Dana 15. siječnja 1897. godine, u Sumartinu na otoku Braču, rodio se Ivo Rubić – prvi profesor antorpogeografije na Sveučilištu u Zagrebu, jedan je od osnivača slovenskog i hrvatskog Geografskoga društva, pokretač „Geografskog vestnika“, prvoga slovenskoga geografskoga znanstvenog časopisa, osoba zbog čijeg je zalaganja osnovan Pomorski muzej u Splitu i Jadranski institut JAZU-a te jedan od prvih geografa koji se bavio problematikom hrvatskih otoka.
Bio je učitelj i nastavnik u Splitu, Slavonskom Brodu i u Križevcima, profesor na biskupskoj klasičnoj gimnaziji u Splitu, asistent i izvanredni profesor na Geografskom Institutu ljubljanskog sveučilišta, profesor, izvanredni i redoviti profesor antorpogeografije na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, kreator tada novog Geografskog instituta na PMF-u, koji je surađivao na izrađivanju plana i programa nastave geografije sa svojim učenikom, kasnije akademikom Josipom Roglićem.
Ivo Rubić je nakon završene gimnazije u Splitu pohađao fakultet u Zadru gdje je završio teologiju (1919.), a zatim nastavio školovanje na sveučilištima u Zagrebu, Beču i Ljubljani. U Ljubljani je promoviran u asistenta (1923.) te položio profesorski ispit (1924.) te se vratio u Split gdje je radio kao profesor na biskupskoj klasičnoj gimnaziji (od 1924.). Kasnije je tijekom jedne školske godine studirao antropogeografiju u Berlinu (1930./’31.), a kako je zbog svoje knjige napadan i označen kao neprijatelj od strane fašističke Italije, iz Splita je izbjegao u Zagreb (1941.), iz kojeg odlazi u Slavonski Brod (1942.-1944.) i Križevce (1944.-1945.), gdje radi kao učitelj i nastavnik. Nakon Drugog svjetskog rata pozvan je na novoosnovani Prirodoslovno-matematički fakultet Sveučilišta u Zagrebu da bude profesor antropogeografije. Na zagrebačkom PMF-u je promaknut u docenta (1946.), izvanrednog profesora (1949.), te redovitog profesora geografije (1953.).
Važnija djela do Drugoga svjetskog rata su mu „Naši otoci na Jadranu“ (1927.), „Ispaša na Biokovu“ (1929.), „Split i njegova okolica“ (1930.), „Međe našeg Primorja“ (1936.) i „Mali oblici na obalnom reljefu istočnog Jadrana“ (1937.). Poslije Drugoga svjetskog rata Ivo Rubić je nastavio plodonosan znanstveno-istraživački rad koji je rezultirao brojnim sintezama, a među njima su najznačajnije „Naši otoci na Jadranu“ (1952.), „Slavonski i Bosanski Brod“ (1953.) i „Evropsko-azijsko-afrički Mediteran“ (1959.). Cijelo vrijeme radio je i na mnogim udžbenicima i znanstvenim radovima. Važno je napomenuti da je zajedno sa akademikom Josipom Roglićem sudjelovao je u radu Komisije za razgraničenje Italije i Jugoslavije pri vladi NR Hrvatske i FNR Jugoslavije (1945.-1946.).
Profesor Dr. Ivo Rubić umro je u Rogaču na Šolti, 2. travnja 1961. godine. Pokopan je u Katunima u Poljicima u obiteljskoj grobnici, pored svojih roditelja – na starom seoskom groblju, gdje su bezimeni stećci i stari dubovi svjedoci starog kulturnog mjesta.
O životnom putu i značaju profesora Ive Rubića najbolje svjedoči članak akademika Branimira Gušića, objavljen nedugo nakon Rubićeve smrti 1961. godine, a kojeg u nastavku prenosimo u cijelosti:
Ako je ikada živa riječ udarila pečat jednoj ličnosti, ako je nečija bogata duševnost nalazila svoj najsnažniji izraz u besjedništvu, a bujna rječitost zanosila i izgrađivala misaonost jednoga čovjeka, onda je to bio slučaj kod našeg Ive, skromnoga srednjoškolskoga nastavnika, kojeg je samo neumorna radinost i beskrajna ljubav prema njegovoj geografiji i njegovoj zemlji uzdigla do vodećeg antropogeografa Jugoslavije.
Rodio se 15. januara 1897. u Sumartinu na Braču, gdje je završio i osnovnu školu. Kako roditelji nisu imali sredstava za njegovo dalje školovanje, to su ga kao odličnoga đaka smjestili u splitsko sjemenište, gdje dobiva klasično obrazovanje, a u Zadru završava teologiju. Kao mlad svećenik i tada oduševljeni geograf dobiva stipendiju za studij geografije na tada novoosnovanom Filozofskom fakultetu u Ljubljani.
Ljubljanska sredina neobično je pogodno djelovala na mladoga Rubića. Njegov je bujni južnjački temperament stekao ovdje potrebnu radnu disciplinu, upoznao je metodiku naučnoga rada i stekao onaj intiman odnos prema knjizi koji je neophodan za istinskoga intelektualca. Sve se to još znatno pojačalo za vrijeme njegova boravka na bečkom univerzitetu, gdje je tada na geografiji još uvijek trajala svježa tradicija svjetske škole jednoga Eduarda Suessa. Ali i po klasičnom obrazovanju njega su i tamo već jače privlačili humanistički antropogeografski problemi od čisto prirodnjačke morfologije, iako nije ni ovu posljednju nikada posve zanemario.
Na ljubljanskom fakultetu Rubić se ističe među najboljim đacima. On se nalazi među osnivačima tada studentskoga Geografskoga društva, pa je izabran i za njegova prvoga predsjednika. Njegovo ime nalazimo i među pokretačima i prvim redaktorima ljubljanskoga Geografskoga glasnika, danas najelitnije geografske publikacije u našoj zemlji. Prijateljstva iz tih studentskih dana očuvao je nepomućena sve do kraja svog života, pa je među svoje ljubljanske prijatelje uvijek rado navraćao i kod njih tražio stručnu pomoć i objektivnu prijateljsku kritiku.
Vrativši se u Split nakon završenih nauka i doktorata, postao je nastavnik na tamošnjoj Ženskoj realnoj gimnaziji, gdje ostaje punih 15 godina sve do okupacije Splita od Talijana na početku posljednjeg rata. U tom primorskom ambijentu on se razvija u istaknutoga regionalnoga geografa našega mora i primorja. Klasični su njegovi radovi „Split i okolica“ (izašlo u 3. izdanju i posebno na njemačkom jeziku); „Talijani na primorju Kr. Jugoslavije“ (izašlo i na francuskom); „Gravitacijske zone važnijih luka na istočnim obalama Jadrana“ i „Naši otoci na Jadranu“, jedina geografska knjiga koja je do danas doživjela šest izdanja. Već tada počinje obrađivati Šoltu, otok koji je neobično zavolio i kojemu ostaje vjeran sve do svoje smrti. Njemu je posvetio niz svojih radova, u tihoj uvali Rogača nabavlja maleno imanje i gradi kući na istaknutom mjestu „za sebe i za svoje prijatelje“. Tu na prostranoj taraci kraj hladne gustijerne traži boljitak od bolesti koja mu ruši zdravlje i okončava život 2. aprila 1961. god.
Njegova društvena priroda i sunčana narav ne dopuštaju da ga u Splitu, u tom bučnom i dinamičnom gradu, posve zaokupi naučni rad. Njegovo je polje djelovanja mnogo šire. On živo sudjeluje u osnivanju i organizaciji „Jadranske straže“, društva koje je između oba rata kod nas odigralo odlučnu ulogu u pomorskoj orijentaciji naše zemlje i stvorilo preduvjete za naš današnji položaj na Mediteranu. U tom radu pokojni Rubić nije samo jedan od glavnih organizatora, jedan od pokretača i prvih suradnika novoga društvenoga glasila, nego je on i jedan od glavnih propagatora našega mora i primorja, naših pomoraca. On neumorno obilazi brojne ogranke ove organizacije duž naše zemlje, gdje u bezbroj predavanja živom riječi i nesavladivom energijom razlaže i oduševljava našega maloga čovjeka, široke narodne mase, a napose školsku omladinu za probleme mora i pomorstva. On je osnivač i prvi rukovodilac našega najstarijega i tada prije rata jedinoga pomorskoga muzeja u našoj zemlji, koji je poslije oslobođenja upravo na njegov nagovor naša Akademija primila pod svoje okrilje i izgradila u prvorazrednu kulturnu ustanovu u Splitu. U njemu se rodila misao potrebe i jedne naše pomorske enciklopedije, djela koje bi služilo kao potreban priručnik za opće snalaženje naših pomoraca, ali koji bi u prvom redu prvi puta objektivno i naučno prikazalo nama i strancima naše primorje i ljude na njemu. Velikim upravo njegovim udjelom osnovan je poslije rata u našoj Akademiji, Jadranski institut, koji je trebalo da obuhvati u svome radu svu široku problematiku našega Jadrana i našega primorja i u kojemu je i započet rad na našoj Pomorskoj enciklopediji. Da je Jadranski institut kasnije skrenuo s toga puta i da Pomorska enciklopedija nije ispunila ovu svoju primarnu zadaću, nije krivnja njihovih prvih osnivača i pokretača.
Osnivanjem Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu i reorganizacijom geografske katedre pozvan je pokojni Rubić za prvoga profesora antropogeografije na našem Sveučilištu. On se sada intenzivno posvećuje naučnom radu i problemima nastave, ne samo u okviru svoje katedre nego i na najširem planu, na pojedinim kongresima jugoslavenskih geografa, gdje njegovi izvodi često rađaju bogatom i veoma sadržajnom diskusijom. Tako govori na II kongresu u Makedoniji o „Pogledima na suvremenu geografiju“, a na IV kongresu u Beogradu o „Problemu regije u modernoj geografiji“. Za V kongres u Titogradu, gdje nije više mogao osobno prisustvovati zbog bolesti, piše referat o „Primjenjenoj geografiji“, a sve s namjerom da sačuva sveobuhvatnost geografske nauke i da spriječi da se ona suzi na uzano područje geomorfologije, odnosno morfogenetike.
U oživljavanju i reorganizaciji Geografskog društva u Zagrebu Rubić uzima vidan udio kao mnogogodišnji dopredsjednik, odnosno član upravnog odbora. On je ne samo česti predavač na redovnim mjesečnim sastancima toga društva nego još mnogo živahniji i uvijek rado slušan diskutant, koji svojim duhovitim primjedbama i širinom pogleda znatno oživljuje atmosferu. Uvijek suvremen u praćenju stručne literature, i strane i domaće, on znatno doprinosi naučnom nivou tih sastanaka. Jednako je tako živ i aktivan na ekskurzijama, održavajući živom riječi interes svojih đaka u širokom rasponu anropogeografskih problema.
U uži kontakt s našom Akademijom stupio je Rubić tek poslije oslobođenja i svog preseljenja u Zagreb, kad ga je Akademija izabrala za suradnika u svojem obnovljenom Odboru za narodni život i običaje. I ovdje je svojim južnjačkim temperamentom i bogatstvom svojih ideja unio novi polet. On bude skoro izabran za tajnika toga Odbora, koje je mjesto napustio tek kad ga je bolest prisilila da zatraži mirovinu i da se povuče na svoju Šoltu. Najviše njegovu zauzimanju treba pripisati da je došlo do posebnih antropogeografskih publikacija Odbora kao zasebnoga dijela našega Zbornika, od čega su do sada izašle tri knjige, od toga dvije pod njegovom redakcijom.
Bibliografiju njegovih radova objavili su njegovi učenici u XXIII svesku Glasnika zagrebačkoga Geografskoga društva. Među brojnim njegovim rukopisima, koji su ostali neobjavljeni, ističe se velika monografija Šolte, iz kojeg materijala je Srpska akademija god. 1960. štampala poglavlje o podrijetlu stanovništva otoka Šolte, i za štampu potpuno pripremljeni izvrstan rukopis o antropogeografiji Zadra, koji do sada nije imao sreće da ugleda svjetlo u izdanjima naše Akademije, iako bi to i po svojoj tematici i po sadržaju zaslužio.
Rubićev životni put živa je ilustracija naših kulturnih prilika na nekadašnjoj „turskoj“ granici. Ponikao iz skromne provincijske sredine, odgojen u „sjemeništu“ kao većina tadašnjih naših intelektualaca u Dalmaciji, bez obiteljskih „veza“ i „vezica“, teško je sebi krčio put u intelektualnom svijetu. Iako bi po svojim sposobnostima i po svojoj marljivosti u drugoj kulturnoj sredini bio već davno mogao biti uključen u rad na Sveučilištu, a vjerojatno i u Akademiji, tek mu je revolucionarni predah poslije oslobođenja odškrinuo i ta vrata. U tom kratkom razdoblju od jedva nešto više od jednog desetljeća on je udario pečat našoj antropogeografiji u okviru širokoga jugoslavenskoga raspona.
Ovih nekoliko redaka neka mu ne bude samo stručak priznanja od starog prijatelja i suborca, niti zahvala Odbora na narodni život i običaje naše Akademije svome bivšem tajniku, neka to ne bude ni konvencionalan nekrolog uredništva ovoga časopisa svome bivšem suradniku i uredniku. Neka ovih nekoliko prijateljskih rečenica otme brzoj zaboravi uspomenu na ovoga čestitoga čovjeka, fantastičnoga naučenjaka i učitelja, neka ju sačuva bar dotle dok će se i kod nas već jednom pojaviti generacije koje će znati i htjeti shvatiti da su u njihove uspjehe utkane muke i napori onih natprosječnih pojedinaca čija konstruktivnost i ingenioznost je tek omogućila da se i mi jedanput za vazda oslobodimo mučne sredine jedne zabite carske i imperijske granice.
Akademik Branimir Gušić, 1961.
