Možemo reći da je Kristofor Kolumbo otkrio Ameriku, ali definitivno je Amerigo Vespucci bio taj koji ju je dobro „prodao”. Zahvaljujući njegovim brojnim opisima Novog svijeta kojeg je istraživao stekao je veliku popularnost koja je nagnala kartografe da novi kontinent nazovu njegovim imenom – Amerika.
Nakon sinova Antonia i Gerolama, uglednom firentinskom bilježniku Ser Nastagiu Vespucciju je supruga Lisabetta Mini 9. ožujka 1454. godine rodila trećeg sina – Ameriga. Kako je obitelj Vespucci bila blisko vladajućoj obitelji Medici, Amerigo je dobio priliku pratiti svog ujaka Guida na putovanjima Europom, gdje je ovaj bio predstavnik obitelji Medici na raznim poslovima. Kada je stasao, dobio je posao nadzornika za opremanje brodova u Sevilli (Španjolska). Upravo je tamo Amerigo došao u kontakt s gorućom temom tog doba – velikim geografskim istraživanjima (kako smo ih kasnije nazvali). Zabilježeno je da se tada susreo i s Kristoforom Kolumbom 1496. godine. Obojica su bili fascinirani djelima Marka Pola, čije djelo je utjecalo na ljubav mnogih istraživača prema pomorstvu i istraživanju (preporučujemo naše članke “Marko Polo” i “Kuća Marka Pola“).
Krajem 1490.-ih Amerigo Vespucci je, kao 40-godišnjak, odlučio i sam krenuti u pomorska istraživanja. U to vrijeme već je bilo opće poznato da se ploveći oko Afrike może doći u Aziju. Amerigo je slijedio Kolumbovu ideju da se u Aziju može stići ploveći i izravno na zapad. Jedino, Amerigo je bio uvjeren da se Kolumbo zabunio izračunavši da je doplovio skroz do Indije i bio je spreman to dokazati – naći pravi put (do Indije). Na kraju je dobio financijsku potporu od španjolske krune za putovanja sa ciljem istraživanja i kartiranja područja koje je otkrio Kolumbo. Između 1497. i 1504. Vespucci je poduzeo najmanje dvije ekspedicije.
Tijekom prvog putovanja, završenog 1499. ili 1500. godine, Vespucci je u ekspediciji koja je sačinjavala četiri broda plovio pod španjolskom zastavom i pod zapovjedništvom iskusnog pomorca Alonsa de Ojede, koji je prethodno plovio s Kolumbom. Došavši do obale današnje Gvajane, podijelili su snage. Prema zapisima, Vespucci se okrenuo prema jugu i vjeruje se da je otkrio ušće rijeke Amazone. Vjerojatno je otišao čak do rta St. Augustin. U povratku je stigao do Trinidada, vidio ušće rijeke Orinoco i potom krenuo prema Haitiju.
Vespucci je mislio da je doplovio do krajnjeg istočnog dijela Azije tijekom svog prvog putovanja. Po povratku u Španjolsku započeo je pripremu za novu ekspediciju. Cilj nove ekspedicije bio je doplovljavanje do Indijskog oceana, Bengalskog zaljeva i Šri Lanke. Međutim, španjolska vlada nije prihvatila njegov prijedlog i zbog toga je krajem 1500. godine Vespucci prešao u službu Portugala.
Posljednja Vespuccijeva ekspedicija krenula je iz Lisabona u Portugalu 13. svibnja 1501. godine. Pokazala se kao njegovo najuspješnije putovanje. Flota je prvo otplovila na Kanarske otoke i Cabo Verde, a zatim nakon prelaska Atlantika zaplovila obalom Južne Amerike od rta Sao Roque do Patagonije, usput otkrivajući današnji Rio de Janeiro i Rio de la Plata. Put povratka flote nije poznat, a u Lisabon je stigao nakon malo više od godine dana (u srpnju 1502. godine).
Tijekom drugog putovanja uvjerio se da je područje koje je posjetio potpuno odvojen kontinent od Azije, obzirom da je mnogo veća, nego što se ranije mislilo. To područje se također razlikuje od toga kako je Azija opisana. Dakle, za razliku od suvremenika Kolumba, bio je uvjeren da je otkrio potpuno novi kontinent koji se nalazi između Europe i Azije (preporučujemo naš članak “Prvo putovanje Kristofora Kolumba“). Napisao je pismo svom prijatelju i bivšem zaštitniku Lorenzu Pierfrancescu Medici 1503. godine opisujući svoja otkrića. Ti zapisi su ubrzo objavljeni pod naslovom „Mundus Novus” („Novi svijet”), što je termin kojeg je skovao upravo Vespucci.
Vespuccijevo putovanje 1501. – 1502. bilo je od temeljne važnosti u povijesti zemljopisnih otkrića jer su se znanstvenici uvjerili da otkrivene zemlje nisu dio Azije kako se prethodno pretpostavljalo s Kolumbovih putovanja, već Novi svijet.
Reputacija Ameriga Vespuccija je nažalost srozana, čak je prolazila kroz razdoblja ismijavanja, a ponekad su ga smatrali i spletkarom koji je Kolumbu pokušao ukrasti slavu. Ali u stvarnosti nije Vespuccijeva ambicija razlogom zašto su dva kontinenta nazvana njegovim imenom. To je djelo njemačkog duhovnika i amaterskog kartografa Martina Waldseemüllera, koji je 1507. godine izradio kartu svijeta koristeći se podatcima s putovanja Kolumba i Vespuccija.
Waldseemüller je predložio da se dio Brazila koji je Vespucci istraživao nazove „Amerika”, što je latinizirana i feminizirana verzija imena Vespuccija. Napisao je: „Ne vidim razloga zašto bi se itko s pravom usprotivio tog područja Amerikom, u čast njegovog otkrivača, čovjeka velikih sposobnosti, Ameriga Vespuccija”. Karte su se ubrzo prodale u tisućama primjeraka diljem Europe, a tridesetak godina kasnije kartograf Gerardus Mercator primijenjuje naziv „Amerika” i na sjevernu i na južnu masu Novog svijeta na svojim kartama i od tada naziv Amerike po Amerigu Vespucciju ostaje do danas.
Na žalost, kontroverze povezane za broj njegovih putovanja (samo 2 ili ipak 4?) i autentičnost njegovih pisama dodatno su narušile njegov ugled pa danas najčešće Ameriga Vespuccija doživljavamo „samo” kao onog po kojem su nazvane Amerike. Činjenica stoji da je Amerigo Vespucci pionir istraživanja Atlantika, važna ličnost u dobu Velikih geografskih otkrića i njegova putopisna djela o Novom svijetu su odigrala ključnu ulogu u poticanju daljnih velikih otkrića.
Dok je teško predočiti kako su izgledali Amerigo Vespucci, kao i brojne druge važne osobe svijeta prije izuma fotografije, gotovo svi možemo predočiti kako je izgledala Simonetta Vespucci, Amerigova daljnja rođakinja. Dovoljno se prisjetiti remek-djela Sandra Botticellija „Rođenje Venere” i znamo kako je Vespuccijeva rođakinja izgledala. Upravo Simonetta Vespucci bila je model slikaru za Veneru koja izranja iz školjke, ali i za brojne druge slike. Bila je poznata kao najveća ljepotica svog doba u Italiji, top model renesanse koju su zvali „La bella Simonetta”. Bila je muza i drugim firentinskim slikarima osim Botticellija, uvijek prikazivana kao vitka, eterična, zamišljenog lica i idealiziranog tijela. To tijelo u stvarnosti nikada nije stiglo ostariti, jer je Simonetta umrla u 22. godini, vjerojatno od tuberkuloze.
