Početkom studenog ratne 1944. godine, po oslobođenju Beograda, glavnog grada bivše Jugoslavije, te velikih dijelova srbijanske pokrajine Vojvodine, Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije (NOVJ) pod vodstvom Josipa Broza Tita uz nemalu pomoć sovjetske Crvene armije, izbija na lijevu obalu Dunava. Zajednički im je cilj prijeći na drugu obalu: Titovim partizanima osloboditi hrvatsku regiju Baranju, a Crvenoj armiji prodrijeti iz pravca juga k mađarskoj prijestolnici Budimpešti. Zadatak nije bio nimalo lak zalogaj, jer je s druge strane, na potezu od ušća Drave u Dunav do mjesta Batine, na svega 40-tak kilometara dužine bilo raspoređeno, prema nekim procjenama, do 60.000 vojnika Sila Osovine. Glavninu neprijatelja su činile postrojbe njemačkog Wehrmachta potpomognute s minimalno 16.000 trupa svojih saveznika, i to: četiri mađarske regimente/ puka i tri bataljona/ bojne, jedna ustaško-domobranska regimenta, te jedan puk Srpskog dobrovoljačkog korpusa.
Glavnokomandujući NOVJ i Crvene armije su odlučili da mjesto prijelaza preko Dunava bude kod baranjskog mjesta Batine i da tu postave mostobran koji će omogućiti prebacivanje glavnine ljudstva i tehnike. Vjerovali su kako neprijatelj ne očekuje napad na tom dijelu obale, te da će ga tu najviše iznenaditi. Dunav je kod Batine širok i razliven, tlo močvarno, obala s Batinske strane gotovo okomita, postrojbe Sila Osovine dobro ušančene, pa je njemački štab vjerojatno računao kako nema šanse da ovo bude mjesto prijelaza.
Forsiranje Dunava započelo je u prvim satima 11. studenog ´44. godine, čime je započela Batinska bitka, jedna od najkrvavijih bitaka Drugog svjetskog rata na ovim prostorima. Prva osoba koja je zagazila u hladni i brzi Dunav je, prema legendi, bila djevojka Julka. Po jednima je ova neznana junakinja bila Titova partizanka rodom iz ovih krajeva, u što su sigurni žitelji s jedne i druge strane Dunava, ali je izvjesnije da se radilo o Ukrajinki. Naime, dokumenti NOVJ o Batinskoj bitci ne spominju žensku osobu imenom Julka. U prilog ovoj tvrdnji govori i činjenica da je za forsiranje Dunava bila zadužena Crvena armija, a vojnike tih postrojbi su činili mladići, ali i nešto djevojaka, koje je sovjetsko vodstvo regrutilo na području Ukrajine. Osokoljeni Julkinim primjerom mladi vojnici iz Ukrajine su zaplivali ledenim brzacima Dunava prema zakletom neprijatelju na drugoj obali. Batinska se bitka vodila punih 18 dana (do 29. 11. ’44.) i završila je uvjerljivom pobjedom NOVJ i Crvene armije (č. Titovih partizana i boraca Treće ukrajinske fronte).
Najžešći su okršaji vođeni na brdu povrh Batine za „kotu 169“, odnosno „krvavu kotu“, kako su je nazvali učesnici velike bitke (što je to kota saznajte ovdje). Ovo mjesto dominira nad okolinom i prilazima Dunavu zbog čega je bila od izuzetnog taktičkog značaja za obje strane. Sve dok neprijatelj drži ovu kotu nije bilo govora o prijelazu većih snaga preko Dunava, niti o postavljanju pontonskog mosta. Nekoliko je puta prelazila iz ruke u ruku dok se, konačno, nakon žestokih juriša i borbi prsa u prsa, na njoj nije zavijorio slobodarski barjak. Još i danas su vidljivi ostaci njemačkih bunkera i rovova na „krvavoj koti 169“.
U znak sjećanja na sudionike ove povijesne bitke u Batini je podignut Memorijalni kompleks “Batinska bitka”. Najimpozantniji dio kompleksa je spomenik “Pobjeda”, rad hrvatskog kipara Antuna Augustinčića, poznatog kao autora spomenika Mir (Jahačica) postavljenog ispred zgrade Opće skupštine UN u New Yorku, spomenika Seljačkoj buni u Gornjoj Stubici (Hrvatska), spomenika Jozefu Pilsudskom u Katovicama (Poljska) i drugih vrijednih djela. Na vrhu impozantnog obeliska „Pobjeda“, ukupno visokog 26,5 m, Augustinčić je postavio brončani kip ponosne žene u borbenom zanosu s bakljom u rukama. Narod ovoga kraja je u njoj prepoznao Julku, heroinu Bitke kod Batine i njoj u čast preimenovao ime spomenika u „Julka“, po kojem je imenu spomenik puno poznatiji. U podnožju spomenika nalazi se spomen-park i zajednička grobnica/ kosturnica s posmrtnim ostacima 1.297 pripadnika oslobodilačke vojske, mahom Ukrajinaca, koji su poginuli u krvavim borbama tijekom ove povijesne bitke.
Spomenik „Julka“, kao i cijeli Memorijalni kompleks „Batinska bitka“ je nezobilazna atrakcija i mora se vidjeti. Osim što je mjesto velike povijesne bitke, što se ovdje susrećemo s legendom o hrabrosti jedne obične djevojke i što se može izbliže pogledati monumentalno Augustinčićevo umjetničko djelo, spomenik služi i kao vidikovac. S njega se na lijepi plavi Dunav gleda kao da je na dlanu, a vide se i dvije susjedne države, jer je u blizini tromeđa Hrvatske, Srbije i Mađarske. Tri države koje Dunav ovdje spaja (op.a. i razdvaja). Danas se na ovom mjestu iznad Dunava ponosno vijore zastave Ukrajine i Hrvatske, jedna pokraj druge u sjećanje na zajedničku borbu rame uz rame za slobodu, tako dragu narodima ovih dvaju bratskih država i slavu svih poginulih.
Svakako posjetite Batinu, granično mjesto i pristanište na Dunavu u hrvatskoj regiji Baranji. A nije ni daleko – svega 40 kilometara od Osijeka.
Lokacija spomenika “Pobjeda” u Batini: 31306 Batina (45.855 N i 18.849 E)
