Put božićnog drvca ne počinje u prosincu niti završava gašenjem lampica, već godinama ranije – u tlu plantaže ili u industrijskoj hali na drugom kraju svijeta. Ovaj tekst prati dva konkretna drvca, njihova putovanja i posljedice odluka koje su se činile malima, ali se u prostoru i vremenu zbrajaju.
Između zemlje i dnevne sobe
“Ja sam prirodno božićno drvce. Ne znam točnu godinu kada sam niknuo, ali znam da je proljeće tada bilo tiho i pravilno, baš kao i sve oko mene. Rasli smo u ravnim redovima, jedan do drugoga, svi iste visine, svi iste vrste. Zemlja ispod mene bila je tvrda i uredna, bez puno iznenađenja. Nije bilo visoke trave ni gustog šuštanja kukaca. Samo sunce, kiša i čekanje. Godinama sam rastao polako. Zime su mi hladile iglice, ljeta su me učila strpljenju. Nisam vidio šumu, ali sam znao vjetar. Nisam znao zašto nas povremeno posjećuju ljudi u radnoj odjeći, ali svaki put nakon njih sve bi oko mene bilo još urednije. Bio sam ponosan što rastem ravno. Nisam znao da je to važno.
Jednog prosinca sve se promijenilo. Osjetio sam rez – brz i konačan. Nisam imao vremena shvatiti što se događa. Odjednom više nisam bio dio zemlje. Umotali su me u plastičnu mrežu, stisnuli mi grane uz tijelo i podigli me na kamion. Putovali smo kratko. Vidio sam svjetla grada.
U stanu je bilo toplo. Djeca su se smijala. Netko je rekao da lijepo mirišem. Stajao sam u kutu dnevne sobe, ukrašen kuglicama. Bio sam važan. Bio sam središte pažnje. Trajalo je kratko, ali intenzivno.
Nakon blagdana su me iznijeli. Ostavili su me kraj kontejnera. Bilo je hladno. Kiša je padala po mojim iglicama. Nitko me više nije gledao. Završio sam na velikom mjestu punom otpada. Tamo sam ležao, prekriven drugim stvarima, bez zraka. Polako sam nestajao.”
Rođen bez korijena
“Ja sam umjetno božićno drvce. Nisam rastao. Nastao sam brzo, u tvornici punoj buke i svjetla negdje u Kini. Moje iglice nisu mekane poput onih iz šume. One su oblikovane strojem. Ali savršene su. Uvijek iste.
Putovao sam dugo. Bio sam u kutiji, zatvoren, mračan. Osjetio sam more po vibracijama. Osjetio sam cestu po trzajima. Nisam znao gdje idem, ali znao sam da idem daleko. Putovao sam dugo. Bio sam u kutiji, zatvoren, mračan. Osjetio sam more po vibracijama. Osjetio sam cestu po trzajima. Nisam znao gdje idem, ali znao sam da idem daleko. Jednog dana svjetlo se iznenada pojavilo – stajao sam uspravno u velikom, svijetlom prostoru, pod jakim lampama, okružen desecima drugih poput mene, dok su ljudi prolazili, dodirivali mi grane i uspoređivali me s onima pored. A onda je došla jedna obitelj, u trenutku su svi kimnuli glavom i stavili me u kolica – tada sam shvatio da sam izabran.
U prvoj godini bio sam nov. Djeca su me gledala s oduševljenjem. Nije me trebalo zalijevati. Nisam gubio iglice. Bio sam praktičan. Svake godine su me vadili iz ormara. Svake godine sam bio malo stariji. Na nekim mjestima sam se savijao, neke iglice su otpale. Jedna grana se slomila. Sitni komadi su nestajali u prašini, ali nitko to nije primjećivao.
Sedme godine sam čuo razgovor. Rekli su da sam premalen, malo dosadan. Da bi htjeli veće drvce. Rekli su da sam im dobro služio i spremili me posljednji put. Nisam se vratio. Završio sam na odlagalištu. Nisam se raspadao. Ležao sam među drugim stvarima koje su dugo trajale. Znao sam da ću ostati. Nisam znao koliko dugo.”
Kada priča utihne, ostaju posljedice
Kada se dvije priče utišaju, ona kratka, mirisna i ona duga, plastična, na scenu stupi znanost. Ne kao sudac koji presuđuje, nego kao kartograf koji pokušava ucrtati cijeli put. Jer ni prirodno ni umjetno božićno drvce ne može se razumjeti iz jednog prizora u dnevnoj sobi. Mora se promatrati u cjelini, kroz ono što znanstvenici nazivaju analizom životnog ciklusa. Takve analize, poznate kao LCA (Life Cycle Assessment), ne pitaju je li nešto „zeleno“ ili „loše“. One računaju sve: kako nešto nastaje, koliko resursa troši, koliko daleko putuje, koliko dugo traje i što se s njim događa na kraju. Upravo tu razlike između drvaca postaju jasnije, ali i složenije.
Prirodno božićno drvce, kakvih se u Europi godišnje prodaju deseci milijuna, u prosjeku ima relativno nizak klimatski otisak dok raste. Tijekom sedam do deset godina rasta veže ugljik iz atmosfere i sudjeluje u lokalnim ekološkim procesima. No taj pozitivan učinak lako se izgubi ako završni čin nije pažljivo odrađen. Studije britanskih i skandinavskih istraživačkih institucija pokazuju da pravilno zbrinuto prirodno drvce (usitnjeno, kompostirano ili iskorišteno kao biomasa) ima klimatski otisak od svega nekoliko kilograma CO₂-ekvivalenta. Isto to drvce, ako završi na odlagalištu otpada, u anaerobnim uvjetima proizvodi metan, staklenički plin koji u kratkom roku zagrijava atmosferu višestruko snažnije od ugljikova dioksida. Tada njegov ukupni klimatski učinak može porasti i nekoliko puta.
U Hrvatskoj se svake godine proda nekoliko stotina tisuća božićnih drvaca. U Zagrebu već godinama postoji organiziran sustav njihova prikupljanja nakon blagdana: građani ih ostavljaju na za to predviđenim mjestima, a gradske službe ih odvoze u kompostane gdje se pretvaraju u kompost ili biomasu. To je primjer dobre prakse. No takav sustav ne postoji posvuda. U manjim sredinama drvca često završavaju u miješanom otpadu, čime se njihov okolišni potencijal pretvara u problem.
Uz to, ni prirodno drvce nije potpuno „čisto“. Plastične mrežice u koje se omataju gotovo se ne mogu reciklirati, a stalci su često izrađeni od plastike ili metala. Tu su i ukrasi. Većina LCA studija namjerno ih izostavlja iz izračuna, pretpostavljajući da se koriste jednako bez obzira na vrstu drvca. No u stvarnosti, upravo kupnja novih plastičnih ukrasa iz godine u godinu može znatno povećati ukupni okolišni otisak božićnog „rituala“.
Umjetno drvce započinje svoju priču s velikim teretom. Proizvedeno uglavnom u Kini, od PVC-a i čelika, ono u startu nosi višestruko veći ugljični otisak nego prirodno drvce. Transport brodovima i kamionima dodatno povećava taj broj. Procjene se razlikuju, ali redovito govore o nekoliko desetaka kilograma CO₂-ekvivalenta po drvcu prije nego što uopće dođe do doma kupca.
Zbog toga se često spominje „prag isplativosti“: koliko godina treba koristiti umjetno drvce da bi njegov godišnji utjecaj bio usporediv s prirodnim. U popularnim člancima često se navodi brojka od deset ili dvanaest godina. No LCA stručnjaci upozoravaju da takva brojka ovisi o tome što se točno mjeri. Ako se promatra isključivo emisija stakleničkih plinova, prag može biti vrlo visok – petnaest ili više godina. Ako se uključe i drugi pokazatelji, poput potrošnje resursa ili toksičnosti materijala, slika se mijenja. Kako ističe Mike Berners-Lee, jedan od najpoznatijih popularizatora ugljičnih analiza, „ne postoji jedna univerzalna brojka, postoji samo kontekst“.
Jedan od problema koji se tek posljednjih godina ozbiljnije razmatra jest mikroplastika. Kako umjetna drvca stare, njihovi se dijelovi troše, lome i fragmentiraju. Sitne plastične čestice mogu završiti u kućnoj prašini, ali i u okolišu nakon odlaganja drvca. Iako je to područje još uvijek predmet istraživanja, znanstvena zajednica sve češće upozorava da dugotrajni plastični proizvodi ne nestaju, oni se samo usitnjavaju.
Posebno mjesto u raspravi zauzimaju drvca u posudama, često reklamirana kao „živa“ i održiva alternativa. Ideja je privlačna: drvce koje se nakon blagdana može posaditi. U praksi, međutim, veliki dio takvih drvaca nema razvijenu korijenovu balu i nema realne šanse za preživljavanje. Još ozbiljniji problem krije se u supstratu. Tresetišta, iz kojih se dobiva treset za uzgoj biljaka u posudama, među najvažnijim su prirodnim spremnicima ugljika na Zemlji. Njihovo isušivanje i eksploatacija oslobađaju ugljik akumuliran tisućama godina. Tako drvce koje se doima „zelenim“ može imati iznenađujuće velik klimatski otisak.
Na kraju, sve se ponovno vraća na razmjer. Jedno božićno drvce ne mijenja klimu. No milijuni drvaca, iz godine u godinu, mijenjaju tokove materijala, energije i ugljika. Geografski način razmišljanja pomaže nam da tu povezanost vidimo. Da shvatimo kako odluke donesene u privatnom prostoru dnevne sobe imaju posljedice koje se šire kroz krajolike, gradove i atmosferu.
Zato pitanje božićnog drvca nije pitanje savršenog izbora. To je pitanje svjesne odluke u nesavršenom svijetu. A upravo u toj svijesti leži najveći potencijal promjene.
