Unatoč završenoj izgradnji mosta koji dubrovačku regiju preko poluotoka Pelješca spaja s ostatkom Hrvatske, jug Hrvatske će geografski ostati eksklava – prekinuti državni teritorij. Ipak, funkcionalno gledajući, stvari su se znatno promijenile.
Ovdje dotičemo pitanje: zašto je najjužniji dio Hrvatske odvojen dvadesetak kilometara uskim pojasom koji pripada državnom teritoriju Bosne i Hercegovine? Odgovor leži u povijesti i dosta je kompleksan.
Nadaleko je poznata diplomacija Dubrovačke republike – dubrovčani su (bili) dobri pregovarači. I izvrsni trgovci. Iako pravi razlozi postojanja današnje dubrovačke eksklave nalazimo u događanjima s kraja 17. stoljeća, zanimljivo je vratiti se dodatnih tri stoljeća unazad od tog 17. stoljeća. Tada je srednjovjekovna Bosna bila jaka. Sav promet robe za vrijeme bosanskih banova i kraljeva išao je preko Dubrovnika, Trogira i Budima. Bosanski ban Kulin 29. kolovoza 1189. godine piše povelju Dubrovniku kojom mu zauzvrat dopušta slobodno trgovanje po Bosni. Ovi diplomatski odnosi Bosne i Dubrovačke republike vrlo su značajni u nastavku razvoja Dubrovnika. Godine 1333., Dubrovnik je od bosanskog bana Stjepana Kotromanića otkupio Ston, Bistrinu i poluotok Pelješac. Tim ugovorom, Dubrovnik se obavezao da će Bosni plaćati 500 dukata godišnje, na Dan sv. Vlaha, do svršetka svijeta: „I sve gore pisano, mi općina i sav puk dubrovački kunemo se u sveto božje evanđelje i u četiri evanđelista i u dvanaest apostola i u sve svete moći, koje su u Dubrovniku, za nas i za naše sinove i za naše potomstvo do svršetka svijeta, sve tvrdo da imamo i držimo do konca svijeta pouzdano.” Tako je Dubrovačka republika proširila svoj teritorij prema sjeveru.
Nesporna je činjenica da su Hrvati počeli naseljavati neumsko područje još od svog naseljavanja na ove prostore (7.-8. stoljeće). Neosporno je da tamo kontinuirano žive Hrvati, bez obzira na osvajače i vladare, No, također je neosporno da neumsko područje nikada nije bilo u hrvatskom posjedu: niti u mletačkoj Dalmaciji, niti u habsburškoj Dalmaciji, niti u Narodnoj Republici Hrvatskoj ili kasnije u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj.
Kako bismo razumjeli nastanak današnje enklave, trebamo se vratiti u već spomenuto 17. stoljeće. Nakon neuspjelog pokušaja Turaka u zauzimanju Beča 1683. godine, započinje tzv. Bečki rat ili Rat Svete lige, u kojem su se protiv Turaka postavili Habsburško carstvo, Poljska, Venecija i Sveta Stolica. Cilj Svete lige bio je oslobođenje Ugarske i Hrvatske od Turaka. Na sjeveru su rat vodile habsburške trupe, a na jugu Mlečani. Mlečani su krenuli u napad na turske posjede u Dalmaciji i Grčkoj. Mletačka Republika je iskoristila trenutnu slabost Turaka i jurnula osvajati Dalmaciju sve do Mostara, a stigla je i prvi put do Popovog polja i u Trebinje u zaleđu Dubrovačke Republike. Tako su spojili svoj teritorij s već osvojenom Bokom Kotorskom, čime su Dubrovnik i njegovu trgovinu odsjekli od Turske.
Dubrovčani su prije ovih ratova trgovali i s Mlečanima i s Turcima. U svojoj diplomatskoj spretnosti, odlučili su otvoriti diplomatsko predstavništvo u Carigradu (današnjem Istanbulu), kako bi uvjerili Turke da su „njihovi”. Kršćanski i politički identitet grada-države ostao je netaknut, obzirom da su dubrovčani od Turaka kupovali mir. Kako su Dubrovčani bili otomanski podložnici, Mlečani su ih tretirali kao i Turke i prema njima se ponašali krajnje neprijateljski, što vuče korijene u višestoljetnim lošim odnosima Mletačke i Dubrovačke republike. Mlečani su činili grozne devastacije dubrovačkog područja – i s mora i s kopna. Čak su ulazili u zaleđe Dubrovačke Republike i otamo palili kuće i crkve te napadali ljude.
Prilikom pregovora 1699. godine koji su ušli u povijest pod nazivom Mir u Sremskim Karlovcima (današnja Vojvodina), Dubrovačka republika je zahtijevala da njezin teritorij bude odvojen od teritorija Mletačke Republike – i na sjeveru i na jugu. Na taj način Dubrovčani su htjeli riješiti problem izravne granice s Mletačkom republikom, tj. mletačkih nasilnih upada na njihov teritorij. Dubrovčani su se uvijek klonili ratovanja, pa su i ovaj put odabrali radije Turskoj pokloniti dio svog teritorija, nego krenuti u ratovanje. Tako su Turci dobili izlaze na more: na sjevernom dijelu između Kleka i Neuma, a na južnom dijelu u Sutorini, odnosno preko Bokokotorskog zaljeva, južno od Herceg Novog.
Novim mirovnim sporazumom u Požarevcu 1718. godine, na kojeg su morali pristati i Mlečani, intervencijom Dubrovčana, morali su Turcima vratiti dubrovačko zaleđe, pa je njihov teritorij kod Kleka proširen. Turci su oba dobivena područja zadržali sve do Austro-Ugarske okupacije Bosne i Hercegovine koja se dogodila 1878. godine. Austro-Ugarska 1908. godine Turskoj kao naknadu za aneksiju BiH plaća 2,5 milijuna turskih funta ili 54 milijuna austro-ugarskih kruna u zlatu, čime to područje i službeno postaje austrijsko. Tim činom ovaj teritorij postaje austrijsko područje, ali ne i dio Dalmacije, kao što su Boka, Dubrovnik i sve sjeverno od Kleka i Neuma.
Nakon Drugog svjetskog rata neumsko područje postaje dio Socijalističke Republike BiH, dok sutorinski izlaz na more 1946. neformalnom zamjenom teritorija postaje dio Crne Gore. Slučaj sutorinskog izlaza BiH na more je vrlo zanimljiv, obzirom da je dogovoren usmenim dogovorom tadašnjih vlasti Bosne i Hercegovine i Crne Gore. Naime, tim dogovorom BiH gubi izlaz u Sutorini, a da nijedna legalna zakonodovna niti izvršna vlast nikada nije donijela nikakvu odluku. To je bio razlog da je nekadašnji predsjednik Skupštine SRBiH, Rato Dugonjić podigao tužbu Vijeću naroda SFRJ Jugoslavije zbog nezakonitog izdvajanja Sutorine iz sastava Bosne i Hercegovine.
Kako su granice federalnih republika u sklopu Socijalističke Federalne Republike Jugoslavije postale granicama novonastalih država 1990.-ih, neumsko područje postalo je sastavnim dijelom Bosne i Hercegovine, a samim tim sami jug Hrvatske – eksklavom.
