U jarkom ljetnom suncu površina mora blista, a tik ispod mirne modrine poput duhova plutaju prozirna bića s pipcima koji se lelujavo vuku u tragovima. Ova gotovo izvanzemaljska stvorenja – meduze – nastanjuju oceane već nevjerojatno dugo vrijeme. Na Zemlji su se pojavile davno prije dinosaura, preživjevši svako masovno izumiranje koje je zadesilo planet. Fosili svjedoče da su meduze nastanjivale drevne oceane još prije pola milijarde godina, pa su tako među najstarijim višestaničnim organizmima na planetu. Unatoč tome što nemaju mozak i sastoje se od čak 95–98% vode, kroz geološka doba pokazale su zapanjujuću otpornost i sposobnost prilagodbe.
Meduze danas obitavaju u gotovo svim morskim područjima – od tropskih laguna do ledenih polarnih mora. Neke vrste žive u toplim, plitkim vodama tropskih koraljnih grebena ili čak u posve izoliranim morskim jezerima, dok se druge snalaze i u vječnom mraku dubokih oceana. U hladnim morima sjeverne hemisfere caruje golema lavlja griva (Cyanea capillata), najveća meduza na svijetu koja u promjeru može doseći preko dva metra, a njeni pipci narastu i do zapanjujućih 36 metara dužine – dulje od najvećeg ikad zabilježenog plavog kita. Suprotno tome, u tropskim vodama nalazimo i sitne meduze veličine kovanice ili spektakularne vrste koje svjetlucaju vlastitim svjetlom u mračnim dubinama. Ta bioluminiscencija, kojom neke meduze stvaraju zelenkasti ili plavičasti sjaj, inspirirala je i važno znanstveno otkriće: izoliran je protein GFP iz jedne vrste tzv. kristalne meduze, što je znanstvenicima donijelo Nobelovu nagradu i omogućilo revolucionarne metode praćenja stanica u medicini. Činjenica da su meduze u stanju preživjeti i procvjetati u toliko različitim uvjetima pokazuje njihovu izvanrednu prilagodljivost.
Ove neobične životinje zapravo su relativno jednostavne građe: želatinozno zvono i pipci opremljeni žarnim stanicama. No, iza njihove jednostavnosti krije se učinkovitost evolucije. Žarne stanice djeluju poput mikroskopskih harpuna napunjenih otrovom i aktiviraju se u djeliću sekunde nakon dodira, ubrizgavajući plijen paralizirajućim toksinom. Meduze nemaju oči u pravom smislu ni složen živčani sustav, ali to im ne smeta da budu uspješni predatori planktona, pa i sitnih riba. Njihov “dizajn” – želeasto tijelo bez tvrdih struktura – omogućuje im da rastu uz minimalnu potrošnju energijen. Osim toga, meduze mogu provesti dio života kao polipi pričvršćeni za podlogu (stijene, molove ili brodske trupove), tiho čekajući povoljne uvjete da se razmnože. Kada more postane toplije i bogato planktonom, mali polipi iznenada izrastu u rojeve meduza koje morem nose struje. Upravo ti nagli “cvjetovi” meduza ponekad iznenade ljude na obali.
Čovjekova prisutnost i djelovanje u oceanima paradoksalno često stvaraju još pogodnije uvjete za meduze. Kako globalno zatopljenje zagrijava mora, u vodi se smanjuje količina otopljenog kisika. Većina riba i drugih organizama time biva ugrožena, dok su meduze na manjak kisika mnogo otpornije. U takvim osiromašenim uvjetima meduze mogu napredovati ondje gdje drugi organizmi posustaju. Porast temperature mora tako izravno pogoduje meduzama, a ista pojava primijećena je diljem svijeta posljednjih desetljeća – posebice u poluzatvorenim morima poput Sredozemnog. Osim temperature, ljudski utjecaj osjeti se i kroz izmijenjene ekološke odnose. Izlov riba uklanja prirodne predatore meduza (poput morskih kornjača ili tuna) i smanjuje konkurente u ishrani (sitne planktone ribe koje se hrane istim planktonom). Lišene svojih neprijatelja i takmaca, meduze imaju otvoren put da se namnože u velikom broju. Znanstvenici primjećuju da su meduze time preuzele uloge koje su nekoć imale ribe u morskom ekosustavu. Primjerice, hraneći se larvama riba, mogu dodatno ograničiti obnavljanje ribljih stokova. One time stvaraju začarani krug: manje riba znači više meduza, što opet dovodi do još manje riba.
U Sredozemnom moru posljedice tih procesa sve su očitije. Sredozemlje se ubrzano zagrijava – brže od globalnog prosjeka, a njegova poluogranicena priroda (tek uski spoj s otvorenim Atlantikom) znači da promjene temperature i ekologije u njemu mogu biti intenzivnije. Već krajem 20. stoljeća zabilježeni su nagli porasti broja meduza u Sredozemlju. Posebno je upamćena situacija s početka 1980-ih, kada je doslovce cijeli Sredozemni bazen, od Španjolske do Grčke, pa tako i Jadransko more, bio preplavljen golemim rojevima meduza vrste Pelagia noctiluca. Ova tzv. “svjetleća meduza” ili “mauve stinger” inače je otvorenooceanska vrsta, no tih je godina postala noćna mora za turiste i ribare duž obale. Milijuni meduza nanosili su bolne opekline plivačima, a pune mreže meduza ometale su ribarstvo. Bio je to prvi put u novijoj povijesti da su meduze postale međunarodni problem u Sredozemlju. Ujedinjeni narodi su 1983. organizirali čak i posebno savjetovanje stručnjaka kako bi se razmotrilo praćenje “cvjetanja” meduza diljem Sredozemnog mora. Nakon nekoliko godina, ta se velika najezda Pelagije stišala, ali sredozemni ekosustavi više nisu bili isti. Znanstvenici su naknadno analizirali da su učestale meduzine pojave, u kombinaciji s pretjeranim izlovom ribe, dovele do svojevrsnog “preokreta” u Jadranu 1980-ih: riblja populacija se urušila, dok su želatinozni organizmi zavladali na nekim razinama lanca ishrane. Drugim riječima, meduze su privremeno preuzele dominaciju koju su nekada imali sitni planktonski organizmi i mlade ribe, što je bio znak ozbiljne promjene u ekosustavu.
Posljednjih godina Sredozemno more ponovno svjedoči učestalim najezdama meduza. Klimatske promjene ubrzano zagrijavaju i Jadran. Ljeti površinske temperature Jadranskog mora dosežu i do 30 °C, vrijednosti kakve su nekad bile svojstvene tropskim morima.
izvor: https://marine.copernicus.eu/
Zbog tog zagrijavanja, morska voda ima niži sadržaj kisika, što je već opisani recept za procvat meduza na račun drugih organizama. U sjevernom Jadranu sve se češće primjećuju i tzv. “tropski” fenomeni: masovna razmnožavanja mikroskopskih algi i pojava gustog organskog “moraća” (sluzave mase) koja povremeno prekrije more uz obalu. To je neugodan prizor za turiste – ljepljiva sluz smanjuje prozirnost mora i otežava plivanje – a ujedno šteti i ribarstvu jer može začepiti mreže i motore brodica. Iza te sluzi djelomično se kriju i meduze: kada se prenamnože, meduze brste zooplankton koji kontrolira alge, pa alge bujaju i zatim trunu, doprinoseći stvaranju sluzavih nakupina. Dakako, i same se meduze izravno množe u tolikoj toploj vodi – lokalni ribari izvještavaju o rekordnim ulovima meduza zapetljanih u mreže posljednjih godina, što potvrđuju i znanstvena istraživanja. Talijanski i hrvatski morski biologI bilježe izrazit porast količine meduza i srodnih organizama u Jadranu od otprilike 2013. godine naovamo. Podaci terenskih istraživanja pokazali su da se i brojnost jedinki i ukupna biomasa meduza u Jadranskom moru višestruko povećala u posljednjem desetljeću. Drugim riječima, nakon relativno mirnog razdoblja koncem 20. stoljeća, čini se da 21. stoljeće u Jadranu opet pripada meduzama.
Uz porast temperatura, mijenja se i sastav vrsta meduza koje dolaze u naše more. Jadran je oduvijek imao svoje domaće meduze koje su uglavnom bezopasne, poput velike plosnate meduze Morska pluća (Rhizostoma pulmo) koja izgleda impresivno, ali joj žarnjaci jedva mogu prodrijeti kroz ljudsku kožu.
No, u Jadranu obitavaju i meduze snažne toksičnosti. Najbolji primjer je meduza zvana Morska mjesečina (Pelagia noctiluca), koja se pomnije prati od ostalih vrsta meduza baš zbog svoje toksičnosti. Radi se o meduzi egzotičnog izgleda – sadrži svjetlucave ljubičaste točke.
Godine 2021. su znanstvenici Instituta za oceanografiju i ribarstvo u Splitu zabilježili pojavu velike Kompas meduze (Chrysaora hysoscella) kraj Trogira; bila je to jedna od prvih potvrđenih prisutnosti te sjevernomorsko-atlantske vrste u Jadranu, i to u neobično velikom primjerku promjera zvona od 30 cm i pipcima od preko jednog metra. Isprva se mislio da se radi o slučajnoj zalutaloj jedinki, no ubrzo se počelo postavljati pitanje ukazuje li prisutnost te vrste na trajnije promjene. Kompas meduza je poznata po sezonskim najezdama duž obala Atlantika i nekih dijelova Sredozemlja.
Dolazak ove, i nekih drugih vrsta meduza u Jadran, možda je povezan s promjenama morskih struja i temperatura – Jadran postaje sve topliji i sve sličniji uvjetima koji vladaju južnijim dijelovima Mediterana, pa se i “gosti” iz tropskih i suptropskih voda lakše šire na sjever. Srećom, zasad se čini da ove pridošle meduze nisu izazvale trajnu štetu ekosustavu – ne zadržavaju se dugo niti istiskuju domaće vrste, ali znanstvenici pozorno prate hoće li se možda početi redovno razmnožavati i stvarati velike populacije u Jadranu. Jer ako se to dogodi, moglo bi doći do novog biološkog pomaka na štetu izvornih vrsta.
Za ljude koji se ljeti žele osvježiti u Jadranu, moguća invazija meduza znači neugodnosti, ali ne i razlog za paniku: većina meduza ipak nije smrtno opasna. Ipak, dodir s meduzinim pipcima može uzrokovati žarenje, bol i crvenilo poput opekline, što svakako može pokvariti dan na plaži.
Zato su se stanovnici priobalja i turisti dosjetili praktičnih rješenja. Kada je posljednjih godina zbog sve češćih meduza nekoliko popularnih kupališta u Istri (oko Rovinja, Pule i Umaga) označeno područjima “povišenog rizika”, lokalno stanovništvo počelo je na plažu nositi – ocat! Naizgled banalno, ali obični kuhinjski jabučni ocat postao je hit među kupačima kao prva pomoć protiv meduzinih opekotina. Stručnjaci preporučuju da se mjesto kontakta s meduzom odmah ispere octom, koji pomaže deaktivirati žarne stanice i ublažiti bol. Tako se danas u opremi za plažu uz kremu za sunčanje i ležaljku nerijetko nađe i bočica octa: osebujan podsjetnik kako se i turističke navike prilagođavaju novoj stvarnosti na Jadranu.
Gledajući u budućnost, znanstvenici očekuju da će se trendovi nastaviti ako se nastave i klimatske promjene te pritisci na morski ekosustav. Jadransko more, plitko i zatvoreno, zagrijava se brže nego otvoreni ocean, a intenzivan ribolov i pomorski promet dodatno mijenjaju ravnotežu života u njemu. Sve to stvara okolnosti u kojima bi drevne meduze – “vreće vode” koje su nadživjele dinosauruse mogle postati još češći stanovnici naših obala. Možda ćemo se morati naučiti živjeti s tim želatinoznim suputnicima, dijeleći s njima ljetno more. Uostalom, one su ovdje milijunima godina duže nego mi. Njihove bešćutne, misteriozne siluete podsjećaju nas na iznimnu snagu prilagodbe prirode: dok se more mijenja, meduze pronalaze način da u njemu vladaju. A nama preostaje da, naoružani znanjem (i bočicom octa) tu vladavinu meduza učinimo podnošljivom, dok uživamo u čarima Jadrana.
