Tijekom posljednjih dvjestotinjak godina, nije se pojavila niti jedna slika ili ideja koja bi tako jasno definirala duh darivanja, dobrote i ljubavi kao što je to Djed Božićnjak. Dolazak mitskog čovjeka koji nagrađuje dobre, a grdi loše, univerzalan je diljem svijeta. Djed Božićnjak poznat je i kao Djed Mraz, Kris Kringle, Papa Noel i Babbo Natale. Na kraju, svi oni su moderne transformacije stvarnih životnih ideala Svetog Nikole.
Sveti Nikola je katolički svetac iz 3./4.st. koji je navodno prodao sve što je posjedovao, a novac dao siromasima. Cijeli svoj život posvetio je služenju i brizi o bolesnima i patnicima. Inspirirao je moderne verzije djedice koji donosi darove na Božić ili Novu godinu. No, dan ili blagdan Svetog Nikole proslavlja se gotovo tri tjedna prije katoličkog Božića – 6. prosinca – na godišnjicu smrti sveca.
Pitanje je kako je od Svetog Nikole, biskupa iz Myre u današnjoj Turskoj, nastao donositelj poklona Djed Božićnjak i njegove inačice, koji živi negdje na Sjevernom polu?
Biskup Nikola nije bio ni debeo ni veseo, ali je stekao reputaciju vatrenog, žilavog i prkosnog branitelja crkvene doktrine tijekom Velikog progona 303. godine, kada su Biblije spaljivane, a svećenici tjerani da se odreknu kršćanstva ili su se suočili s pogubljenjem. Nikola se oglušio o te edikte i proveo godine u zatvoru prije nego što je rimski car Konstantin okončao progon kršćana 313. godine Milanskim ediktom. Nikolina slava živjela je dugo nakon njegove smrti (6. prosinca sredinom četvrtog stoljeća, oko 343.) jer je bio povezan s mnogim čudima, a poštovanje prema njemu nastavlja se do danas. On je zaštitnik mnogih ljudi, od siročadi preko mornara do zatvorenika.
Sveti Nikola je također poznat i kao zaštitnik djece te donositelj čarobnih darova, a sve zbog dviju sjajnih priča iz njegova života. U poznatijoj priči, spasio je tri mlade djevojke od prostitucije tako što je potajno dostavio tri vreće zlatnika njihovom zaduženom ocu, koji ih je mogao iskoristiti za njihov miraz. U drugoj priči, koja je manje poznata danas, ali je bila iznimno poznata u Srednjem vijeku, Sveti Nikola je bio ušao u krčmu čiji je čuvar upravo ubio tri dječaka i stavio njihova raskomadana tijela u podrumske bačve. Biskup Nikola, ne samo da je slutio zločin, nego je i uskrsnuo žrtve.
Do protestantske reformacije u 16.st., Sveti Nikola je bio neprikosnoveni donositelj darova na svoj blagdan, 6. prosinca. Osim što se pobrinuo da djeca prakticiraju dobro ponašanje, preuzeo je i neke aspekte ranijih europskih božanstava. Na primjer, od rimskog Saturna i nordijskog Odina preuzeo je bijelu bradu i magičnu moć letenja. Protestantska reforma bacila je u nemilost kršćanske svece, pa tako i Svetog Nikolu, u većem dijelu sjeverne i zapadne Europe. Bila je potrebna alternativa – netko je trebao donositi darove voljenoj djeci.
Tada Svetog Nikolu u većem broju slučajeva zamjenjuje mali Isus, a 6. prosinac se zamjenjuje 25. prosincem. No, mali Isus nije bio prikladan da nosi velike vreće pune poklona, pa mu je dan pomoćnik da vuče darove, ali i da bude strašan kako bi mogao prijetiti djeci koja nisu bila dobra – što svakako nije mogla biti uloga dodijeljena malom Isusu. Ti pomoćnici su se temeljili na Nikoli, ali više ne kao na svecu, nego prijetećem pomoćniku koji se različito nazivao, npr. Ru-klaus (Grubi Nikola), Aschenklasa (Pepeljasti Nikola) i Pelznickel (Krznati Nikola). Među njima nam je dobro poznat Krampus – karakter, pola koza, pola demon, koji dolazi iz austrijsko-bavarskog alpskog folklora, a koji je prema staroj njemačkoj tradiciji dolazio zajedno sa Svetim Nikolom i kažnjavao djecu koja su se loše ponašala cijele godine. Kako je nakon reforme Martina Luthera 1517. godine protestantska crkva uvela tradiciju darivanja na Božić, lik Krampusa se počeo pojavljivati s malim Isusom, a kako bi oteo zločestu djecu tako što bi ih uzeo u košaru koja mu je visila na leđima.
No, nizozemske obitelji su jednostavno odbile odreći se Svetog Nikole kao darovatelja. Svog „Sinterklaasa“ su odnijeli sa sobom u kolonije Novog svijeta, gdje su čak opstale i legende o čupavim i strašnim germanskim donositeljima darova. Ipak, u ranoj Americi Božić nije bio mnogo sličan ovom modernom. Praznik se izbjegavao u Novoj Engleskoj, a drugdje je postao pomalo poput poganskih Saturnalija koje su nekoć zauzimale svoje mjesto u kalendaru. Etnolozi navode da se Božić slavio kao u tadašnjoj Engleskoj: nije postojalo posebnog čarobnog donositelja darova, a praznik je više nalikovao nekoj vrsti alkoholizirane fešte.
U knjizi „Knickerbocker’s History of New York“ iz 1809. godine, Washington Irving je bio prvi koji je prikazao Svetog Nikolu kako puši lulu i leti iznad krovova kuća u letećim kolima, dostavljajući darove dobrim djevojčicama i dječacima.
Dvanaest godina kasnije, anonimna ilustrirana pjesma pod naslovom „Prijatelj djece“ otišla je mnogo dalje u oblikovanju modernog Djeda Božićnjaka i povezivanju ga s Božićem. Opisano je čarobno donošenje darova Svetog Nikole, ali isti je lišen svih vjerskih obilježja i bio je obučen u krzna čupavih germanskih donositelja darova. Taj je lik donosio darove dobroj djeci, ali je nosio i brezov štap. U pjesmi se navodi da on „usmjerava ruku roditelja da ga koriste kada njihova djeca odbiju put vrline.“ Mala kola ovog darivatelja vukao je jedan sob, ali i vozač. Godine 1822. Clement Clarke Moore napisao je priču „Posjet Svetog Nikole“, danas poznatiju pod nazivom „Noć prije Božića“. Napisao ju je za svojih šestero djece, bez ikakve namjere da pridodaje novonastalom fenomenu Djeda Božićnjaka. Sljedeće godine priča je objavljena anonimno, a debeljuškasti, veseli Djed Božićnjak opisan u njoj do danas vozi saonice koje vozi osam poznatih sobova.
Zatim, tijekom ranih desetljeća 19. stoljeća, sve se to promijenilo zahvaljujući nizu pjesnika i pisaca koji su nastojali učiniti Božić obiteljskim slavljem – sve u duhu oživljenog, ali prerađenog Svetog Nikole. Usprkos tome, tek je u kasnom 19. st. izgled Djeda Božićnjaka postao standardiziran. Od tada je manje-više svagdje prikazivan kao odrasla osoba u punoj veličini, odjevena u crveno s bijelim krznenim rubom, s naracijom da dolazi sa Sjevernog pola u saonicama koje voze sobovi.
Jednom kada se čvrsto ustalio, sjevernoamerički Djed Božićnjak je doživio neku vrstu obrnute migracije u Europu, zamijenivši aktivne zastrašujuće donosioce darova i usvojivši lokalna imena poput Père Noël u Francuskoj ili Djed Božićnjak u Velikoj Britaniji. No nije svagdje bilo jednostavno. U Rusiji se Djed Božićnjak posvađao sa Staljinom. Prije ruske revolucije, Djed Mraz (Ded Moroz) bio je omiljena figura Božića koji je usvojio karakteristike proto-Djeda Božićnjaka poput nizozemskog Sinterklaasa. No, sa osnutkom Sovjetskog Saveza, komunisti su ukinuli slavlje Božića i donošenje darova. Kako bi osigurao što veću podršku, Staljin je 1930-ih dopustio ponovno pojavljivanje Djeda Mraza, ali ne kao donositelja božićnih darova, nego kao donositelja novogodišnjih darova. Pokušaji da se istisne Božić u Rusiji naposljetku su bili neuspješni, kao i sovjetski pokušaji širenja svjetovne verzije Djeda Mraza. Ruski Djed Mraz imao je plavi kaput – sve kako bi se izbjegla zabuna s Djedom Božićnjakom koji se pojavljivao diljem (ostatka) Europe. S druge strane, SAD su u godinama neposredno nakon Drugog svjetskog rata proširile svoju verziju veselog čovjeka po cijelom svijetu. On je općenito bio dobrodošao, ali je bio i ispolitizirana figura – simbol američke velikodušnosti u obnovi ratom opustošenih zemalja.
Danas, međutim, ljudi u brojnim zemljama svijeta, ne prihvaćaju globalnu verziju Djeda Božićnjaka. Najčešći razlog je to što on predstavlja isključivo svjetovnu stranu Božića i isključuje onu religijsku. Ponegdje ga odbijaju, obzirom da nastoje očuvati svoje izvorne donositelje božićnih darova i s tim povezane običaje, te ih zaštititi od sjevernoameričkog djedice. U Češkoj, Nizozemskoj, Austriji i brojnim državama Latinske Amerike, na primjer, postoje snažni formalni pokreti protiv angloameričkog Djeda Božićnjaka. Unatoč tome, čini se da je malo vjerojatno da će takvi napori zaustaviti sve veći interes za globalnog Djeda Božićnjaka, no organizatori tih pokreta bi mu ipak mogli uštedjeti nekoliko stanica u pretrpanom rasporedu Djeda Božićnjaka za Badnjak.
