Da sve ima svoje zašto dobro nam pokazuju tri dana kojima se svake godine vraćamo krajem listopada i početkom studenog: Noć vještica (Halloween) – 31.10., Svi sveti – 1.11. i Dan mrtvih ili Dušni dan – 2.11. Neupućeni će sve pobrkati, i najvjerojatnije tvrditi da je Halloween izmišljeni američki dan sa ciljem poticanja potrošnje, a između blagdana Svih svetih i Dana mrtvih stavit će znak jednakosti. Ipak, nije sve tako jednostavno, a svaki detalj, uključujući svijeće, bundevu i dijeljenje slatkiša, ima svoju višestoljetnu tradiciju.
Noć vještica ili Halloween: 31.10.
Da, nedvojbeno je da je Halloween, osobito u SAD-u, postao danom povišene potrošnje stanovništva koji će pokupovati brojne rekvizite kako bi ukrasili svoj dom i sami sebe u pripremi za noć između 31.10. i 1.11. U Americi postoji naziv za ovo ludilo: Hall-industrija. Prije pandemije, potrošnja građana SAD-a za obilježavanje Halloweena je vrtoglavo rasla. Postoje procjene da su Amerikanci 2005. godine za Halloween potrošili 3,3 milijarde dolara. Taj iznos se i više nego udvostručio za 6 godina, kada je 2011. iznosio 6,9 milijardi dolara. Godine 2019. Amerikanci su na Halloween potrošili oko 8,8 milijardi dolara. Zbog pandemije, potošnja je 2020. pala na 8 milijardi dolara, ali zato su procjene da će ove 2023. godine Amerikanci potrošiti rekordne 12,2 milijarde američkih dolara za proslavu Halloweena. To je oko 1,6 milijarda dolara više nego što su potrošili 2022. godine, kada su potrošili 10,6 milijardi dolara – oko pola milijarde više nego 2021. Prosječno će svaki građanin SAD-a dakle potrošiti oko 32 dolara, ali kako znamo da Halloween proslavlja oko 69% Amerikanaca ove godine te da taj broj uključuje djecu, pretpostavlja se da će svako kućanstvo koje obilježava Halloween u SAD-u povodom ovog dana potrošiti oko 108 američkih dolara (podatci američke Nacionalne maloprodajne federacije).
Prema posljednjem istraživanju provedenom 2017. godine, a u kojem je Amerikance pitano kako će obilježiti Halloween, proizašlo je da će 71% dijeliti slatkiše, 49% napraviti ukrase, 48% se kostimirati, 46% izdubiti bundevu, 35% prirediti ili prisustvovati zabavi, 31% prikupljati slatkiše u susjedstvu, 23% posjetiti kuću strave, a čak 16% kostimirati svoje kućne ljubimce. Spomenuti ovogodišnji prosječni proračun od 108 dolara po kućanstvu Amerikanci će prema istraživanju Nacionalne maloprodajne federacije iz ove godine raspodijeliti na troškove povezane s kostimima (34% proračuna), dekoracijama (32%), slatkišima (30%) i čestitkama (4%).
No, Halloween ili, nazovimo ga po hrvatskoj tradiciji Noć vještica, ima puno dublje značenje od onog što danas mnogima predstavlja. Ne radi se o nikakvom „vražjem” blagdanu, obzirom da svoje korijene nalazi i u kršćanskoj i u poganskoj tradiciji (isto kao i Božić, Uskrs i sl.). Kako bi pridobili nove pristaše kršćanstva, rane vođe kršćanstva su strateški vezale poganske običaje i poganske blagdane s kršćanskim naukom, i na taj način približavali svoju vjeru tadašnjoj većini – poganima.
Jedan tekst u vatikanskom listu L’Osservatore Romano kaže ovako o Božiću: „Kao što je dobro poznato, datum 25. prosinca izabrala je Rimska crkva u četvrtom stoljeću. U poganskom Rimu taj je dan bio posvećen bogu Sunca. (…) Premda je Konstantinovim ediktom kršćanstvo postalo priznata religija u Rimskom Carstvu, mit o bogu Sunca još uvijek je bio popularan, i to naročito među vojnicima. Svetkovine koje su se održavale 25. prosinca potjecale su od običaja i vjerovanja koji su bili omiljeni među narodom. Zbog toga je Rimska crkva došla na ideju da tom danu prida kršćansko značenje tako da boga Sunca zamijeni pravim Suncem Pravednosti, Isusom Kristom, te je donijela odluku da se na taj dan slavi njegovo rođenje.”
Na sličan je način nastao i kršćanski blagdan posvećen mrtvima: postojeća svečanost keltskom Samhainu („kraju ljeta”) povezana je s novim kršćanskim blagdanom All Hallows’ Eve, tj. Danu svih svetih. Današnji Halloween je skraćenica od All Hallows’ Eve ili Hallow Eve (Sveta večer, noć uoči Svih svetih).
Da bi sve to razumjeli moramo se podrobnije vratiti Keltima. Kelti su indoeuropski narod koji se početkom prvog tisućljeća prije naše ere naselio na području današnje istočne Francuske, južne Njemačke, Švicarske i Austrije. Bili su prvi „povijesni” narod na području Europe, sjeverno od Sredozemlja. Zlatnim dobom Kelta označava se razdoblje od 6. do 2. st. pr.n.e., kada vode uspješne ratove te kroz dugi vremenski slijed utječu na tijek južnoeuropske povijesti. U razdoblju širenja granica Rimskog Carstva jačaju Germani koji napadaju keltska područja, polako ih potiskujući. Po dolasku kršćanstva, koje je svojom misijom smatralo iskorjenjivanje poganskih vjerovanja, keltska će tradicija preživjeti na Britanskom otočju sve do ranog srednjeg vijeka i dolaska germanskih plemena Angla i Sasa.
Halloween dakle potječe još od starih Kelta i njihovih proslava završetka žetve (od drevnog festivala ljetine Samhain, što znači „kraj ljeta”). Keltska godina se dijelila na „svijetlu polovicu” (ljeto) i na „tamnu polovicu” (zima), a Nova je godina počinjala 1. studenog.
31. listopad se smatrao posljednjim danom ljeta i početkom hladnih, zimskih mjeseci, koji su povezani sa smrću. Kelti su vjerovali da u noći 31. listopada na 1. studenog nestaje granica između živih i mrtvih, tj. ona postaje vrlo tanka. Vjerovali su da je udaljenost između živih i mrtvih tada oslabljena i omogućava duhovima njihovih mrtvih predaka da se vrate na Zemlju. Smatrali su da te noći mrtvi napuštaju svoje grobove, te nakratko opet dolaze i posjećuju svoje domove.
Ali i ta priča je puno dublja. Prateći rituali keltskog Samhaina uključuju paljenje lomača, maskiranje, plesanje, zahvaljivanje i poštivanje mrtvih. Naime, kao što svi živi nisu dobri, isto vrijedi i za mrtve: među mrtvima su bili i zlobnici, vještice, različiti demoni,… Upravo su lomače paljene s namjerom da otjeraju zle duhove (uključujući mrak i hladnoću), a ljudi su se maskirali kako bi ih isti ne bi prepoznali. Prestrašeni mogućnošću sustreta s mrtvima, živi su se prekrivali zastrašujućim maskama i stvarali veliku buku. Kelti su nosili sablasne maske misleći također kako će duhovi koji lutaju Zemljom povjerovati da su i maskirani ljudi duhovna bića te da će ih stoga ostaviti na miru. Na pragovima kuća ostavljali bi hranu i piće, kako bi udobrovoljili zlim duhovima. Kasnije, ljudi su se počeli maskirati u čudna bića, kako bi hranu i piće uzeli za sebe. Ponekad su održali i kratki nastup s istim ciljem, što je korijen današnjim maškarama. Za dobre duhove ostavilo bi se mjesto za stolom prilikom večere te noći, kao pozivnica da se pridruže svojim najdražima koji su još živi.
Dolaskom Rimljana, noć mrtvih dobiva stalni datum, a te noći prema starom rimskom vjerovanju, crni bog lova Samain preuzima vlast nad svijetom, ubija srndaća (boga Sunca), a božicu vegetacije odvodi u podzemlje, gdje ona do proljeća bdije nad mirujućim sjemenkama, usnulim životinjama i dušama mrtvih.
U toj noći su se simbolično gasile sve vatre u ognjištima, vjerovalo se da mrtvi posljednji put dolaze na ovaj svijet, pa su jedni na pragovima svojih kuća ostavljali hranu, a drugi su postavljali izdubljene repe, cikle ili krumpir s upaljenom svijećom, kako bi griješne duše uplašili, a dobre pronašle put kući. Bundeva tad još nije bila popularna za dubljenje.
U srednjem vijeku katolički svećenici prihvatili su neke pučke poganske običaje, pa su poticali vjernike da prerušeni u kojekakva sablasna bića idu od kuće do kuće i traže od domaćina sitne poklone. Tako se s vremenom u nekim zemljama uvriježio običaj da djeca idu po kućama i govore ljudima kako će učiniti neki nestašluk ako im ne daju slatkiše.
Tako su u srednjovjekovnoj Engleskoj vjernici, djeca i siromašni uoči blagdana Svih svetih išli maskirani od kuće do kuće te tražili od domaćina da im daju hranu (voće, „dušni kolač”) ili novac, obećavajući im da će se zauzvrat moliti za njihove mrtve. Pritom su nosili izdubljene glavice repe u kojima je gorjela svijeća, vjerujući da ona predstavlja dušu zarobljenu u čistilištu.
Ipak, moderna Katolička crkva odbacuje Noć vještica. Službeni Vatikan je to učinio 2009. godine za Benedikta XVI., koji je bio žestoki protivnik ovog „antikršćanskog festivala”, kako ga je nazivao. Vatikan je okarakterizirao tada slavljenje Noći vještica „antikršćanskim i opasnim”. Naravno, i među crkvenjacima postoji podjela – jedan dio smatra da sve dok se radi o zabavi, Noć vještica nije problem. Tog mišljenja su i mnogobrojni vjernici, čak i ne znajući da obilježavanje Svih svetih kršćanstvo duguje upravo obilježavanju Noći vještica.
No, vratimo se najčešćim simbolima, na primjer bundevi. Noć vještica je već duże vrijeme najprepoznatljivija po izrezanoj bundevi sa svijećom (eng. Jack O’Lantern), ali malo tko zna odakle je dobila taj naziv. Naziv potječe od stare irske legende o domišljatom i škrtom Jacku, koji je prevario vraga tako što mu je ponudio dušu u zamjenu za piće. Nakon što se vrag pretvorio u novčić kako bi platio piće, Jack ga je brzo stavio u džep u kojem je bio križ, zbog kojeg se vrag više nije mogao vratiti u svoj oblik. Tek nakon što je Jacku obećao da neće tražiti njegovu dušu još deset godina, Jack ga je izvadio iz džepa. Nakon deset godina opet je prevario vraga tako što ga je zamolio da mu vrag doda jabuku sa stabla, ali je na kori stabla brzo nacrtao križ, tako da ga vrag ponovno nije mogao dohvatiti. Kada je Jack umro, nije bio primljen zbog svog griješnog života u Raj, a na vratima Pakla dočekao ga je vrag i poslao natrag u mrak, a da ga se rješi dao mu je žeravicu ugljena. Jack je u džepu imao repu, koju je izdubio, stavio u nju žeravicu i od tada Jack, koji nikada nije pronašao put kući, luta mrakom noseći izdubljenu repu u ruci. Tako je Jack O’Lantern postao simbol duše koja je prokleta i koja luta između svjetova.
Mnogi od navedenih običaja su preneseni u Ameriku u 19. stoljeću, u koju je tada zbog neimaštine imigriralo preko 700.000 Iraca, Škota i Engleza. Tijekom ove pučke svečanosti danas u Americi gotovo da nema kuće ispred koje nisu poredane izdubljene bundeve u kojim će se te noći upaliti svijeće. Običaj maskiranja i traženja slatkiša i ostalih darova se udomaćio i dodatno razvio u SAD-u. Također, umjesto glavica repe počele su se koristiti bundeve, jer ih je u Americi bilo napretek, a mogle su se lako izdupsti i izrezbariti.
U današnje vrijeme se zbog kulturoloških razlika Noć vještica slavi na različite načine širom svijeta. Slavi se prije svega u Irskoj, SAD-u, Kanadi, Puerto Ricou, Australiji i Novom Zelandu, a odgovara katoličkom blagdanu Svih svetih. U Velikoj Britaniji, slavljenje Noći vještica je sve popularnije, a obitelji kod kuće organiziraju zabave. U Francuskoj, ljudi se maskiraju u prigodne kostime i odlaze na zabave u klubove, barove i restorane. Oni na 31. listopada prvenstveno gledaju kao na zabavu, a ne na slavljenje duhova. Nijemci se vole maskirati jer ih to podsjeća na bajke. Na Noć vještica također sklanjaju sve noževe kako ih duhovi ne bi ozlijedili. U Hrvatskoj se u pravilu organiziraju kostimirane zabave u barovima i klubovima, ali primjetno je proširenje aktivnosti iz godine u godinu.
Svi sveti: 1.11.
Kršćanski blagdan Svih svetih koji dolazi odmah nakon Noći vještica posvećen je svecima koji su zahvaljujući svojim djelima ili služenju Bogu prozvani svetima.
Blagdan Svih svetih se počeo slaviti još u 4. stoljeću te su ga u početku sve crkve obilježavale istog dana, u nedjelju nakon Duhova (Duhovi su 50 dana nakon Kristova Uskrsnuća). Papa Grgur III. je u prvoj polovici 8. stoljeća blagdan Svih svetih premjestio na 1. studenog, baš kako bi se poklopio s drevnim keltskim blagdanom Samhain koji je označavao Novu godinu. U vrijeme franačkog kralja Karla Velikog blagdan je već bio izuzetno proširen, a kralj Ljudevit Pobožni (sin Karla Velikog) proglasio ga je 835. godine na zahtjev pape Grgura IV zapovjedanim blagdanom, uz pristanak svih biskupa.
Dušni dan (Dan mrtvih): 2.11.
Za većinu Hrvata blagdan Svih svetih koji se obilježava prvog dana u studenom znači obilazak groblja i paljenje svijeća u znak sjećanja na najmilije koji su nas napustili, no mnogi pogrešno ovaj blagdan poistovjećuju s Dušnim danom, koji se još naziva i Dan mrtvih, a obilježava se dan nakon Svih svetih.
Dušni dan je nastao u 10. stoljeću (998. godine), inicijativom opata iz Krimija, sv. Odilona. Iako blagdane Svi sveti i Dušni dan, osim kalendarske blizine, povezuju molitva, paljenje svijeća i polaganje cvijeća, Dušni dan je posvećen sjećanju isključivo na nama bliske preminule. To je dan kada sva katolička groblja sjaje najvećim sjajem, a običaj je da se kao znak sjećanja na preminule održavaju i mise zadušnice.
Paljenje svijeća i ukrašavanje grobova cvijećem običaj je koji se upražnjava od pamtivijeka. U 19. stoljeću na grobove se nosila hrana jer se vjerovalo kako je dušama potrebna okrepa, no taj se običaj s vremenom zamijenio cvijećem, osim ponegdje u istočnom kršćanstvu.
Od jednostavnog sredstva za osvjetljavanje, svijeća je postala predmet štovanja koji se koristi u traženju milosti ili zahvaljivanju za primljenu milost. Ona je simbol traženja i zahvalnosti, vjere, slavlja, dara, pažnje, božanske prisutnosti. Sam Isus je „Svjetlo svijeta“. Kako se izrađuje od pčelinjeg voska simbol je marljivosti, a budući da goreći izgara, svijeća je i simbol posvećenja i žrtve. Paljenje svijeća bio je i ostao običaj u svim religijama svijeta. Za duše mrtvih vjernici pale svijeće na grobovima kako bi one pronašle put u mraku, ali i kao znak sjećanja na preminule.
Preporučujemo naše članke „Geografija kršćanstva” i „Koliko su Europljani religiozni?”.
