U Hrvatskoj su brojna marijanska svetišta, tj. mjesta posvećena Blažnoj Djevici Mariji. Ovdje neće biti riječi o tome da su tri najpoznatija marijanska prošteništa svetište Majke Božje Bistričke u Hrvatskom zagorju, crkva Čudotvorne Gospe Sinjske u Sinju i crkva Gospe Trsatske u Rijeci, već ćemo govoriti o manje razvikanom svetištu, Župnoj crkvi Majke Božje od Krasna, smještenom na obroncima planine Velebit.
Sada bismo trebali reći kako se crkva nalazi u selu Krasno, a da je u selu sjedište/ uprava Nacionalnog parka Sjeverni Velebit, ali nećemo o tome. Niti jednom rječju nećemo preporučiti da, kad je čovjek već u Krasnu, treba posjetiti „Kuću Velebita”, prvi Šumarski muzej u Hrvatskoj, ili otići degustirati/ kupiti planinske sireve i druge proizvode lokalne sirane „Runolist”. Nećemo niti spomenuti velebitsku rakiju travaricu s okusom aromatičnih planinskih trava, kojom se domaći diče i rado čašicom nude putnika-namjernika. Isto tako, ni u pomisli nam nije tvrditi da se u Krasnu isplati otići na bogat i ukusan objed spravljen od lokalnih namirnica u neki od malih restorana/ konoba, ponajviše zbog pristupačnih cijena i uslužnog osoblja.
Nećemo se opterećivati ni poviješću ove crkve na planini, kao na primjer podatkom da je podignuta sredinom 18. stoljeća na temeljima srednjovjekovne crkvice sv. Marije iz 13. stoljeća. Većina katoličkih vjernika zna kako je, do prije stotinjak godina, ona bila najjače marijansko proštenište u Hrvatskoj, da su tu zabilježna čudesna ozdravljenja slijepih, gluhih, nijemih i hromih, pa da uzalud ne trošimo papir, nećemo ni o tom. Poznato je i da unutrašnjost crkve krasi umjetnički vrijedan drveni kasetirani strop, pa ne bismo ni na tu temu.
O svemu navedenom informirat ćemo se jedan drugi put.
Danas samo želimo čuti legendu iz 13. stoljleća o nastanku crkve Gospe od Krasna, a ona glasi ovako:
Nekada davno, davno prije predturskoga doba, išla bi djeca iz sela, svakoga dana na šumske proplanke iznad Krasnog polja, da tamo napasaju blago mještana sočnim velebitskim travama. Igrali su se po šumi, naganjali i skrivali jedno od drugog uz graju i ciku, od jutra do mraka.
Jednoga dana, jedno od njih pronađe na rubu šume neobičan komad drva, pa pozva k sebi ostale. Drvo je izgledalo kao pilom ravno odrezan dio panja, na njemu izrezbaren cvijet, a u cvijetu crtež. Pažljivo su proučavali sliku dok na njoj ne prepoznaše lik žene s djetetom u naručju. Kako su i žena i dijete nosili krunu na glavi, jedna djevojčica zavika da je to kraljica s malim princom. Stariji, oni koji su išli na vjeronauk, ipak zaključiše da je to Bogorodica s malim Isusom.
Rezbariju na drvetu odnesoše dolje u crkvu i sve, u isti glas, upadajući jedan drugom u riječ, uzbuđeno ispričaše svećeniku. Ovaj ih sasluša, uze rezbariju i spremi u sakristiju, ali u svemu nije vidio ništa neobično, jer bijaše uvjeren kako je to djelo nekog pastira dok si je kratio dan. Pred jutarnju misu, svećenik primijeti da rezbarije nema, ali nije mario previše. To jutro, djeca opet pođoše s blagom i na istom mjestu, ugledaše istu rezbariju. Navečer, kad su je nanovo dali svećeniku, zamalo ih ne otjera, jer je pomislio da se to djeca rugaju s njim, ali je ipak spremi.
Odluči ostati budan cijelu noć, uloviti djecu na djelu i tako stati na kraj njihovoj šali. Međutim, pred samu zoru, gle čuda, rezbarija je misteriozno isčeznula, iako ni okom nije trepnuo. Jedva je dočekao da se predvečer djeca vrate u selo, a kad u njihovim rukama ugleda istu onu rezbariju, zatraži da ga sutra povedu sa sobom. Čuli sve to i roditelji djece, pa eto i njih. Na istom onom mjestu u šumi sve ih je čekala čudesna slika o kojoj su djeca i svećenik pripovjedali. Svima je bilo jasno da im Majka Božja tako poručuje kako baš na tome mjestu trebaju podići njenu crkvu. Samo je svećenik bio sumnjičav, gunđajući kako je mjesto zaklonjeno šumom, da je neravno, da se buduća crkva ne bi vidjela iz doline, da do mjesta nema puta. Jednom rječju, mjesto je nepogodno za gradnju Gospine crkve.
Ipak, na navaljivanje župljana, izvijesti biskupa o neobičnom događaju. Biskup uputi u Krasno svoje pomoćnike, koji temeljito proučiše izrezbarenu sliku, pregledaše mjesto njenog pronalaska i uzeše u zapisnik svjedočenja djece i svećenika. Kad je biskup sagledao sve činjenice donese odluku da se u Krasnom, na mjestu nalazišta, podigne crkva sv. Marije, koju narod odmah, iz milja, nazva Svetišće Matere Božje iz Krasnega.
Još ćemo samo nadodati da se crkva/ svetište nalazi odmah ispod hotela „Degenija”, sa čijeg vidikovca, s oko 800 metara nadmorske visine, puca pogled na pitomu dolinu, okolne zelene šume bogate smrekom i jelom, te gorostasne visove opjevanog Velebita. A čuje se samo – TIŠINA.
Lokacija Svetišta: 44.828 N i 15.089 E
