Afrički san o Velikom zelenom zidu datira još iz 1970-ih, kada je počela ozbiljna dezertifikacija ogromnih dijelova plodne zemlje u regiji zvanoj Sahel koja se proteže južno od pustinje Sahare.
Tijekom svega nekoliko godina, ova nekoć bujna i zelena regija koja je generacijama izdržavala milijune ljudi, postajala je sve sušnija i neplodnija zbog kombiniranih učinaka klimatskih promjena, rasta stanovništva i neodrživih praksi upravljanja zemljištem. Činjenica je: negostoljubivi uvjeti Sahare se šire prema jugu Afrike zbog smanjene količine oborina i povlačenja vegetacije. Trenutno je oko 46% zemlje Sahela degradirano.
izvor: NASA
Bez dovoljno produktivne zemlje za uzgoj hrane, došlo je do ozbiljnih nestašica – ne samo hrane, nego i vode. Sve to utječe i na pojavu velikog siromaštva po kojoj je regija poznata, sve češće se bilježe i sukobi stanovnika oko sve manjih prirodnih resursa, nezaposlenost je masovna, a emigracije učestale i u stalnom porastu. Treba dodati i to da se računa kako će populacija Sahela porasti s trenutnih 90 milijuna stanovnika na 196 milijuna do 2050. godine.
Suočeni sa sve očajnijim okolnostima, čelnici zajednica i politički vizionari još su 1980-ih godina počeli ozbiljno tražiti dugoročno rješenje. Došli su do ideje transformacije degradiranih krajolika regije pošumljavanjem pojasa na samom jugu Sahare te su taj zamišljeni pojas prozvali Velikim zelenim zidom. Pojas bi bio 15 km širok i protezao se širinom Afrike u dužini od najmanje 7.000 km: od Senegala na zapadu do Džibutija na istoku.
izvor: FAO, 2016
Konačno, 2007. godine, pod vodstvom Afričke unije, zemlje diljem regije poduzele su hrabar korak pretvaranja ovog dugogodišnjeg afričkog sna u stvarnost. Od izvornih 11 zemalja koje su pokrenule inicijativu, danas ovaj istinski panafrički pokret broji više od 20 zemalja diljem Afrike. Osim Afričke unije i vlada država uključenih u projekt, financijski projekt podržavaju i druge svjetske institucije (npr. Ujedinjeni narodi, Svjetska banka i Europska komisija).
U današnje vrijeme, vrijeme kada klimatske promjene osjećamo gotovo svakodnevno i na našim geografskim širinama, Veliki zeleni zid možemo smatrati kao jedan od najnadahnutijih i najvažnijih projekata našeg vremena u borbi protiv klimatskih promjena – svojevrsni simbol i pokazatelj da u suradnji s prirodom možemo sagraditi bolji svijet za generacije koje dolaze. No, stanovništvo Sahela, a i svjetska javnost, želi i treba nešto više od simbola.
Procjenjuje se da je do sada ostvareno najviše 20% plana Velikog zelenog zida. Unatoč relativno malom pomaku tijekom 15 godina, a koji sugerira da će projekt biti završen tek 2082. godine i da stoga zabrinjavajuće kasni, već su vidljivi neki glavni rezultati: povratak života degradiranim krajolicima subsaharske Afrike. Prvotni ciljevi bili su obnova 100 milijuna hektara degradiranog zemljišta (to je područje 17,7 puta veće od površine Republike Hrvatske), „hvatanje” 250 milijuna tona ugljika iz atmosfere nazad na Zemlju, odnosno stvaranje 10 milijuna „zelenih” radnih mjesta u ruralnim područjima subsaharske Afrike.
Dosadašnja ostvarenja, između ostalog, govore o oko 20 milijuna hektara obnovljene zemlje, 20 milijuna posađenih stabala i 350.000 otvorenih radnih mjesta. Razlog kašnjenja realizacije projekta je u nedovoljnim sredstvima, nedostatku nadzora i slaboj tehničkoj podršci. Također, u prvoj fazi projekta stabla su bila zasađena u područjima s malo ili nimalo stanovnika koji bi se o njima brinuli, zbog čega se oko 80% prvotno posađenih stabala nije uopće primilo.
Bivši predsjednik Senegala početkom 2000-ih je rekao „Pustinja je rak koji se širi. Moramo se boriti protiv toga. Zato smo se odlučili pridružiti ovoj titanskoj bitci”. Ipak, znanstvena zajednica je podijeljena oko toga da li je Veliki zeleni zid najbolje rješenje za spas Sahela. Prema mnogim stručnjacima, sadnja drveća preko te sušne savane na južnoj granici pustinje Sahare nema veliku šansu za uspjeh. Osim spomenutih ograničenih financijskih sredstava i nepogodnih klimatskih uvjeta, činjenica je i ta da nije toliki problem u pustinji koja se kreće prema jugu, koliko je problematično prekomjerno i neadekvatno korištenje zemlje na južnim rubovima Sahare. Prema njima, upravo ono utječe najviše na degradaciju i dezertifikaciju te zemlje.
Vjerojatno uslijed spomenutih kritika, ciljevi projekta su preorijentirani s pukog pošumljavanja 15 kilometara širokog pojasa na održivo upravljanje zemljištem tog područja. Točnije, obnova zemlje i sadnja je i dalje u prvom planu, ali velika sredstva se ulažu u razne inicijative podučavanja lokalnog stanovništva (i pritiska na lokane vlade) kako bi upravljali zemljištem na održiv način. Ova nova orijentacija projekta zadovoljava puno više zadovoljava struku, t.j. kritičare prvotne ideje, ali i međunarodne ulagače – osobito institucije poput Ujedinjenih naroda i Europske unije, koji nastoje kompleksno rješavati izazove dezertifikacije i s njom povezane probleme tamošnjeg stanovništva. Takav pristup je zasigurno dugoročno ispravan, samo je pitanje da li tamošnja zemlja i ljudi imaju vremena za njega. Praobrazba je dugotrajan i skup proces.
Preporučujemo video zapis „Priča o Velikom zelenom zidu” koji je pipremila istoimena organizacija koja upravlja ovim mega-projektom:
