Početkom ljeta 2013. godine Hrvatsku je posjetio japanski princ Akishino sa suprugom, princezom Kiko. U sklopu posjeta boravili su u Zagrebu, Nacionalnom parku Plitvička jezera, Hrvatskom zagorju i Dubrovniku. Prilikom boravka u Hrvatskom zagorju, gdje su razgledali Muzej krapinskih neandertalaca (o Muzeju smo pisali u članku Špiljski čovjek Dedek Kajbumščak), japanski je princ izrazio želju da posjeti neko od mjesta na kojem se bave autohtonim uzgojem zagorskog purana, jer je ponešto čuo o specifičnom uzgoju ove ptice.
Domaćini su ih odveli na jedno od skoro 200 obiteljskih gospodarstava u Hrvatskom zagorju gdje se na tradiocionalan način uzgajaju zagorski purani, konkretno na Obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo Zagorski puran (OPG Zagorski puran), gdje uzgajaju jato od oko 600 komada. Ovaj OPG se nalazi u selu Prigorje u općini Đurmanec, udaljeno malo više od 10 kilometara od grada Krapine. Prinčevski je par s velikim zanimanjem razgledao farmu, raspitujući se o načinu uzgoja i prehrane zagorskog purana. Princ i princeza iz Zemlje izlazećeg Sunca su informirani da je zagorski puran zaštićena hrvatska autohtona vrsta, da je upisan u svjetski registar pasmina domaćih životinja pri Organizaciji UN-a za hranu i poljoprivredu (FAO), da je prvi hrvatski proizvod u kategoriji svježeg mesa s oznakom zemljopisnog porijekla, te da bi se neki puran zvao zagorski, mora biti uzgojen isključivo na području hrvatskih regija Hrvatskog zagorja i Prigorja.
Puran je, kako znamo, velika ptica, veća od svih vrsta iz reda kokoški kojem pripada, a čija je domovina područje Sjeverne i Srednje Amerike. Još prije dolaska Europljana, sjevernoamerički Indijanci su pripitomili divljeg purana i tako je nastao domaći puran. U Europu su ga prenijeli španjolski mornari, pod imenom indijanska kokoš. Ubrzo je iz Španjolske dospio u Englesku, odakle se vrlo brzo širi po cijeloj Europi, a danas je rasprostranjen diljem svijeta. Najveći svjetski proizvođači purećeg mesa/ puretine su SAD, Njemačka, Brazil, Izrael, Francuska, Italija i Poljska.
U Hrvatsko zagorje puran je došao iz Italije već sredinom 16. st., gdje je odmah započeo njegov specifičan uzgoj. Vremenom se puran udomaćio, aklimatizirao i mirno živi na padinama zagorskih i prigorskih brega. Paše mu da se slobodno šeće i šepuri po cijele dane obilazeći pašnjake, livade, strnjišta, voćnjake, šikare i šumarke u potrazi za najboljom hranom. Zagorci i Prigorci ga rijetko zatvaraju u peradarnik, samo ponekad noću, ili za loša vremena. Takav je način uzgoja (ekstenzivni tov purana) uvjetovao određena morfološka i fiziološka svojstva, utjecao na bolju kvalitetu njegovog mesa, pa je od davnina postao cijenjen u cijeloj Europi. Tada je i ime dobio – zagorski puran.
Zreli zagorski puran je prosječno težak 6 kg za mužjake i 4 kg za ženke. To je puno manje od purana uzgojenih intenzivnim tovom, koji znaju težiti i po 30 kg, ali je kvalitetom meso zagorskog purana puno veće kakvoće. Meso purice je pri konzumaciji ukusnije od mesa purana. Znali su to prepoznati na bečkom i engleskom dvoru, te u Italiji, Njemačkoj, Švicarskoj i Belgiji još krajem 19. st., kada je započeo izvoz zagorskog purana iz Hrvatske, a nastavio se sve do početka Drugog svjetskog rata. Vrijeme je to kada je pojam za kvalitetno pureće meso bio zagorski puran, što kasnijim naraštajima, nažalost, nije poznato. Da je tako najbolje svjedoči pismo Winstona Churchilla, tada prvog lorda britanskog Admiraliteta i kasnijeg premijera britanske vlade braći Schiketanz iz Zlatar Bistrice u Hrvatskom zagorju, uzgajivačima i liferantima zagorskog purana na englesko tržište, u kojem im zahvaljuje na zagorskom puranu, a koji je u to vrijeme bio obvezna božićna pečenka na stolu imućnih Engleza.
I u Hrvatskoj je običaj, naročito u njenom kontinentalnom dijelu, da se na dan Božića jede pureća pečenka. Omiljeno hrvatsko blagdansko jelo i božićni specijalitet, koji se priprema i za važnijih obiteljska okupljanja, zove se purica s mlicima, ili pura/ purica z mlinci kako se kaže „po domaći”. To je pečena purica s tjesteninom umašćenom u mast od pečenja, koji se zovu mlinci. Ne treba niti sumnjati da purica mora biti uzgojena u Hrvatskom zagorju ili Prigorju, inače „nije to to”.
Purica s mlincima, taj vrhunski gastronomski užitak, klasik je zagorske kuhinje. Meso ima posebnu sočnost, lijepog je okusa i dobro se žvače. Može se naručiti u svim boljim restoranima sjeverozapadne Hrvatske. Ugostitelji će preporučiti da se uz ovo jelo piju bijela vina, ponajprije Graševina, Rajnski rizling ili Chardonnay, no neće se nimalo pogriješiti niti s kvalitetnim crnim vinom, jer odlično ide s pečenim purećim batkom.
I da, nije nam poznato jesu li i gdje princ Akishino i princeza Kiko kušali ovo tradicionalno hrvatsko jelo, ali nimalo ne sumnjamo.
Lokacija Obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva Zagorski puran (OPG Zagorski puran): Prigorje 92, 49225 Đurmanec (46.175 N, 15.797 E). Više informacija na internet stranici OPG-a ovdje.
