Černobil 1986.

Dana 26. travnja 1986. godine se dogodila najveća nuklearna katastrofa stoljeća. U nuklearnoj elektrani Černobil (punim imenom “Memorijalna elektrana Vladimir Iljič Lenjin”), 130 km sjeverno od ukrajinskog glavnog grada Kijeva, operateri elektrane su namjerno u noćnoj smjeni zaobišli sigurnosne sustave kako bi naučili više o radu elektrane. Željeli su ustvrditi mogu li turbine pri gašenju osigurati dovoljno energije za održavanje sustava hlađenja dok se ne uključe agregati na dizel. Nažalost, reaktor broj četiri koji je bio izabran za eksperiment, pregrijao se i eksplodirao te noći u 01:23.

Eksplozija je bila toliko silnada je izbacila gornju ploču tešku čak 2.000 tona! Zatim je gotovo devet tona radioaktivnog uranija, cezija i stroncija je poletjelo u zrak. Koncentracija radioaktivnih materijala bila je devet puta jača od one prilikom eksplozije atomske bombe u Hirošimi. Najviše su stradali gradovi u neposrednoj okolici, ali se procjenjuje da je posljedice zračenja osjetilo oko sedam milijuna ljudi. Velike količine radioaktivnih čestica uzdigle su se na visinu od 1.500 metara, і nošene vjetrom, krenule su prema Skandinaviji, zatim središnjoj i jugoistočnoj Europi. Sljedećih nekoliko dana vjetrovi su odnijeli preko 70% radioaktivnih čestica s mjesta nesreće prema Bjelorusiji koja je dodatne posljedice osjetila više nego sama Ukrajina. Peti dan nakon eksplozije, čestice su došle i do teritorija Hrvatske. Zdravstveni problemi kod velikog broja ljudi ostali su prisutni sve do danas.

Sovjetske vlasti su tri dana šutjele o nuklearnoj nesreći. Pitanje je bi li uopće bila najavljena, s obzirom na to da su problem u stvari uočili švedski meteorolozi koji su primijetili visok stupanj radioaktivnosti nad Švedskom. Nakon što su sovjetske vlasti uhvaćene u prešućivanju najveće nuklearne nesreće, počele su opravdavati i minorizirati cijeli slučaj otprilike na isti način kako su to desetljećima činili i s ostalim problematičnim pitanjima u vlastitoj državi. Nakon same nesreće, ukrajinski političar Vladimir Ščerbickij nazvao je Moskvu da otkaže proslavu Praznika rada i prigodnu paradu u Kijevu 1. svibnja, a glavni sovjetski lider Mihail Gorbačov mu je potom zaprijetio da će „biti izbačen iz politike ako ne riješi problem u tišini.“

Kako su NE Černobil upravljale vlasti iz Moskve, tadašnja ukrajinska vlada nije imala puno informacija o nesreći. Zanimljivo je da je Valentina Ševčenko, tadašnja predsjednica Predsjedništva Vrhovnog vijeća ukrajinske SSR, tog jutra telefonski razgovarala s vršiteljem dužnosti ministra unutarnjih poslova Ukrajine Vasilom Durdynetsom. On je predsjednicu telefonirao izvijestio o svim tekućim stvarima, da bi tek na kraju razgovora dodao da je u nuklearnoj elektrani Černobil bio izbio požar, ali da je ugašen i kako je sve u redu. Kada je Ševčenko upitala “Kako su ljudi?”, odgovorio je da nema razloga za brigu: “Neki pripremaju vjenčanja, neki su u vrtovima, a neki pecaju u rijeci Pripjat”.

Najviše je stradao upravo grad Pripjat, smješten uz samu elektranu i izgrađen kako bi udomio njezine radnike i njihove obitelji. U Pripjatu je u vrijeme eksplozije živjelo oko 50.000 ljudi. Oni su „privremeno“ evakuirani tek dan i pol nakon eksplozije i nikada se više nisu vratili u svoj grad, koji je u međuvremenu postao „gradom duhova“. Ukupno je evakuirano 350.000 ljudi, prilikom same nesreće poginula je 31 osoba, no računa se da je od posljedica izlaganja radijaciji neposredno nakon eksplozije poginulo dodatne 4.000. Zbog zataškavanja nesreće i njezinih posljedica od strane sovjetskih vlasti, teško je govoriti o ukupnom broju nastradalih. Realne naznake govore o 200.000 do 400.000 umrlih od posljedica zračenja (leukemija, tumori i dr.).

Manje je poznato da bi katastrofa bila i sto puta veća da nije bilo trojice inženjera: Alekseja Ananenka, Valerija Bespalova i Borisa Baranova. Naime, pet dana nakon eksplozije, operatori su došli do strašnog otkrića da se jezgra reaktora koji je ekspolodirao još uvijek ubrzano topi, a sadrži 185 tona nuklearnog goriva. Ispod jezgre koja se topila nalazio se bazen od 18 milijuna litara vode za hlađenje. Jezgra je počela topiti betonsku ploču – jedino što ju je odvajalo od bazena. Ukoliko bi se ona istopila, a jezgra reaktora dodirnula vodu, došlo bi do eksplozije radioaktivne pare koja bi mogla kontaminirati veći dio Europe. Prema broju poginulih, katastrofa koja se dogodila u Černobilu 1986. godine bi u tom slučaju izgledala poput beznačajnog incidenta.

Dakle, trebalo je ispustiti vodu iz bazena, a ventili su bili u mračnom bazenu pod reaktorom. Spomenuta trojka inženjera se u ronilačkim odijelima uputila ispod vrelog reaktora u kontaminirani bazen te dobrovoljno otišla u tu samoubilačku misiju. Nakon nekog vremena potrage u tami, uspjeli su otvoriti ventile i ispustiti vodu te na taj način spasiti svijet od puno veće katastrofe u kojoj bi se žrtve brojale u milijunima. Dio istraživača smatra da bi eksplozija uzrokovana dodirivanjem jezgre reaktora s vodom uništila pola Europe, a ogromne prostore na našem kontinentu nenaseljive gotovo pola milijuna godina.

Nad oštećenim reaktorom u kratkom vremenu je sagrađen sarkofag sa ciljem zaštite od daljnje radijacije. U Černobilskom reaktoru 4 se trenutačno nalazi oko 135 tona visoko radioaktivnog urana i plutonija. Zračenje koje dolazi iz te radioaktivne mase uzrokuje deformacije strukture metala od kojega je sarkofag izrađen. Danas radijacija 100 metara od reaktora iznosi oko 500 milijuna Roentgena/h. To je oko 50.000 puta veća količina zračenja od „normalne“. Na dvadesetoj godišnjici ove katastrofe (2006. godine), upozoreno je da sarkofag koji štiti reaktor „nije bez roka trajanja“ (procjenjuje se da mu je rok do 30 godina, a 20 je već tada bilo prošlo). Stoga je 2010. godine započet projekt izgradnje novog sarkofaga koji je dovršen 2019. godine. Novi sarkofag ima zidove debljine 10 metara i procjenjuje se da bi trebao štititi od zračenja slijedećih 100 godina.

U radijusu od 30 kilometara od mjesta nuklearne nesreće, proglašena je “Černobilska zona isključenja” gdje se, unatoč rizicima po zdravlje ljudi, vratilo uglavnom autohtono starije stanovništvo koje ondje živi na vlastitu odgovornost. Zona isključenja je do danas ograničena na gotovo sve osim na znanstvenike i vladine dužnosnike, a od 2011. i za turiste koji su željeli vidjeti posljedice katastrofe iz prve ruke. Pretpostavlja se da kontaminirano područje u okolici NE Černobil neće biti naseljivo još tisućama godina, pa tako i područje grada Pripjata. Naime, trećina zone isključenja je kontaminirana transuranijskim elementima čije je vrijeme poluraspada čak 24.000 godina!

Ipak, treba znati da taj prostor nikad nije bio u potpunosti bez ljudi. Prije svega, nakon nesreće su tisuće radile na sanaciji. Nedugo nakon toga tamo su odlazile tisuće radnika da u dvotjednim smjenama brinu o kritičnoj infrastrukturi. Manje je poznato da su reaktori NE Černobil u blokovima 1, 2 i 3 nastavili raditi sve do 1991., 1996. i 2000. godine. U gradu Černobilu smještenom 15-ak km na jugoistok od nuklearne elektrane, čak postoje male trgovine s osnovnim potrepštinama i dva hotela namijenjena ljudima koji zbog svog posla moraju boraviti u ovoj zoni.

Katastrofa NE Černobil 1986. godine je protresla tadašnju nuklearnu industriju te donijela važne promjene na polju veće sigurnosti za nuklearne reaktore (osobito one u Istočnoj Europi). Osim što je došlo do modifikacije brojnih reaktora, osnovano je nekoliko ključnih organizacija, a među njima je i Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA) te Svjetsko udruženje nuklearnih operatera (WANO) – sve sa ciljem boljeg nadzora nad reaktorima diljem svijeta.

Prema podatcima Svjetskog nuklearnog udruženja (WNA), u ožujku 2022. godine na svijetu je aktivno 439 nuklearnih reaktora. Nalaze se u 32 zemlje svijeta i imaju ukupan kapacitet od oko 390 GW. Oni su prošle godine dali 2.553 TWh, što je oko 10% svjetske električne energije. Trenutno se gradi oko 55 energetskih reaktora u 19 zemalja, a najviše u Kini, Indiji, Rusiji i Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Ove godine je planirano puštanje u promet 10 novih reaktora: 3 u Indiji, 3 u Kini, te po 1 u Bjelorusiji, Južnoj Koreji, Rusiji i Slovačkoj.

Hrvatska, zajedno sa Slovenijom, dijeli od 1983. godine jednu NE s jednim reaktorom – kod slovenskog gradića Krško. Na godišnjoj razini električna energija dobivena iz NE Krško čini oko 16% ukupne električne energije potrošene u Hrvatskoj. Bilo je planirano gašenje NE Krško 2023. godine, ali nakon procjene stanja elektrane od strane stručnjaka, životni vijek NE Krško je trenutno produžen do 2043. godine. Za više informacija o NE Krško i općenito nuklearnoj energiji preporučujemo naš članak “A možda ipak nuklearna energija?”.

Za sam kraj napominjemo da, iako su brojni mediji prenijeli kako su trojica inženjera koja su otvorila ventile u bazenima radioaktivne vode i tako spasili puno veću katastrofu umrla, svega nekoliko tjedana nakon katastrofe, oni su čudom preživjeli; štoviše, sva trojica su u svibnju 2018. godine odlikovana od strane ukrajinskog predsjednika Petra Porošenka Ordenom za hrabrost (inženjer Baranov posthumno, jer je umro 2005. godine od zatajenja srca).