Iako o njoj tako ne razmišljamo, ali upravo je suša prirodna opasnost koja uzrokuje više smrtnih slučajeva i raseljava više ljudi, nego bilo koje druge prirodne katastrofe. Ne jedan geopolitičar i geostrateg bavio se temom nestašice vode, tj. suša, i sukoba, pa u konačnici i ratova za vodu. O jednom od najvećih trenutnih sukoba te vrste na svijetu već smo pisali – pročitajte članak Kome pripadaju rijeke? Primjer Velike etiopske renesansne brane (GERD)
Voda je vitalna i presudna karakteristika održivog razvoja. Do 2025. godine 1,8 milijardi ljudi živjet će u područjima s apsolutnim nedostatkom vode, dok će ukupno dvije trećine svijeta imati velike probleme s opskrbom iste. Već danas, oko pola stanovnika Zemlje – 4 milijarde ljudi, barem jedan mjesec u godini imaju velike probleme s opskrbom vode. Također već danas, 47% većih gradova ima barem povremeni nedostatak vode. Preporučujemo sveobuhvatan članak o vodi – Voda može bez nas, ali mi ne možemo bez nje.
Klimatske promjene povećat će šanse za pogoršanje suše i nestašice vode u mnogim dijelovima svijeta. Iako suša utječe na svaku klimatsku zonu, suha područja su posebno podložna suši i njezinim utjecajima.
Svjetski institut za resurse (World Resources Institute), između ostalih resursa prati i stanje slatke vode u gotovo svim državama svijeta. U stručnoj se literaturi procjena rizika nedostatka vode i pogođenosti ekstremnom nestašicom vode naziva vodenim stresom. Spomenuti institut izdvaja gotovo 50 država svijeta s visokom razinom vodenog stresa. Logično je da su u svijetu po ovom pokazatelju najugroženija područja Bliskog istoka i Sjeverne Afrike. Osim što su ta područja sama po sebi aridna (suha), velika napučenost izrazito povećava njihov ionako velik vodeni stres. Dok se Hrvatska po pitanju vodenog stresa drži odlično, u susjedstvu je najkritičnija situacija u Italiji, koja je označena stupnjem visokog rizika. Sve susjedne zemalje pokazuju nešto lošije rezultate od Hrvatske po pitanju vodenog stresa.
izvor: World Resources Institute
Pustinje i dezertifikacija
Pustinje spadaju među najnegostoljubivija mjesta na Zemlji. Nastaju na područjima koja primaju velike količine sunčeve svjetlosti, ili gdje geografska obilježja ograničavaju padaline. Uslijed visokih temperatura i suhih vjetrova, bilo kakva vlaga ishlapljuje ostavljajući suho tlo bez obrane pred procesima erozije.
Pustinje se uslijed promjene klima mijenjaju. Poznato je da najveća pustinja na svijetu Sahara nije uvijek bila takva kakvu je poznajemo unatrag 3.500 godina. Nekada je to bilo područje prepuno plodnih pašnjaka s mnogobrojnim rijekama i jezerima, o čemu nam svjedoče ne samo uzorci tla, nego i drevni crteži ljudi, stari i do 12.000 godina.
No, ono što zovemo dezirtifikacijom ili opustinjavanjem, predstavlja proces pri kojem se šire uvjeti slični onim pustinjskim na okolna područja, a najčešće uslijed lošeg korištenja zemlje. Smatra se da je danas procesom dezertifikacije obuhvaćeno oko 30% ekumene.
Jedan od razloga dezertifikacije je i porast stanovništva. Budući da treba hraniti više ljudi, vrijednost životinja je porasla, a one pustoše biljni svijet brže, nego što ovaj może narasti. Takvo pretjerano iskorištavanje dovodi do erozije tla i započinje dezertifikacija. Ovaj proces lako možemo smjestiti u Sahel, pojasu suhe zemlje južno od Sahare. Malo je teže razumjeti da se on ne odvija samo u Africi, nego i u Sjevernoj Americi (jug SAD-a, od Kalifornije do zapadnog Teksasa), južnom rubu Europe, velikim prostranstvima južne i središnje Azije itd.
izvor: USDA
Mnogi stručnjaci vjeruju da se proces dezertifikacije teško može zaustaviti, odnosno da područja koja su već pod pustinjama gotovo nije moguće povratiti. Ipak, proces dezertifikacije je moguće usporiti – ukoliko se usvoje mjere za zaštitu biljnog pokrova. Smanjenje stoke i sadnja na sušu otporna grmlja i drveća, pomoglo bi pustinji da se zadrži unutar svojih granica. Paradoksalno je to da poboljšanje vodenih zaliha ne rješava problem, jer veće količine vode privlače stočare čija stoka biva brojnija od one koju bi ta zemlja mogla prihvatiti. Također, navodnjavanje opustinjalog područja uglavnom povećava slanost. Dobar primjer toga je područje Plodnog mjeseca između Libanona i Irana (gdje je zemljoradnja i započela), gdje je upravo navodnjavanje u ranoj zabilježenoj povijesti tako oštetilo tlo da je ono do danas ostalo nepolodno.
Zdrava zemlja
Čovjek je promijenio gotovo tri četvrtine Zemljinog kopna (onog bez leda), a s namjerom da zadovolji sve veću potražnju za hranom, sirovinama ili infrastrukturom, poput autocesta i domova. Oporavak oštećenih ekosustava ublažava klimatske promjene i pojačava obranu prirode od katastrofa i ekstremnih vremenskih događaja kao što su šumski požari, suše, poplave i oluje od pijeska i prašine. Obnavljanje prirodnih krajolika smanjuje bliski kontakt između divljih životinja i ljudskih naselja, stvarajući prirodni tampon protiv zoonotskih bolesti.
Zdrava nedegradirana zemlja prirodno je skladište slatke vode. Ako je degradirana, ne može vršiti tu funkciju. Bolje upravljanje zemljištem i masovno obnavljanje zemljišta ključni su za izgradnju otpornosti na sušu i sigurnost vode. Obnova zemljišta je najjeftinije i najučinkovitije rješenje za poboljšanje skladištenja vode, ublažavanje utjecaja suše i rješavanje gubitka biološke raznolikosti.
Svjetski dan borbe protiv dezertifikacije i suše
Svjetski dan borbe protiv dezertifikacije (opustinjavanja) i suše obilježava se 17. lipnja svake godine, a kako bi se promovirala svijest javnosti o međunarodnim naporima u borbi protiv dezertifikacije.
Ovaj dan je jedinstveni trenutak da se podsjetimo kako se čovjek bori protiv dezertifikacije od pamtivijeka, odnosno kako je ona moguća i danas. Možda i najviše danas, kada bi se globalno društvo trebalo brinuti oko galopirajućih klimatskih promjena. Borba protiv dezertifikacije i suše može biti jedno od jednostavnijih rješenja prilikom borbe protiv ljudskih utjecaja na klimatske promjene.
Ove godine se Svjetski dan borbe protiv dezertifikacije i suše se usredotočuje na pretvaranje degradirane zemlje u zdravu zemlju. Obnova degradiranog zemljišta koristi gospodarstvu – stvara radna mjesta i povećava prihode. Također, obnova degradiranih zemljišta povećava sigurnost hrane, pomaže u oporavku bioraznolikosti, zaključava atmosferski ugljik koji zagrijava Zemlju, čime usporava klimatske promjene.
Zbog svega navedenog, čini se jasno zašto je izbjegavanje, usporavanje i moguće preokretanje gubitka produktivnog zemljišta i prirodnih ekosustava vrlo bitno i hitno.
