Dana 5. travnja 1871. godine rodio se Mirko Seljan. Zajedno s mlađim bratom Stevom, krenuo je iz rodnog Karlovca na 23. siječnja 1899. godine na „Put oko svieta pješkom”. Do danas na braću Seljan gledamo kao na velike hrvatske istraživače i najplodnije hrvatske putopisce izvaneuropskih krajeva u prvim desetljećima 20. stoljeća.
Nakon završene gimnazije u Karlovcu, Mirko Seljan otišao je na služenje vojnog roka u Carasenbes i Orsov u Rumunjskoj. Nakon vojnog roka zaposlio se na regulaciji Dunava i gradnji mostova u Budimpešti. To znanje odvelo ga je u Rusiju, u Petrograd (Sankt Peterburg), na regulaciju rijeke Neve. U Petrogradu je čuo mnoge priče o Crnom kontinentu i Etiopiji, pa se vjeruje da je već tamo odlučio otputovati u Afriku. No, prije odlaska u Afriku još se iz Petrograda zaputio pješice u Pariz. Za to putovanje, Mirko Seljan je 1898. godine osvojio naslov Champion of Globetrotter prešavši pješice put od Petrograda do Pariza (2.800 km) za samo 110 dana. Budući da je bio i odličan glazbenik, putem se financirao održavanjem violinskih koncerata.
Na prvom odredištu, Etiopiji, prvo su boravili na dvoru cara Menelika, koji je shvatio da mu široko obrazovanje braće Seljan może poslužiti u modernizaciji države, koja se netom oslobodila od talijanskog protektorata. U službi cara Menelika II bili su dvije godine, između ostalog radeći brojna geografska i etnografska istraživanja: geomorfološka, klimatološka i etnografska. Izrađivali su karte, organizirali gradnju puteva, mostova i naselja. Istraživali su područja Rudolfova i Stefanijina jezera, gdje je jedno naselje na sjevernoj obali Rudolfova jezera dobilo po njima ime – Seljanville (danas su ostale samo ruševine). Mirko Seljan radio je i kao guverner južnih provincija Etiopije u toj službi.
Nakon što su se 1902. godine vratili u Europu i održali niz predavanja o svojim afričkim iskustvima u Parizu, Bruxellesu, Berlinu, Beču i Rimu, godine 1903. odlaze u Južnu Ameriku. Tamo istražuju slapove Sete Quedas i neistraženi tok rijeke Aquapei. Kasnije istražuju ležišta salitre u Čileu (1911.), nakon čega ih brazilske i paragvajske vlasti angažiraju oko istraživanja prometnog povezivanja važnih trgovačkih centara. U Peruu su s vladom sklopili ugovor o izgradnji puta koji bi spajao bogata nizinska područja s obalom. Radilo se o projektu spajanja Atlantika i Pacifika rijekom Amazonom. Prilikom istraživačke ekspedicije kroz Peru, u području Amazonske prašume Mirko pogiba (1913.), i taj plan propada.
Mirkov brat Stevo nastavlja s putovanjima, istražuje rude, osniva obitelj u brazilskoj državi Minas Gerais, gdje i umire 1936. godine.
Ostavština braće Seljan je izrazito bogata. Značajno je i to da su se boraveći u Južnoj Americi povezali s mnogobrojnim hrvatskim iseljenicima te intenzivno radili na buđenju njihove nacionalne svijesti.
Virtualni prostor je prepun reportaža, priloga, dokumentaraca, razgovora i tekstova o braći Seljan. Braća su objavila različite putopisne crtice na mnogim jezicima, a zbirke materijalne kulture iz Etiopije i Južne Amerike darovali su Etnografskom muzeju u Zagrebu. Stoga ovdje skrećemo pažnju upravo na projekt Etnografskog muzeja kojim se na jednom mjestu okupljaju dostupni materijali koji svjedoče o djelovanju braće Seljan. Oni uključuju i interaktivne karte koje iscrtavaju puteve braće Seljan s opisima njihovih ekspedicija. Pogledajte zbirku ovdje.
