Sankt Peterburg – san velikog vladara

Sankt Peterburg se često naziva i Prozorom u Europu, Sjevernom Palmirom ili Sjevernom Venecijom, ali to je Grad muzeja, Grad heroj i Grad bijelih noći u kojemu danas živi oko 5,3 milijuna stanovnika. Sankt Peterburg je bio carska prijestolnica od 28. rujna 1704. godine do 28. rujna 1918. godine, kad je odlukom tadašnjeg sovjetskog vodstva sjedište države preneseno u Moskvu. Krunidbeni grad Ruskih careva cijelo to vrijeme ostala je Moskva.

Kažu da današnji Sankt Peterburg ima 200 muzeja, 100 kazališta, 5 željezničkih kolodvora, 63 postaje metroa, 100 rijeka, 20 kanala, 342 mosta od kojih 218 pješačkih, 33 otoka i 13 mostova koji se dižu noću.

Sankt Peterburg je grad Puškina, Gogolja, Tolstoja, Dostojevskog, Černiševskog, Ahmatove ali i Medvedeva i Putina.

U Sankt Peterburg se obično dolazi avionom, u zračnu luku Pulkovo, petu po broju putnika i robe u Rusiji. Grad je kroz svoj relativno kratki životni vijek od 318 godina nosio četiri imena: od 1703. do 1914. godine zvao se Sankt Peterburg, od 1914. do 1924. godine Peterburg, od 1924. do 1991. godine Lenjingrad, a 1991. godine vraćeno mu je povijesno ime Sankt Peterburg.

Sankt Peterburg je svoj život započeo na Zečjem otoku naredbom Petra I., znanog kao Veliki, i izgradnjom Petropavlovske utvrde. Njegovu izgradnju nadgledao je sam Petar, ali i njegovi najbliži suradnici Menšikov, Golovkin, Narišnikov, Zotov i Trubecki – šest bastiona utvrde nose imena ovih uglednika. Kažu da je preko 100.000 ljudi poginulo gradeći Utvrdu i sam grad. Domenico Trezzini bio je glavni arhitekt katedrale svetih apostola Petra i Pavla te i susjednog Vasiljevskog otoka. No, Petar I. izabrao je Jean-Baptiste Leblonda za glavnog arhitekta Sankt Peterburga.

Centralni objekt u utvrdi je Katedrala svetih apostola Petra i Pavla, izvrstan primjer ruskog graditeljstva 18. stoljeća. Gradnja je započeta 1712. godine i trajala je 21 godinu. Crkva je visoka 122,5 m, a i danas se smatra najvišom pravoslavnom crkvom na svijetu. Dva stoljeća su u njoj nalazili posljednje utočište Ruski carevi i veliki vojvode Rusije. Car Nikola II. položen je u grobnicu 1998. godine, sa članovima obitelji i sluga koji su umrli zajedno s njima, 80 godina nakon ubojstva u Jekaterinburgu.

Rijeka Neva je bila ljuti neprijatelj grada. Ta relativno kratka rijeka koja ističe iz Ladoškog jezera i ulijeva se u Finski zaljev dugačka je 74 kilometra. Kako bi utvrdili obale rijeke Neve, car Petar I. je 1714. godine izdao Ukaz – naredbu po kojoj svaki brod, sukladno teretu koji prevozi, mora dopremiti određenu količinu kamena za učvršćivanje obala. Uredba je bila na snazi 69 godina. No, kad se i Katarina II. suočila 1777. godine s velikom poplavom problem je riješila popločavanjem obala Neve granitom. Poplave su ipak bile česte, a najveća zabilježena poplava bila je 1924. godine, kada je razina Neve porasla 410 cm iznad normale. Poplave u Sankt Peterburgu su blisko povezane s kretanjem velikih zračnih masa niskog tlaka iznad Atlantika. Zrak niskog tlaka kreće se od zapada prema istoku stvarajući tzv. „dugačke valove“ koji donose dodatnu masu vode u Finski zaljev i u deltu rijeke Neve. Jaki zapadni vjetrovi onemogućuju Nevi da se ulije u Finski zaljev i velika količina vode se izlije iz korita.

.

Poslije smrti Petra Velikog stanovnici su počeli napuštati grad. Godine 1729. izdan je ukaz o kaznama za napuštanje grada, a nove, strože kazne uzrokovale su podmetanje velikih požara nezadovoljnih građana 1737. godine.

Vozeći se od Pulkova prema centru susrećemo se s monumentalnim spomenikom, ispod kojeg se nalazi i muzej posvećen herojskim braniteljima Lenjingrada na Trgu Pobjede. Opsada Lenjingrada trajala je od 8. rujna 1941. godine do 27. siječnja 1944. godine. Operacija Sjeverno svjetlo nije uspjela usprkos činjenici da je najmanje 641.000 ljudi umrlo ili ubijeno za vrijeme opsade. Hitler je još u kolovozu 1941. godine dao štampati pozivnice za doček Nove godine 1942. u elitnom Lenjingradskom hotelu Astoria. Plan mu je propao, ali su zato stanovnici Lenjingrada, slušali izvedbu Sedme simfonije Dimitrija Dimitrijevića Šostakovića, nazvanu Lenjingradska, 9. kolovoza 1942. u izvedbi  malobrojnih preživjelih članova gradskog radijskog orkestra i drugih glazbenika. Prenosile su je sve radiopostaje, a mogle su je čuti i njemačke trupe. Duh grada i njegovih stanovnika nije bio slomljen. Lenjingrad je postao grad heroj Velikog domovinskog rata, tako Rusi često nazivaju Drugi svjetski rat.

Bijele noći su prirodni fenomen koji se događa u tjednima oko ljetnog solsticija, najduži dan i najkraća noć u godini, u mjestima iznad 59° sjeverne geografske širine. U Bijelim noćima biserno-siva magla uokviruje pozlaćene kupole crkava. To je vrijeme slavlja u Piteru, kako ga nazivaju lokalni stanovnici. Dizanju mostova na Nevi prisustvuje mnoštvo koje s nestrpljenjem čeka otvaranje prvog mosta, Mosta poručnika Schmidta. Čitava sila brodova, brodica, jahti i čamaca svih izvedbi plovi prema drugim mostovima koji se otvaraju uz vatromet, glazbu i gromoglasno navijanje. Zadnji most koji se diže, od njih ukupno trinaest, je ujedno i najduži most u Sankt Peterburgu. To je most nazvan imenom legendarnog ruskog vojnog zapovjednika Aleksandra Nevskog i dugačak je 906 metara.

Kad govorimo o mostovima spomenimo i Plavi most na rijeci Moiki, nazvan tako po boji u koju je obojan, širok 97,3 metara, a dugačak 32,5 metara. Naziva se još i nevidljivim mostom jer radi njegove širine nemate osjećaj da idete preko mosta. U blizini Plavog mosta nalazi se i teatar Mariinsky, simbol baleta. Teatar Mariinsky je bio carski baletni teatar. Nezaboravljeni Marius Pepita je bio glavni koreograf i direktor baleta od 1869. do 1903. godine. Ana Pavlova bila je njegova primabalerina.

Ipak, pažnju posjetitelja najviše privlači Aničkov most, najstariji most preko rijeke Fontanke. Na mostu se nalaze četiri skulpture konja kipara Pjotra Klodta. Dinamične skulpture pokazuju odnos čovjeka i konja od prvog susreta do pripitomljavanja. Replike tih konja poslane su kao carski poklon Fridriku Vilimu IV. Pruskom i gradu Napulju.

Aničkov most nalazi se na najreprezentativnijoj aveniji Pitera, na Nevskom prospektu. Nevski prospekt se pruža od Dvorskog trga, od Zimskog dvorca, sve to manastirskog kompleksa Aleksandra Nevskog u dužini od 4,5 kilometra. Na Nevskom prospektu građene su vile, crkve, kazališta i ostale reprezentativne građevine koje nisu smjele biti više od Zimskog dvorca. Na Nevskom se nalazi i rimokatolička i luteranska crkva. Najljepša je pravoslavna katedrala posvećena Kazanskoj presvetoj Bogorodici (1801.-1811.). Njena kolonada od 94 stupa podsjeća na Berninijevu kolonadu u Rimu. U toj crkvi sahranjen je veliki ruski vojskovođa koji je vodio bitke kod Austerliza 1805. i Borodina 1812. godine, Mihail Ilarionovič Kutuzov.

Još je Nikolaj Gogolj s udivljenjem govorio da nema ničeg ljepšeg i smislenijeg u Petrogradu od Nevskog prospekta jer on povezuje sve!

Na kraju Nevskog prospekta nalazi se manastirski kompleks posvećen Aleksandru Nevskom. Tu se nalazi i groblje gdje su sahranjeni Fjodor Dostojevski, Mihail Glinka, Rimsky-Korzakov, Musorgski, Borodin, Čajkovski, Lomonosov i mnogi drugi uglednici iz svijeta znanosti, umjetnosti i politike.

Ipak, najljepši pogled na grad pruža se s kupole Izakijevske saborne crkve visoke 101,5 metara. Petar I. rođen je 30. svibnja, na spomendan svetog Izaka, i zato se katedrala tako i zove. Građena je 40 godina (1818.-1858.). Glavni arhitekt bio je Francuz Auguste Montferrand. Građevina leži na 24.000 pilona, podatci o broju pilona su različiti u različitim publikacijama no, radi močvarnog tla ovo je četvrta građevina na istom mjestu. U crkvu se ulazi kroz portal čiji su stupovi od jednog komada crvenog granita, a svaki teži 80 tona. Ikone su rađene u tehnici mozaika. Ikonostas je ukrašen s 8 stupova od malahita, prekrasnog zelenog poludragog kamena dopremljenog iz rudnika Urala, i dva stupa od dragocjenog Lapisa Lazulija. Crkva može primiti 14.000 vjernika i sve državne svečanosti slave se upravo ovdje.

U parku, iza Izakijevske katedrale i gotovo na obali Neve, kočoperi se spomenik Petru I. Velikom koji je dala podići Katarina II. Velika. Granitni monolit na kojem se propinje konj s Petrom I. teži 1.600 tona, dugačak je 13,5 metara, širok 7 metara i visok 8 metara. Prijevoz tog ogromnog postolja trajao je 4 mjeseca, od Finskog zaljeva do obala Neve. Kipar je Etienne Falconet, a spomenik je otkriven 1782. godine. Znakovita je posveta Katarine II. uklesana u postolje Petru I.: Petru I. Katarina II.

Najpoznatije vizure Sankt Peterburga počinju upravo od spomenika Petru I. Petar I. je na lijevoj obali Neve postavio kamen temeljac za brodogradilište i Admiralitet 5. studenog 1704. godine. Glavna zgrada Admiraliteta gradit će se preko sto godina i vrhunac je ruskog klasicizma pod palicom arhitekta Zakharova. Zgrada je duga 407 metara. Na zgradi je i toranj visok 70 metara a na vrhu tornja vjetrokaz – brod koji teži 65 kilograma, pozlaćen s 2 kilograma zlata. Brod je, poslije rekonstrukcije 1977. godine, helikopterom vraćen na svoje mjesto.

U produžetku se smjestio Zimski dvorac. Prvi dvorac na tom mjestu za Petra I. sagradio je Trezzini, nositelj baroka u Sankt Peterburgu. Zimski dvorac, kakav danas poznajemo, sagradio je kao carsku rezidenciju Bartolomeo Francesco Rastrelli 1754. za caricu Elizabetu Petrovnu. Ona je 1747. godine objavila dekret kojim zadužuje kočijaša da u Zimski dvorac donese „kućne mačke pogodne za držanje“. Kočija prepuna prekrasnih ruskih, plavih mačaka ubrzo je stigla u dvorac. Mačke su dijelile sudbinu dvorca, bile su mažene i pažene za vrijeme vladavine Katarine II., imale se ulogu službenih čuvara muzeja od 1852. godine, bile su gladne za Staljinove strahovlade, 1990-tih dijelile su tužnu sudbinu propadanja Ermitaža. Danas imaju i svoju glasnogovornicu, svoje mjesto u podrumu opremljeno za lagodni mačji život. Imaju veterinarsku brigu i „osobne iskaznice“.

Fasada Zimskog dvorca dugačka je 230 metara, ima 1.057 soba, 117 stepeništa i preko 2.000 prozora. U nastavku Zimskog dvorca Katarina II dala je izgraditi Mali Ermitaž, Veliki Ermitaž i kazalište. Dovela je i nove arhitekte: Georga Friedricha Weldetena, Jean Baptiste Vallin de la Mottea, Antonija Rinaldija. Novi Ermitaž s reprezentativnim glavnim ulazom s granitnim figurama atlanta izgradio je arhitekt Leo von Klenze za cara Nikolu I. Dvorac je teško stradao u požaru 1837. godine, ali unutrašnjost su u roku dvije godine obnovili arhitekti Bryllov i Stasov. Zimski dvorac je jedna od pet zgrada Državnog muzeja Ermitaž. Katarina Velika je 1771. kupila prvu sliku Rafaela za Rusiju. Osam godina kasnije, otkupila je kolekciju britanskog premijera Roberta Walpolea s gotovo 200 umjetničkih djela, među kojima su bile i slike Rubensa i Velasqueza.

Muzej je za javnost otvoren 1852. za cara Nikole I. Kažu da je za obilazak muzeja potrebno 15 godina s tim da se ispred svakog izloška zadržite 1 minutu i dnevno boravite u muzeju osam sati. Ako ne vjerujete, provjerite. Posljednja carska obitelj Romanovih na čelu s Nikolom II., imala je u dvorištu Ermitaža garažu s preko 50 automobila. Svi su oni na tajanstven način nestali tijekom revolucije 1917. godine. Staljin je 1930-tih rasprodavao vrijedne umjetnine muzeja kako bi namaknuo novac u ispražnjenu državnu blagajnu.

Dvorski trg uredio je cijenjeni Carlo Rossi, koji u gradu ima i svoju ulicu, idealnih mjera. Na sredini Trga je Aleksandrov stup. Visok je 47,5 metara a križ na vrhu sa skulpturom anđela daje ukupnu visinu od 62 metra. Granitni monolit težak 600 tona postavljen je između 1830. i 1834. godine. Zahvaljujući svojoj težini, stup stoji bez ikakvih pomoćnih elemenata. Dizajner je bio Auguste de Montferrand. Aleksandrov stup obilježava Rusku pobjedu nad Napoleonom (1812.-1814.).

Građevina koja privlači posjetitelje je svakako crkva Uskrsenja Kristova ili Hram Spasa na krvi, kako kažu Rusi. Izgrađena je na mjestu gdje je izvršen atentat na cara Aleksandra II. 1881. godine. Alfred Parland i suradnici su crkvu izgradili u „starom Ruskom stilu“ (1883.-1907.). Crkva je bogato ukrašena izvana i iznutra s freskama u mozaiku.

Kako kaže pisac Ivan Gončarov u knjizi „Obična povijest“, Peterburg je davno opisan, a ono što nije opisano treba doći vidjeti.