moldavije za 2.865 dolara trgovcima ljudima, dok u Kolumbiji muškarci plaćaju kriminalnim bandama do 2.600 dolara na internetskoj aukciji za seks s djevicom.
