Krajem 16. i početkom 17. stoljeća Doba velikih geografskih otkrića ušla su u svoju završnu fazu, iako veliki dio svijeta, pa čak i za Europljane novootkriveni američki kontinenti u većoj mjeri ostaju još uvijek neotkriveni. U to vrijeme, mnoge zemlje i trgovačke tvrtke uključile su se u potragu za novim putem do Indije. Začini iz Indije su nadalje bili izuzetno vrijedna roba u Europi, obzirom da je njihov prijevoz bio skup. Osim što su morali ploviti dugim putem oko Afrike, brodovi su bili na stalnom udaru gusara.
Henry Hudson želio je pronaći sjeverni prolaz iz Europe prema Indiji. Vjerovao je da se led na sjevernim morima topi kada je ljeto na sjevernoj polutci, pa se tuda otvara morski prolaz. Njegova ideja nije bila novost: isto su prije Hudsona poželjeli otkriti i Englez John Davis te Nizozemac Willem Barents.
Počevši od 1607. godine, Henry Hudson je vodio četiri ekspedicije u potrazi za tim sjevernim prolazom. Prolaz nije našao – to je učinio Roald Amundsen tri stoljeća kasnije. Hudson je proširio istraživanja Verrazzana, Davisa i Barentsa. Njegov doprinos geografskom znanju bio je velik, dok su njegova otkrića koja uključuju i kartiranja, stvorila osnovu za nizozemsku kolonizaciju rijeke Hudson i za engleska potraživanja na većem dijelu Kanade. U konačnici, Hudsonovim imenom danas nazivamo zaljev, tjesnac i rijeku.
Četiri ekspedicije u potrazi za sjevernim morskim putem
Vrlo malo informacija je dostupno o mladosti Henryja Hudsona. Vjerojatno je rođen u Londonu ili okolici između 1560. i 1570. godine. Vjerojatno je njegova obitelj bila bogata, obzirom da je njegov djed osnovao trgovačko poduzeće pod nazivom Muscovy Company. U nekom trenutku svog života Henry se oženio ženom Katherine, s kojom je imao troje djece – sinove Johna, Olivera i Richarda.
Upravo je poduzeće koje je osnovao Hudsonov djed, također Henry, prvi put angažiralo Henryja Hudsona za zapovjednika ekspedicije koja ima za cilj pronaći sjeverni morski put do Azije. U svibnju 1607. godine, Hudson je brodom Hopewell krenuo na putovanje. Osim Hudsona, brod je brojao još jedanaest članova posade, među kojima i Hudsonovog šesnaestogodišnjeg sina Johna. Henry Hudson je na ovom putovanju krenuo prema sjeveru, želeći izravno preko sjevernog pola stići u Aziju, pa onda i u Indiju. Stigao je do otoka Spitsbergena, gdje je otkrio zaljev pun kitova. Također su vidjeli i obilje tuljana i morževa. Išli su prema sjeveru sve dok nisu naletjeli na led. Hudson je tražio više od dva mjeseca kako bi pronašao prolaz kroz led, ali na kraju se morao vratiti. Po dolasku u Englesku, Hudson je izvjestio o velikom broju kitova koje je vidio na ruti i oko Spitsbergena. Ovo otkriće bilo je od velike pomoći lovcima na kitove.
No, Henry Hudson ne odustaje. Već godinu dana kasnije s gotovo istom posadom i istim brodom, Hudson ponovno pokušava pronaći sjeverni put. Ovaj put se ponadao da će prolaz na sjeveroistok pronaći iznad Rusije. Uspio je doploviti do otoka Novaja Zemlja (Nova Zemlja) u Arktičkom oceanu. Međutim, i tamo je naišao na led koji nije mogao proći bez obzira koliko je tražio, te se vratio u Englesku.
izvor: interaktivna karta Google
Dvije prve Hudsonove ekspedicije financiralo je već spomenuto poduzeće Muscovy Company. Međutim, oni su nakon dva neuspjeha izgubili vjeru da bi Hudson mogao pronaći sjeverni prolaz. Stoga se Hudson okreće u to vrijeme engleskim ljutim morskim suparnicima – Nizozemcima. Hudsona je angažirala nizozemska Istočnoindijska kompanija, koja mu je osigurala brod pod nazivom Halve Maen (Polumjesec) i posadu od 20 muškaraca. Rekli su Hudsonu da pokuša ponovo pronaći put oko Rusije obilazeći Novu Zemlju.
Unatoč jasnim uputama Nizozemaca, Hudson je na kraju te 1609. godine krenuo drugim putem – prema sjeverozapadu, preko Atlantika. Naime, za kratkog boravka u Nizozemskoj vidio je izvješća o dva moguća prolaza prema Tihom oceanu kroz sjevernoameričko kopno: jedan na otprilike 62° sjeverne geografske širine (opisan u brodskim dnevnicima engleskog istraživača kapetana Georgea Weymoutha iz 1602.), te drugi u blizini otprilike 40° sjeverne geografske širine (prema izvješću engleskog istraživača i kolonista Johna Smitha).
Nakon kratkog pokušaja proboja prema sjeveru, uz odobravanje posade, Hudson je zaplovio prema Sjevernoj Americi, sa ciljem pronalaska prolaza kroz sjevernoameričko kopno na visini 40° sjeverne geografske širine. Američko kopno dosegnuo je na visini Maina, gdje je pristao i susreo Indijance. Zatim je zaplovio dalje prema jugu, sve dok nije pronašao veliku rijeku. O ovoj rijeci je gotovo sto godina prije Hudsona pisao firentinski moreplovac Giovanni da Verrazzano. Zaplovio je tom rijekom oko 150 kilometara uzvodno, i istražio je. Ona će kasnije biti nazvana njegovim prezimenom, a nizozemci će zapažanja Henryja Hudsona iskoristiti te će ovo područje kasnije naseliti – uključujući i područje na vrhu Manhattana, koje će jednog dana postati grad New York. Hudson je zaključio da rijeka ne vodi do Tihog oceana, a kako ni Halve Maen više nije bio sposoban putovati uz rijeku, morali su se vratiti u Europu.
Po povratku kući, engleski kralj James I. bio je ljut na Hudsona jer je plovio pod nizozemskom zastavom. Hudson je stavljen u kućni pritvor i rečeno mu je da nikada više neće moći istraživati za neku drugu zemlju. Međutim, Hudson je imao mnogo pristaša. Argumentirali su za njegovo puštanje rekavši da mu treba dopustiti da plovi i istražuje za Englesku.
Tako je 17. travnja 1610. Henry Hudson ponovno isplovio kako bi pronašao sjeverozapadni prolaz. Ovaj put ga je financirala tvrtka Virginia, a plovio je brodom Discovery pod engleskom zastavom. Hudson je Discovery usmjerio ka Sjevernoj Americi ploveći sjevernije, nego što je to bio slučaj u prethodnoj ekspediciji. Ovaj put odlučio je istražiti sjeverniji prolaz kojeg je opisao Weymouth. Kako je Weymouth opisao ulaz u sadašnji Hudsonov tjesnac kao „bijesni preliv“ vode koji istječe sa svakom plimom, Hudson je pretpostavio da razlog tome mora biti neko veliko tijelo vode koje leži iza tjesnaca – Tihi ocean. Tako je Hudson doplovio do i uplovio u opasni tjesnac (kasnije Hudsonov tjesnac), kojim je stigao do velikog mora (danas Hudsonovog zaljeva). Bio je uvjeren da je stigao do Tihog oceana. Ovo ne čudi, obzirom da je površina Hudsonovog zaljeva 819.000 km², što znači da bi se Hrvatska približno 15 puta smjestila u njega. Pretpostavljajući da je zaljev ocean, Henry Hudson je zaplovio prema njegovom južnom kraju, a kako bi doplovio do Indije. No, doplovio je u zaljev James. No, i ovaj put led mu je bio neprijatelj – s posadom je bio prisiljen tamo provesti zimu. Mučili su ih glad, hladnoća i bolest. Bili su to službeno prvi Europljani koji su zimu proveli u kanadskom arktičkom području.
Kada je led oslabio u proljeće iduće, 1611. godine, Henry Hudson je zajedno sa sinom Johnom planirao pronaći izlaz iz zaljeva James. Kako se u svemu tome Hudson nije najbolje ponašao prema članovima svoje posade, veći dio posade okrenuo se protiv Hudsona, njegovog sina i još sedmorice odanih. Ostavili su ih u čamcu na sred Hudsonovog zaljeva 22. lipnja 1611. godine, a sami se uputili natrag prema Engleskoj. Na suđenju sedam godina kasnije, pobunjenici su proglašeni nevinima. Vjerojatno je razlog oslobađajuće presude i činjenica da se niti jedan od kolovođa pobune nije vratio s Discovery-jem u Englesku: svi su bili ubijeni u borbi s Eskimima. Potraga ya Hudsonom i ostalim ostavljenim mornarima nikad nije poslana. Njihova sudbina u čamcu je najvjerojatnije bila smrt.
Osim što imenom Henryja Hudsona zovemo već spomenuti zaljev, tjesnac i rijeku, njegovo ime danas nose i neki gradovi, te brojni objekti poput mostova, škola i sl. Čak i jedno vrlo poznato poduzeće nosi njegovo ime: Hudson’s Bay Company.
