Ovaj putopis nastavak je putopisa Američki zapad – San Francisco, a koji je već objavljen na portalu ABC Geografija. U ovom nastavku vodimo vas kroz američku saveznu državu Utah, od Salt Lake City-ja, preko Nacionalnog parka Canyonlands, Državnog parka Dead Horse Point, mjestašca Moab i Nacionalnog parka Arches, do prenoćišta Broken Spur u blizini gradića Torrey.
Salt Lake City
Prekrasno sunčano jutro osvanulo je u zemlji mormona. Salt Lake City, smješten uz Veliko slano jezero (Great Salt Lake) okruženo planinskim vrhovima pokrivenim snijegom, sjedište je Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana, kolokvijalno znane pod nazivom Mormonska crkva. Ova crkva ima u svijetu oko 15 milijuna sljedbenika. U Salt Lake City-ju, oko 70% stanovnika su mormoni. A to je grad od nepunih 200.000 stanovnika, dok aglomeracija broji i do 1,1 milijun. Cijela savezna država Utah ima oko 2,8 milijuna stanovnika, što daje da skoro svaki drugi stanovnik Utaha živi u aglomeraciji glavnog grada – Salt Lake City-ju.
Mormoni su bili i osnivači ovog grada 1847. godine. Oni su ovo aridno područje navodnili i kultivirali prije tih ca. 175 godina. Prije je to samo bila polupustinja uz Veliko slano jezero, znano po tome da voda koja stiže u njega iz rijeka Jordan, Weber i Bear nema gdje isteći. Voda samo isparava, čineći jezero slanim, obzirom da rijeke osim vode rijeka koje ga hrane godišnje odlože i oko 1,1 milijun tona minerala. Jezero je ogromno, ali zbog sezona navodnjavanja i suše, površina ima ogromne fluktuacije: od 2.460 km² do 8.500 km² (od 4,4% do 15% površine Hrvatske). Grad je prosperirao zbog bogatih rudnika u okolici i geoprometnog položaja: tu je prošla prvo prva transkontinentalna željeznica, a zatim i prva transkontinentalna cesta, pa se grad nazivao i Križanjem Zapada. Mjesto je kasnije postalo važno kao industrijski bankarski centar SAD-a, a širom svijeta poznato po zimskim olimpijskim igrama 2002. godine, Hrvatima izuzetno dragim zbog tri zlatne i jedne srebrne medalje koje je osvojila Janica Kostelić.
Mi smo sasvim slučajno u ovaj grad navratili na iznimno važan dan za mormone. Naime, dva puta u godini u gradu se održava dvodnevna mormonska konferencija, i danas je bio prvi dan prve konferencije ove godine. Mnoštvo vjernih se okuplja i odlazi u veliki kongresni centar mormona, smješten nedaleko glavnog hrama vjere u gradu. U kongresnom centru svakog od ta dva dana u godini mormonski prorok drži po tri dvosatna predavanja o vjeri, obitelji, životu,… Trenutni mormonski prorok je Thomas S. Monson. Mormoni vjeruju u proroka, on je biran i sljedbenik je osnivača vjere Josepha Smitha Jr., koji je ovu kršćansku sektu osnovao 1830. godine. Nazov mormoni su dobili po Mormonovoj knjizi u koju vjeruju. Lijepo obučeni muškarci i dječaci u odijelima, bijelim košuljama i kravatama, žene u dugim haljinama – svi radasnom laganim korakom idu ka glavnom hramu i kongresnom centru. Sve je puno i volontera iz SAD-a i drugih država svijeta, a uz cestu su i ljudi koji stoje s natpisima gdje mole za ulaznicu. Naime, ulaznice za predavanja proroka su besplatne, ali nema ih toliko koliko ljudi im želi prisustvovati.
No, iznenađenje pred samim kongresnim centrom: uz tisuće mormona, našlo se i onih koji su protivnici i koji izražavaju svoje protivljenje. Preko puta ceste okupilo se 30-ak muškaraca i žena, koji su pjesmom izražavali svoje protivljenje, a pripadnici su neke druge grane kršćanstva. No, oni su bili mirni i pjevali su mirne pjesme skladnim glasovima. S druge strane ceste, a ispred samog kongresnog centra, našlo se nekoliko glasnih demonstranata. Okićeni velikim natpisima na bijelim kartonima protiv mormonskog vjerovanja, glasno viču na sređene mormone: “Zašto masturbirate?”, “A gledaš porno-filmove, a?”, “Ne piješ, jel’ tako?”. Jedan od demonstranata kostimirao se u vraga. Mormoni šeću pokraj njih, isto nešto dobacuju. Tu je i policija, ali ništa se spektakularno ne događa. Radi se o razmjeni stajališta. Demokracija. Jedan od rječitijih natpisa demonstranata glasio je: „Isus nas je upozorio na lažne proroke, lažne učitelje,… Da li je vaša crkva prerasla Bibliju?”.
Kao što sam prije naveo, mormoni vjeruju u Mormonovu knjigu. Ona za njih predstavlja povijesni zapis Božjeg djelovanja među trima civilizacijama na američkom kontinentu od 600 g. pr. n. e. do 420. godine. Knjigu su po njihovom vjerovanju napisali proroci i sljebenici Isusa Krista. Knjiga sadržava učenja Isusa Krista narodu u Amerikama i izvještaj o njegovu službeništvu među Nefijskim narodom nakon svog uskrsnuća. Napisao ju je prorok Mormon u 4. stoljeću. Vjerovanje je da prorok živi, te zajedno s još dvojicom savjetnika predsjedava crkvom. Pored njih tu su još i dvanaest apostola. Mormonova knjiga iznosi mnogo toga o povijesti Amerike. Po toj knjizi, Izraelac Lehi i njegova obitelj, zajedno s prijateljima, pobjegli su iz Jeruzalema 586. godine pr. n. e., sagradili lađu i krenuli ploveći na istok. Pomoću kompasa iskrcali su se u Americi i od Lehijeve obitelji nastale su dvije nacije koje su postali praocima američkih Indijanaca. Kroz 1.000 godina zabilježili su svoju povijest na pločama na drevnom jeziku. Prije nego su nestali godine 421., posljednji preživjeli Mormon je zakopao ploče u brdu. Nakon svog uskrsnuća, Isus je posjetio Ameriku i uspostavio svoju crkvu. Isus će se vratiti na zemlju i ustanoviti svoje kraljevstvo na američkom kontinentu.
Pravi mormoni žive vrlo strogo, prema visokim moralnim pravilima. Žive Zakon desetine, tj. Crkvi daju desetinu od svojih prihoda. Poste jednom mjesečno. Meso jedu umjereno. Ne puše niti piju alkoholna pića, kavu ni čaj. Obitelji održavaju tjednu „obiteljsku kućnu večer”, kada pjevaju, mole se, igraju razne igre, razgovaraju o odnosima u obitelji. Osuđuju pobačaj, ali ga članica mormonske zajednice može izvesti bez straha od reakcije i posljedica, ako je riječ o incestu ili je počinjeno silovanje. Ne podržavaju homoseksualnost ili homoseksualne brakove. Propovijedaju suzdržavanje od masturbacije, gledanja pornografije ili mijenjanja partnera u spolnom činu. Propagiraju zabranu predbračnog seksa, te kasnije u braku vjernost. Misijska je aktivnost neobično važna za mormone. Mnogi mladi mormoni provode dvije godine kao neplaćeni misionari, provodeći mnoge sate obilazeći obitelji u gradu u koji su došli. Najpoznatiji članovi su među ostalima i poznati košarkaš i kasnije hrvatski diplomat Krešimir Ćosić, Gladys Knight, Steve Young, sedam članova popularne pjevačke grupe The Osmonds, a u novije vrijeme i pjevač grupe The Killers Brandon Flowers, Mitt Romney, Karl Malone. Najčešće su znani po poligamiji, ali u moderno vrijeme svega nekoliko posto mormona prakticira imanje više žena.
Kako god, nas nisu uspjeli preobratiti. Iako je bilo pokušaja od dva para sljedbenika. Lijepo su nam objasnili o čemu se to radi danas, pitali od kud smo i nisu pretjerano znali gdje je to, ali su bili prezadovoljni što postojimo. A onda: letci, koliko nam je duboka vjera, pa vizitke s internet stranama organizacije, razglednica Krista,… Jedna djevojka iz SAD-a bila je uporna. Pitala je: „Koliko puta u životu imate priliku poslušati pravog pravcatog živog proroka?”. Naime, prema njezinoj tvrdnji, kao stranci, mogli smo dobiti ulaznice (jer je ipak mormona izvan Amerike puno manje pa bismo imali prednost). Ipak, nama su nekako miliji naši planovi koji već popodne obuhvaćaju početka razgledavanja nacionalnih parkova. Uspjeli smo se istrgati iz kandži mormona, ali od njih nismo pobjegli u potpunosti. Napuštajući Salt Lake City, na radiju u autu pratio nas je prijenos konferencije mormona i uvjeravajući glas Thomasa S. Monsona.
Napustili smo Salt Lake City i krenuli na put pravim Utahom. Oko ceste je ravnina, pusta s grmolikim raslinjem. U daljini planinski platoi i vrhovi. Boje postaju klasičnije utahske: isprane crvene.
Američka savezna država Utah
Na ovakvim putovanjima grijeh je ne iskoristiti svaki trenutak. Američka savezna država Utah pruža mnoštvo atrakcija, a iznajmljeni automobil daje mogućnost zaviriti relativno brzo u neka od najzanimljivijih mjesta. Već plan za današnje popodne obuhvaćao je posjet nacionalnom parku Canyonlands, državni park Dead Horse Point. Nakon noćenja u mjestašcu Moab, isplaniran je posjet poznatom nacionalnom parku Arches i premještanje za nekih 300 kilometara na jug, kako bismo noćili prije slijedeće velike atrakcije – nacionalnog parka Capitol Reef.
Kad si u Utahu ne smiješ unajmiti trubače da reklamiraju aukciju. Nije dozvoljenjo niti pecanje s konja, kao ni kitolov – iako Utah nema pristup oceanu. U glavnom gradu Salt Lake City-ju nije dozvoljeno hodati s papirnatom vrećicom u kojoj je violina!
Amerika me uvijek fascinirala zakonima donesenima u davna vremena, koji nisu povučeni i koji sad predstavljaju živuću legalnu lakrdiju. No, treba paziti. Obzirom da 62% nacije Utaha čine vrlo tradicionalni mormoni, pijenje alkohola nije milo viđeno, a neki zakoni prohibicije su do nedavno bili na snazi. I danas su ograničenja. Npr., alkoholno piće se može naručiti u barovima i restoranima, ali samo ako se tamo naručila i hrana. Zatim, pivo koje se prodaje u Utahu, pa čak i u dućanima (gdje se može kupiti samo iza podneva), ima maksimalno 3,2% alkohola. Klasični američki Budweiser ima 5%, za usporedbu. Utah je i jedina država u SAD-u gdje šank u barovima nije vidljiv gostima. Sakriven je od posjetitelja poradi „prevencije pretjerane konzumacije sklanjanem iz vidokruga klijenata”.
Vjera se ovdje duboko umiješala u društvo. Zahvaljujući mormonima, Utah je savezna država s najvećim postotkom pismenosti. Ima i najveću stopu rodnosti u SAD-u, kao i najveći broj stanovništva mlađeg od 18 godina – čak 31%! Stanovnici Utaha bilježe i najveću stopu stanovništva u braku, a stanovnici po medijanu sklapaju brak ranije, nego u bilo kojoj drugoj saveznoj državi – mladoženje s 26,2, a mladenke s 24,1 godinom. No, stanovnici Utaha su iznad prosječne stope SAD-a što se tiče razvoda. Dakle, tu se raspada više brakova od nacionalnog prosjeka. Ali opet, veći je i prosjek ponovno sklopljenih brakova. Dakle, ipak nešto ne štima u učenjima Proroka. Nešto ima i u tome što je jedan od demonstranata jutros vikao mormonima – „Prestanite gledati pornografiju!”. Jutros mi je to bilo pomalo smiješno, ali poslije sam pročitao podatak da najviše pretplata na online pornografske stranice među saveznim državama imaju upravo stanovnici Utaha! Također, bilježe i jednu od najvećih nacionalnih stopa narkomanskih prijestupa… Salt Lake City ima najviše plastičnih kirurga po stanovniku od ijednog drugog grada u SAD-u. Očito mormoni vole malo popraviti nos. Ili nešto drugo? A i poligamija mormona, iako ukinuta 1890. kao uvjet dobivanja američkog državljanstva, nadalje je prisutna i kontrovezna. Smatra se da u državi postoji oko 40.000 poligamskih brakova.
Općenito, ekonomska situacija u ovoj državi nije bajna. Podaci govore da je u Utahu 2012. godine zabilježena četvrta najveća stopa proglašenja osobnog bankrota – 5,99 na 1.000 stanovnika (nacionalni prosjek te godine bio je 3,97 na 1.000). Kako god to zvučalo nakon svega iznesenog, savezna država SAD-a u kojoj je opđenito najbolje živjeti u 2012. bila je upravo Utah. I to su rezultati poznatog Gallupovog istraživanja. Možda zbog niskog poreza? Ne znam kako u drugim državama, ali znam da je u Kaliforniji porez veći, nego tu u Utahu. Na računima iz restorana dodaju svega 7,95%!
Utah nije velika država. Dva Utaha stanu u Kaliforniju, ali i dvije Virginije stanu u Utah. Sve je relativno. Utah je nešto manji od Hrvatske. Zanimljivo je da federalna vlast posjeduje više od dvije trećine površine teritorija. Česte teorije zavjere vezane su i zbog toga za Utah (tajne baze, pokusi, NLO,…). Zanimljiva je činjenica da je Utah jedna od četiri države SAD-a, koje imaju točku u kojoj se sastaju sve četiri: Utah, Colorado, Arizona i Novi Meksiko. Kad se stanovnici podjele s kilometrima, prosječno nekih 14 stanovnika živi tu po kvadratnom kilometru. No, ogromna većina živi u stvari u nekoliko gradova, dok su velika prostranstva pusta.
Upravo ti pusti prostori, te crvene formacije, pješčenjaci, kanjoni i pustinje – to je ono što privlači 23,5 milijuna turista godišnje u Utah. Nakon Nevade, Utah je najsuša savezna država. Prosječno 300 sunčanih dana godisnje.
Zamlja indijanskog plemena Uta, „Ljudi planina”, zaista je jedinstvena. Dovoljno je pogledati satelitsku kartu SAD-a i tamo gdje su boje najinteresantnije – crvene, žute, smeđe – to je Utah. Ako se ta karta pogleda u malo krupnijem mjerilu, razaznaje se meandrirajući Colorado. Iako se najpoznatiji dio rijeke Colorado Veliki Kanjon (Grand Canyon) ne nalazi u državi Utah i na ovom putovanju ne stignemo do tamo, to nije jedini nacionalni park povezan uz Colorado. Uz obale rijeke Colorado smješteno je čak 11 nacionalnih parkova. Mi se danas i sutra spremamo posjetiti dva od njih: Canyonlands i Arches.
Rijeka Colorado i nacionalni park Canyonlands
Rijeka Colorado tu je oko 5 milijuna godina. To je najvažnija rijeka jugozapada SAD-a. Ona daje vodu za 30 milijuna stanovnika i navodnjava oko 16.187 četvornih kilometara površine. Dugačka je 2.330 km i plovi kroz 7 saveznih država: Colorado, Novi Meksiko, Utah, Arizonu, Wyoming, Kaliforniju i Nevadu. Naziv rijeke je izvedenica iz španjolskog i označava „crvenu boju”. Crvenu boju rijeci davao je talog crvenog pješčenjaka, kojeg je rijeka nosila. Rijeka je prestala biti crvena 1963. godine, kada je izgrađena brana Glen Canyon. Ona je blokirala depozit crvenog taloga u rijeku. No, to nije prva brana na rijeci Coloradu. Prva je Hooverova iz 1935. godine, jedna od najvećih brana na svijetu (visoka je 221 metar). U prošlosti je rijeka Colorada imala puno nadimaka, a jedan od njih je i „Rijeka Prava”, obzirom na broj sudskih parnica podignutih oko vode rijeke.
Ova rijeka, uz geološki postanak stijena u regiji, glavni je uzročnik ljepota zapada SAD-a. Popodne, nakon jutarnjeg posjeta Salt Lake City-ju i nekoliko sati vožnje prema jugoistoku, našli smo se na ulazu u nacionalni park Canyonlands. Amerikancima je očito osnovna mjerna jedinica automobil. Naime, ulaznica za nacionalni park ne plaća se po osobi, nego po automobilu. Isto tako, na autocestama (a vidjeli smo to i u San Franciscu), često se krajnje lijevo pojavljuje traka koja je rezervirana samo za automobile s dvoje ili više putnika. Automobilom se i gotovo svagdje može. U Europi, auto se parkira na ulazu u nacionalni park i onda, ili vozilima nacionalnog parka, ili pješice, kreće se u istraživanje parka. Ovdje kupiš ulaznicu za auto na ulazu u park u centru za posjetitelje, koji uz ulaznice prodaje još mnogobrojne suvenire, knjige, majice, praktične stvari i sl., obaviš toalet i nastavljaš dalje svojim autom kroz park. Svako malo su vidikovci, gdje se može parkirati, pročitati informacijsku ploču, otići u uređen WC i sl. Do nekih dijelova parka ipak se treba malo prošetati (češće), a do nekih stvarno treba potegnuti. Sve staze su označene i opisane u materijalima koje se dobiju u centru za posjetitelje: kako se zove, dužina u miljama, kilometrima i minutima, elevacija, najznanimljiviji dijelovi na stazi do promatranja.
Vozeći se u jednom autu, nas petoro smo po mnogim pitanjima profitirali. Kupili smo ulaznicu u nacionalne parkove SAD-a na godinu dana. Ta se najviše isplati ako se namjerava posjetiti više od 3 nacionalna parka. Naime, jednokratna ulaznica za auto košta 25-30 $, ovisno o parku, a godišnja ulaznica za sve parkove nas je koštala svega 80 $ (ca. 500 kuna).
Nacionalni park Canyonland, kao i državni park Dead Horse Point te nacionalni park Arches, koje posjećujemo danas i sutra imaju zajedničko to da se nalaze na platou Colorado, vrlo blizu same rijeke Colorado. Nacionalni park Canyonland je zanimljiv zbog toga što se tu susreću dvije velike rijeke: Colorado i Green, koje svojim tokom dube velike kanjone u slojevima pješčenjaka, meandriraju i na taj način stvaraju prekrasne krajolike.
Ovaj park je izvrsna školska ploča geologije: rijeke su svojom polaganom i razornom moći isprale sedimentne stijene nastale i do prije 300 milijuna godina. Toliko godina Zemljine prošlosti je otkriveno i dano nam na dlanu. Prije nekih 20-ak mlijuna godina, pomicanja Zemljine kore utjecala su na uzdizanje površine Sjeverne Amerike. Pacifička ploča započela je svoje podvlačenje pod Sjevernoameričku, izdizući lančano gorje Stjenjak, ali i cijeli kontinent. Na taj način su sedimenti taloženi milijunima godina u moru i na površini blizu mora „odjednom” postali visokom površinom. Velike rijeke, baš poput Colorada i Greena, počele su svoju borbu s novom uzdignutom zemljinom korom. U potrazi za najlakšim putem do mora, erodirale su zatečene pješčenjake, a kad bi naišle na tvrđi sediment, morale su malo skrenuti. Na stotine tisuća urezanih meandara to je to čemu se divimo danas. No, osim samih rijeka, prostor su oblikovala i grmljavinska nevremena praćena jakom kišom, koja je također ispirala. Cijeli plato je trenutno na nadmorskoj visini između 1.500 i 3.350 m n.v., dakle bez obzira na aridnost i geografsku širinu, snijeg i led zimi su prisutni, također sudjelujući u procesima razgrađivanja slabijih stijena. I tako milijunima godina…
Ovaj prostor je uistinu ono što nazivamo „Divljim zapadom”: osim kanjona, tu su isprane visoravni, savane, čak i prerije. Vegetacija je najčešće grmolika, a od drveća sporadično se pojavljuju ona zimzelena – borovi. Isprva se može zaključiti da tu životinja nema, ali su one brojne. Kojot, muflon, jeleni, krave, konji, prerijske zmije – tu su. Začuđujuće je koliko smo divljih zečeva vidjeli: pretrčavaju cestu, pješačke staze, sjede ispod grmova… Sad me ne čudi otkud inspiracija zapadnoameričkoj filmskoj produkciji za crtiće poput npr. „Zekoslava mrkve” ili „Kojota i ptice trkačice”. Konje, bikove i krave vidjeli smo uglavnom ograđene na rančevima uz cestu, a jedna ogromna krava nam je noću prepriječila i put – srećom nismo išli brzo i uspjeli smo izbjeći sudar.
Državni park Dead Horse Point i Moab
Nakon kontemplacije u nacionalnom parku Canyonlands, odvezli smo se u svega nekoliko kilometara udaljen državni park Dead Horse Point. U ovom parku u stvari je najvažniji vidikovac na veliki meandar rijeke Colorado. Osobine oba parka su jednake, čak su i položeni jedan do drugog. Ali jedan je nacionalni, a drugi državni park. Zašto sve nije moglo biti jedan veći nacionalni park? Zato što novac iz državnih parkova završava u blagajni savezne države, a onaj iz nacionalnih parkova u federalnoj blagajni. Naša godišnja ulaznica tako tu nije vrijedila, pa smo morali platiti dodatnich 10 $ za auto.
Naravno, vrijedilo je, jer to je najbliže na ovom putovanju što ćemo biti nekom od stotine velikih zavoja rijeke Colorado. Vidikovac je na visini od 1.770 metara, a rijeka Colorado teče na 1.170, 600 metara ponora. Naziv parka Dead Horse Point (hrv. „mjesto/ točka mrtvih konja”), dolazi od legende po kojoj su desetine konja jednom prilikom umrle na ovom mjestu od žeđi. iako ponorom pod njima teče rijeka bogata vodom. Samo mjesto izgleda poput malo većeg poluotoka zemlje koji je spojen s ostatkom platoa vratom širokim svega 27 metara. Konjij preko tog vrata nisu mogli prijeći, jer su ga iz nekog razloga bili zatvorili kauboji. Ta priča veže se uz tu da su kauboji divlje konje tjerali baš preko tog vrata na današnji vidikovac, pa ga zatvarali ogradama dok ne bi izabrali konje koje će uzeti, a koje će pustiti. Očito su jednom zaboravili pustiti te koje nisu izabrali.
Mi smo se, nakon divljenja moći rijeke Colorado s vidikovca u sami suton (čija se ljepota i veličina uistinu ne mogu opisati rječju, slikom ili filmom), odvezli u obližnji gradić Moab na noćenje.
Moab je izuzetno turističko mjesto. Pri ulasku u grad dočekala nas je na tablici informacija da su svi smještajni kapaciteti za večeras popunjeni! To ne treba puno čuditi, jer položaj mjesta nad rijekom Colorado (most), odnosno blizina tri velika zaštićena prirodna područja u koja hrle turisti, radi svoje. Srećom, mi smo rezervirali noćenje u ovom gradiću dosta unaprijed, pa nas je 5-osobni apartman u jednom od hotela čekao.
Nacionalni park Arches – lukovi
Slijedeće jutro uputili smo se u nacionalni park Arches, smješten svega 8 kilometara od Moaba. Prostor nacionalnog parka Arches (hrv. „lukovi”), sadrži najveću koncentraciju prirodnih lukova pješčenjaka na svijetu. Na površini od 313 četvornih kilometara prebrojano je preko 2.000 lukova s otvorom širim od jednog metra. Neki su izuzetno mali, dok je raspon luka najvećeg nevjerojatnih 97 metara.
No, pitanje je kako oni tu nastaju? Stijena pješčenjaka izgrađena je od zrna pijeska koja su zajedno s mineralima ostala „cementirana” dugim geološkim procesima taloženja. Nekada, geolozi tvrde još prije milijun godina, ovo mjesto bilo je samo ravna pustinja sagrađena od pješčenjaka. No, kako su zrna pijeska okrugla u obliku, ona ostavljaju mnogo mikroskopskih rupa i uslijed toga čine stijenu pješčenjaka vrlo poroznom. Ovdje, duboko ispod površine, naslage su soli stisnute odozgor tonama naslaga stijene pješčenjaka. Sol ima svoje karakteristike, a jedna je dizanje i guranje slojeva pješčenjaka u dugačka uzdignuća. Stijena pješčenjaka je tako natjerana da puca, baš kao što puca površina kruha dok se peče i diže u pećnici. Zatim je potrebna voda. Park godišnje dobija oko 180-230 mm padalina. Iako se to ne čini puno (Zagreb godišnje dobija 812 mm padalina), to je dovoljno da drži motore erozije upaljenima 24 sata dnevno, 365 dana u godini. Ta voda vrlo jednostavno ulazi u pukotine pješčenjaka i polagano razgrađuje kalcit u pješčenjaku – stijenu „jede” iznutra. Ta voda odlazi u dubinu, gdje ostaje, zimi se zamrzava u pukotinama pa led je taj koji nadalje razbija stijenu mehanički – smrznuta voda ima veći obujam od tekuće i, što je najvažnije, jača je od stijene pješčenjaka (i mnogih drugih, npr. vapnenca – tako nastaju forme u kršu). Kad bi padalina bilo previše, lukovi se ne bi stigli formirati – proces erozije bi pješčenjak razgradio prebrzo. Da padalina nema uopće, lukovi se također ne bi stvarali. Kako erozija napreduje različito i u različitim smjerovima, lukovi su različite veličine, debljine i oblika. Najvažnije je da opisani procesi nisu gotovi. Erozija se događa svakodnevno i doći će dan kada lukova ovdje neće biti. Srećom, geološka aktivnost ovog područja nije zabilježena prethodnih 50.000 godina, pa je nada da neće biti nekog potresa koji bi mogao ova čuda u par sekundi uništiti.
Dok su lukovi stabilni, za vjerovati je da će i broj turista koji ih dolaze biti stabilan, ili će se povećavati. Trenutno nacionalni park Arches posjećuje nešto više od milijun posjetitelja u godini (slično kao Plitvička jezera u Hrvatskoj). Samo ovdje ti turisti nisu toliko vidljivi zbog vrlo velike površine koja ih interesira. Za zabavu, bolje snalaženje i sporazumijevanje, vidikovci i lukovi su dobili različita imena: Privatni Luk, Dvostruko O Luk, Tamni Anđeo, Navajo Luk, Particijin Luk, Krajobrazni Luk, Luk Linije Neba, Slomljeni Luk, Delikatni Luk, Dvostruki Luk, Sjeverni Prozor, Južni Prozor,…
Broken Spur – klasičan motel iz filmova
Nakon ovog krajolika bajki (ili western filmova), popodne smo proveli u našem GMC Yukonu – čekao nas je put do mjesta Torrey, udaljenog oko 300 kilometara prema jugu. U bizini mjesta Torrey rezervirali smo noćenje. To noćenje smo svi s nestrpljenjem očekivali, obzirom da je se radilo o Broken Spur Inn & Steak House-u, mjestu koje je i po nazivu i po kritikama na internetu obećavalo dobar steak za večeru.
A tako je i bilo. Broken Spur je klasičan motel iz filmova. Smješten je u centru ničega, uz cestu. Okolo je polupustinja, samo u daljinama se naziru crvene i žute planine. Uz cestu je veliki visoki znak kojim se reklamira, a tik do njega na debelom jarbolu vije se američka zastava. Drvena montažna prizemnica je recepcija, bar, restoran i suvenirnica. Odmah do nje je dugačka katnica s trijemovima s kojih se ulazi u sobe. Parkiralište je odmah tu. Iz sobe do auta treba napraviti 3 koraka, doslovno.
No, u Broken Spur-u su odlučili igrati i na kartu kauboja i indijanaca, što je prihvatljivo jer to je njihova povijest. Uz parking su statue konja, okolo su postavljeni stari plugovi, kočije,… A kad se uđe u reecepcijo-bar-restorano-suvenirnicu, sve vrvi od detalja: sedla, kaubojski šeširi obješeni na klinove pribijene na drvene zidove, indijanske torbe, stare fotografije.
Steak je bio izvrstan: taman kako treba – i toliko krvav, i toliko začinjen, i toliko zapečen. Budweisser je izvrsno legao sa steak-om. San u sobama kao iz onih filmova kad banditi opljačkaju banku, a onda s torbama punim love bježe od policije i drugih bandi, bio je izvrstan (uz klasično jet-leg buđenje par puta tijekom noći).
Nastavak slijedi…
